 |
|||
Kod nas to zovu 'djecji cappuccino' (ili schiumetta di latte); ako smo npr. u nekakvom jutarnjem izlasku i sjedamo na kavu, E. obvezno to naruci (uz brioche, ako nije doruckovala kod kuce). I to naplacuju cca 8 Kn (moj cappuccino bude izmedju 1,20 € i 1,50 €, ovisno o kaficu).tangerina prvotno napisa
U Istri sam ih takodjer povremeno narucivala za nju, i mislim da ih naplacuju po 4 Kn, cca.
Ma mislim da ima jednostavno kafica i lokacija gdje i zrak koji udises naplacuju..... :/
Vissnja, ja bih tu ubacila dzeparac uz obavljanje nekih sitnijih poslova. Da nauci da je pravi rad = novac.
Simbolicki radi, ono - pokupi ves sa strika = par kuna. I slicno.
Sad me to sjetilo, kad smo kupovale kokice vani na rivi, na standu je radila cijela obitelj, uz oca su bila prisutna i dva deckica, tako, max 10 godina. Tata je pekao kukuruze, jedan deckic je vadio iz frizidera vodu i sokove, a drugi je prodavao kokice.
E. je bila sva sokirana deckicem koji prodaje kokice - kako je on tako mali, a radi. Zasto nije negdje i ne igra se?
Kad sam rekla da mu tata vjerojatno kad zavrse s poslom da neku placu - onda me je pitala da li ju ja mogu zaposliti. :LOL:
Inace joj dam simbolicni dzeparac kad mi nesto po kuci pomogne, ali mislim da ju je dotaklo to sto on radi van kuce, i ovo njeno pitanje je islo bas u smjeru "pravi posao = vise novaca".
(mislim, mozda deckic dobije, mozda ne dobije - ali kao ilustracija o tome da je najcesce rad = novac, situacija je odlicno posluzila).
ja nikakav dzeperac ne bi davala za kucanske poslove. to ni meni nitko ne placa
to je mom djetetu obveza, duznost, stogod da pospremi svoje igracke, da namjesti svoj krevet, da odrzava svoj stol i svoj prostor cistim i urednim, da strapka svoju orhideju, da brise prasinu sa svoje police za knjige...
centar, da namjesti svoj krevet - da. Ali da namjesti tvoj, to bi već moglo biti za džeparac.
Tangerina, da, bas to sam i mislila.
Ono sto su njene duznosti (pokupiti tanjur iza sebe, da drzi svoju sobu urednom, odloziti svoju robu u ormar/prljavi ves, i da sad ne nabrajam dalje) = 0 Kn.
Ali nesto van toga = par kunica ili medo
Mi manje trošimo na gluposti otkad smo uveli džeparac.
I usprkos tome što ne dajem djeci piti sok u kafiću, kupujem im ostale "gluposti" dosta često. Odnosno, više toliko ne kupujemo jer su veći pa niti ne traže. Nekada mi baš dođe žao što više ne traže. pa i mi smo to radili kao djeca. Ljeto - jedne godine su moderne kožice oko noge/vrata, druge nekakve male dudice privjesci, treć tko zna što.
Ali taj sok u kafići mi je ono baš rak rana. Ne dam novce za njega i gotovo
Ovo moram potpisati jer imam isti primjer doma i to sa jednim i drugim djetetom.
Definitivno sam veći konzumerist od njih i to pripisujem svojoj neiživljenosti iz djetinjstva, ne iz razloga što se nije moglo nego što se nisu imali gdje potrošiti novci.
Ali i ja sve više odoljevam iskušenju trošenja jer je valjda došlo do nekog zasićenja, a za one neke veće želje nema se baš love.
Sjećam se kad smo prije više od 20 god bili u Španjolskoj na maturalcu i kad smo se ko ovce razbježali po Barceloni u potrazi za šoping centrima gdje smo bjesomučno trošili ono malo đeparca što smo imali ne mareći za to da smo na povratku krepavali od gladi jer nismo više imali ni za žvaku
Moja djeca su valjda svim tim materijalnim prezasićena pa im i nije neki gušt landrati dućanima ko materi. Obično idu kad baš moraju, a i to je na nagovor nekog drugog. Sina natjera cura, a kći ode tek kad joj zaprijetim da joj više neću posuditi ništa svoga.
Je, mi to drugačije doživljavamo. Ja još uvijek umrem od nevjerice pred sjajnim šoping centrima. Prije si morao jahati do tamo, kao da u El Dorado ideš. Pa borba za traperice!
Mene je šlagiralo kad je sin rekao da ne voli traperice. Znate što su nama traperice značile! Al mislim si - pa da, od kad je beba valja se u trapericama, njemu je to dosada živa. On bi valjda procvao u nekom Afričkom plemenu, gol i bos, bez svih tih čvrčkica
A najsmješnije kad sam ga dovela u HM, nakon što sam mu x puta pričala kako mama ode u Austriju, Sloveniju u HM, pa kupi njemu tu divnu robu, i kako će to bit divno kad dođe HM u Zg. I odvedem ja konzumeristica djecu u HM, oni uzbuđeni, tenzije na vrhuncu, uđemo, sin prođe, pregleda i pogleda me kao da sam kompletno luda - mama, pa to je običan dućan robe
A meni jadu iz socijalizma em nije obična roba, što je uopće ima, em mi je šoping mall čudo, em HM pojam nečeg divnog,..
Generacijski jaz...
ovako je i meni, otkad se otvorio kod nas to mi je samo dućan robeA najsmješnije kad sam ga dovela u HM, nakon što sam mu x puta pričala kako mama ode u Austriju, Sloveniju u HM, pa kupi njemu tu divnu robu, i kako će to bit divno kad dođe HM u Zg. I odvedem ja konzumeristica djecu u HM, oni uzbuđeni, tenzije na vrhuncu, uđemo, sin prođe, pregleda i pogleda me kao da sam kompletno luda - mama, pa to je običan dućan robe
uglavnom, sjetila sam se ovog topica večeras, kad mi je dijete sat ipo vremena skakalo po trampulinu i napuhanom dvorcu
Tash
Ma da, naravno da je kupovanje samo jedan segment odgoja djeteta.
Meni su te paranoje da dijete treba spasiti (ne zaštititi, nego baš spasiti - evo i to je malo predramatično za moj ukus) od konzumerizma pretjerane.
Muž i ja smo tu složni, dok god to financijski možemo izdržati, mi djeci nećemo ništa uskraćivati.
Uostalom, i mi znamo počastiti nekim posve nepotrebnim troškom (evo, neku večer smo bili vanka, pili koktele, potrošili dosta para, a mogli smo i ostati doma i ne potrošiti ništa, i još izbjeći mamurluk dan poslije).
Ne znam, ja bi se osjećala grozno i licemjerno da onda isto to - pokoji nepotrebni trošak, ne dam i djeci.
Meni se povremeni sok u kafiću ili skakanje po trampolinu ne čine nekim teškim konzumerizmom.
Ali ima nešto drugo što mi se ne sviđa, a to je odgoj djece u društvu u kojem te stalno bombardiraju porukama "kupi", "akcija", "povoljno", "skupi ih sve". Čak i uz vlastiti džeparac, ne sviđa mi se ideja da dijete stalno razmišlja o tome što bi moglo kupiti, a to se nama povremeno dešava. A normalno da se dešava, kad i MM stalno prati Lidlove kataloge i svako malo kupuje stvari koje nam realno uopće nisu potrebne, ali "bilo je na akciji". Ajde sad ti očekuj od djeteta da bude drugačije.
Pogoršalo se otkako A. ide u školu, jer se ondje stalno kupuju i mijenjaju sličice, i vječito je pitanje koliko paketića sličica će se kupiti/dobiti/užicati od bake. To nisu neki veliki novčani iznosi, ali smeta me da mu to toliko opsjeda um. I to je za mene gori konzumerizam od sladoleda u gradu ili trampolina na moru.
tanja b baš si dobro rekla
to jest bombardiranje
samo kupi, kupi, kupi
bila sam jučer u nekoj kupnji nakon puuuno mjeseci u šoping centru
moram primjetiti kako me nakon po ure stvarno počinje iritirati cijela ta atmosfera
i prvi put da smo kupili samo mm nešto a ja za sebe nisam imala živaca ništa pogledati
ne mogu taj atak na mozak istrpiti, meni je to prestrašno
ja i inače mrzim šoping-centre...
nego da, tanja_b, imaš pravo, ta collect_it_all filozofija mi je totalno užasna, opsjedne djeci i dušu i tilo, a nas uništi financijski
zadnje takvoga na kaj smo nasjeli bili su oni minerali
al' moram priznati da smo malo i mi roditelji imali tu svoje prste...
A ja na onaj jedrenjak. I imam 19 brojeva, da bismo tek tada shvatili da ih treba 100. A svaki broj 29,90. Ajoj, koji bačen novac!
Mene treba izliječiti od konzumerizma, a ne djecu mi, njima ja određujem, ali meni nitko. Ah...
Meni isto kava i sok i trampulin nisu konzumerizam. To je vise gust. Narocito kava
nema nam spasa!
Moji klinci su stvarno super po tom pitanju, nema uopće nekog žicanja, ponekad sladoledl, ili krafna ili kokice u gradu i to je to. dam im da izaberu što od toga žele i to je to, jednom se zeznula pa dobili oboje pa nisu na kraju pojeli niti radovali se ičeu.
Sad jedino žicaju kune a daju uličnim sviračima i raznim izvođačima po cesti kojih je krcato, pa su si izabrali favorite jer sam im objanila da nemamo toliko kuna. Neki dan sam uzela par kovanica i pitala da li da im z te kune kupim sladoled ili da im dam pa da daju po ulici izvođačima i izabrali su ovo drugo. Bas mi je nekako bilo toplo oko srca.
J nisam nikakav konzumerist, mm još manje, osim što ponekad poželim kupiti neku glupost za klince, al ne žalim te novce, zato sam i željela djecu, da se veselim kupovini nečeg za njih više nego za sebe, to me baš veseli.
Nism za pretjerivanja i treba odrediti granice ali djeci ako se može treba priuštiti i poneki gušt kao što je trampolin ili neka figurica koju skupljaju, to treba proći u djetinjstvu, pa da se čovjek ne nadoknađiva kasnije u krivo doba.
nasa L vidi na TV neku reklamu i pita hoćete mi kupiti ja odgovorim "ali ja ne znam sto je to uopće",ona "znam ja",ja opet pa sto je to, L:reću ti kad mi kupis :D
sreća pa zaboravi brzo...
Još je mala i u nekom dodatku mozgalici 24 sata vidi sliku mozga i opet pitanje :"a hoćete mi kupiti" ?objasnila sam joj sto je to i sad ona okolo objašnjava.Pitanje hoćete mi kupiti ali dobije odgovor imas kasicu prasicu ako su gluposti u pitanju i odustane ,ako je nesto ok dobije a u kafiću nema ograničenja pije vodu samo flaširanu sokove ne voli a ni sladoled pretjerano
mi se sve dogovaramo
priuštim im koliko mogu i koliko mislim da je normalno
na moru su htjeli ići na vodeni tobogan ,dogovorili smo se da će ići jedan dan i spuštati se koliko žele
tako je i bilo ,još smo ispregovarali s stričekom ,kako smo kupovali puno žetona u komadu dobili smo popust
vozili su se cijelo popodne njih dvoje za 120 kn
ali nismo uopće išli na tranpolin pa nam to bude to
što se tiče điđa na štandovima dogovor je da samo gledaju i ako nađu nešto što im je jako super i naravno dostupno da ćemo im kupiti
izabrali su nekakve kožne narukvice s imenom i to smo i kupili
sladoled dobiju,ili kukuruz ili već što žele ( ali samo jedno) i čak ni to nije svaki dan
za tih deset dana na te "gluposti" smo potrošili cca 250 kn
i ne čini mi se da je to previše,kao prvo tako nije doma,kao drugo i njima je ovo odmor i oni uživaju
da nemam tih 250 kn dodatno za potrošiti ne bi ni išla ( uostalom ja nisam popila ni jedno pivo na plaži a onda im to mogu priuštiti)
doma su pravila drugačija,bez beda idem s njima u dučkas i ne kupim im ništa.to im i najavim
kad idemo u kino kupim i kokice i kolu ( koje su skupeeee ) ali to nije često
za većestvari se dogovaramo,stariji sin je prošle godine želio BMX,odgodili smo do ročkasa jer mi se ideja nije uopće sviđala ( em je okvir mali a skupi su za poluditi)
do zime ga je prošla volja
ili E je zapela za neki časopis jer je u njemu bila neka narukvica od perlica,nisam kupila već sam ju drugi dan odvela i kupile smo za istu lovu gomilu perlica i sada se već mjesecima igra s njima,svaki drugi dan nova narukvica ili ogrlica,kad joj dosadi razvali pa složi novu
Ili stariji sin je bio kod prijatelja na moru.dobio je đeparac,potrošio je 40kn na tranpolin za sebe i prijatelja,i još 15 na razglednicu i magnet.i to je bilo to
ostatak love je vratio
a baš mi je neki dan komentirao da je tužno da neka djeca ne idu na more jer im roditelji nemaju novaca.i da zna da smo mi kartu za dubrovnik skupo platili da bi on išao
mislim da im neke stvari treba priuštiti ali i ne da trebaju dobiti sve što požele
Bdw sada bi htjeli PS3 dogovor je da mu dajem lovu koju bi potrošio na điđe i sladolede i da to štedi
bakama i dedama će najaviti da skuplja pa će za ročkas dobiti lovu...i ako skupi više od pola i ako ga bude i dalje želio mi ćemo nadoštukljati ostatak
osim toga plastične boce on vrača u dučkas i to je isto njegova lova pa bi do prvog mjeseca i mogao skupiti
Evo i mene s mora...vratili se prije par dana.
Prije par godina isto smo imali cirkuse oko lunaparka i sličnih stvari, a ove godine NI JEDAN kukuruz na plaži se nije pojeo (bilo je po 12 kn, moji dečki su odmah izračunali koliko se za te novce na placu može kupiti i rekli neee, preskupo...) Šarene bedastoće ih nisu zanimale, tako da mi se čini da se to ipak preraste.
Od uspomena donijeli smo par zanimljivih kamenčina i par grmića smilja za posaditi (još stoji na balkonu u vlažnom ručniku, sutra će u teglu jer je prevruće i presuho za sadnju vani).
Što su si kupili? Jedno šiljilo s likom rimskog vojnika u Arheološkom muzeju u Zadru, jednu olovku isto s nekim rimskim novčićem (i to smo ih više mi potakli da uzmu nego što bi sami tražili). Moj mlađi je morao kupiti i neku monografiju sa zlatnim i srebrnim relikvijarima iz Nina i to je to. Nismo baš ništa branili, baš smo pustili da vidimo kako će klinci sami... Potrošili su nešto para na večernje sladolede i egzibicije tipa ice-spagetti, sladoledni kupovi i slično. Nismo im branili nego smo se zdušno pridružili. Krafne smo kupovali u dućanu, kao i piće.
Smijali smo se do suza kako je naš mlađi sin prerastao konzumerizam: u Ninu ima solana + muzej soli i tvornički dućan gdje se prodaje sol vrsta raznih, ali i ne baš jeftine stvari tipa slana čokolada (10 dag biterice s mrvicom soli = 25 kn, odlična poslovna ideja). Naš sin je došao doma, rekao da je pokupio ideju, izvukao iz frižidera običnu Dorinu, otopio na suncu i posipao s malo soli koju smo kupili (1 kg = 3,70 kn). Napokon je i on prokužio smisao biznisa...he he he... Ali kupili smo i jednu originalnu, zbog ambalaže, čuva je za prvi školski dan.
ja sam uvela dzeparac.
mala je oprala auto i zaradila si lunapark.
pa je cuvala sestru i zaradila casopise.
i tako... :D
Mene je ovog vikenda malo nasmijala, malo naživcirala moja mudrijašica. Došli smo kod bake gdje je navikla dobivati što treba i ne treba. Baka se vratila s tržnice i objavila da ima iznenađenje za nju - to je bila hrana koju ona voli. Ali se mala već nabrijala na novu igračku, pa je objesila nos i počela cviljeti da bi ona neku igračku. Baka je na to rekla, dođi, idemo nešto pronaći (uvijek ima sakrivenog blaga po ormarima, što od ranijih generacija što kupljeno za neke male novce, većinom zapravo nekvalitetno). Dijete počinje pomalo tuliti - neee, ja bih novu igračkuuu, s etiketooom...tu smo se svi malo nasmijali, ali za malo vidim ja njih dvije kako se zavjerenički spremaju do trgovine
Naravno, bila sam dežurni zlikovac i zabranila kupovanje ikakvih igračaka. Pa joj je kupila žvake
Oko ovog plaćanja kućnih poslova sam pomalo skeptična, pogotovo u kontekstu zaštite djece od konzumerizma, to bi se moglo otvoriti i kao zasebna tema.
pranje auta nije kucni posao :D
sjecam se da sam znala ko klinka zaradit fine novce kad bi bila berba grozdja ili kolinje. volila sam prat aute, a auta ko u prici :D
Slazem se.
Isto je i kod nas. Pranje sudja i spremanje kreveta i odjece su kucni poslovi, to se mora napraviti, a auto je druga prica - za pranje auta ponekad kapne nesto.
* * *
Update glede konzumerizma - mi smo davno shvatili da je lakse djecu ni ne dovoditi u situaciju gdje ih privlace standovi i ostalo, pa smo nakon par negativnih iskustava poceli odabirati mjesta za setnju gdje toga nije bilo (ili je toga bilo manje). Nije to uvijek izvedivo, ali se moze. Tako je bilo lakse i nama (nitko ne voli guzvu) i djeci. Osim toga, to je dobar primjer. Nisam se toga dosjetila slucajno - par puta smo se nasadili (isli npr. traziti peraje djeci na takvom mjestu) pa smo ostavili hrpu love za bezvezarije. Sad sam pametnija - stvari za more kupuju se unaprijed.
Pa bok, Flo
Preletjela sam ove četiri stranice i ne znam što bih rekla. Mi smo negdje u sredini, nismo asketi, ali definitivno ne volimo trošenje u prazno. Djeca su relativno razumna, ali do toga smo došli metodom pokušaja i promašaja i, što je najvažnije, uvođenjem džeparca koji pokriva sve gluposti tog tipa. Recimo, obje su lude za onim dječjim časopisima ž-kategorije kojima su nakrcane police u samoposluživanjima oko blagajna, tako da mame djecu dok čekaju u redu. Naravno da stalno pada nagoravanje "kupi, kupi". Tu i tamo čak i kupimo ako im se baš sviđa "poklon", ali nakon što su par puta doživjele da im se igračka koja dolazi uz časopis raspadne u roku od tjedan dana, sad se taj "kupi, kupi" čuje mnogo rjeđe nego ranije. Otkako za njih moraju dati svoj vlastiti novac, Flora nije kupila nijedan, a Fiona si je kupila jedan jedini. Svjetleće štapove (koji u Poreču koštaju nekih 15-20 kuna po komadu
Dakle, ono što je pomoglo je prvenstveno džeparac i, kao drugo, preračunavanje vrijednosti neke gluposti u nešto što djeca vole. Recimo, Fiona je ljubiteljica knjiga, pa kad je skužila da za dva časopisa (jedan je 5 eura) može kupiti knjigu (standardna cijena je 7-8 eura) i još joj ostane za sladoled, odjednom gleda časopise na drugi način.
Ali, da, bitno je što mm i ja nismo ljudi koji bezumno kupuju i troše. Odemo u grad na kavu i sladoled, dapače, to činimo rado, ali to je onda zaista kava i sladoled, a ne kava, sladoled, kukuruz, palačinka, hot-dog, sok u hodu, šećerna vata i tri svjetleće gumene lopte.
slazem se s pomikaki, ne placam djeci obavljanje kucanskih ni okokucanski niti bilo kakvih poslova. to mi se cini potpuno kriva poruka djeci, ne znam kako to objasniti. mozda si ja to tako objasnjavam jer mi se ne svida placanje djeci za sudjelovanje u obiteljskom zivotu, i jer imam ogranicen budzet za djecje gusteve. i za svoje, naravno. ono sto imamo i zelimo trositi na gust pravedno dijelimo. ostalo odlazi na potrebe i pametne stvari.
Već u par postova primjetila sam sličnu konstataciju - djeca više ne pate za igračkama / trapericama / đinđama zato što su dobila i vidjela da to nije nešto; odnosno zato što već ionako imaju toga dosta pa ne pate za time kao što smo mi nekad patili.Svjetleće štapove (koji u Poreču koštaju nekih 15-20 kuna po komadu
Ja bih se na tom mjestu zapitala ipak, je li to način koji je dugoročno dobar za našu djecu? Da li bi trebali zadovoljiti sve svoje želje pa da ih više nemaju? Da li bih, ako me dijete žica svaki dan (npr) kinder jaje, trebala kupiti pakovanje od 20-tak komada, iskrcati pred nju i pustiti da se zamori? Nakon što je prođe, da to sve bacim u smeće?
Naravno, ja mislim da nea vi mi slobodno proturječite.
I Sanja, sori što sam se tebe dohvatila, mogla sam citirati skoro bilo kog drugog na temi, naravno, samo mi se baš sad oblikovalo u glavi ono što sam htjela reći.
Osim toga, mnogi postovi ovdje orijentiraju se više na to kako zaštititi svoj novčanik, a to nije poanta ne-konzumerizma. Za mene, poanta je svijest odakle sve to dolazi i kamo vodi, i kako u ovom svijetu zaštititi dijete od ispunjenja svake želje.
Ne znam pomi, mudro zboriš, ali ipak mislim da je ovdje rijetko koje dijete bez želja, iliti mislim da je rijetko kojem djetetu svaka želja/hir ispunjena, barem takve ne poznajem, a i nisam stekla takav dojam iz ove prepiske.
Ovime si pogodila bit!Već u par postova primjetila sam sličnu konstataciju - djeca više ne pate za igračkama / trapericama / đinđama zato što su dobila i vidjela da to nije nešto; odnosno zato što već ionako imaju toga dosta pa ne pate za time kao što smo mi nekad patili.
Ja bih se na tom mjestu zapitala ipak, je li to način koji je dugoročno dobar za našu djecu? Da li bi trebali zadovoljiti sve svoje želje pa da ih više nemaju? Da li bih, ako me dijete žica svaki dan (npr) kinder jaje, trebala kupiti pakovanje od 20-tak komada, iskrcati pred nju i pustiti da se zamori? Nakon što je prođe, da to sve bacim u smeće?
Naravno, ja mislim da ne
I Sanja, sori što sam se tebe dohvatila, mogla sam citirati skoro bilo kog drugog na temi, naravno, samo mi se baš sad oblikovalo u glavi ono što sam htjela reći.
Osim toga, mnogi postovi ovdje orijentiraju se više na to kako zaštititi svoj novčanik, a to nije poanta ne-konzumerizma. Za mene, poanta je svijest odakle sve to dolazi i kamo vodi, i kako u ovom svijetu zaštititi dijete od ispunjenja svake želje.
Ja sam prvo morala izliječiti sebe (i širu obitelj, da budemo iskreni), a onda su se brzo sredila i djeca. Nije mi bio problem gluposti po moru, ali kad se samo sjetim koliko smo plišanih igračaka nakupovali (valjda sve ono što sami nismo imali...) dok mi iz pametnijeg dijela tijela nije došlo u glavu što zapravo radim. A djeca su sjedila na podu okružena hrpom svega i svačega i nisu znala što bi prije. I danas se moram stalno podsjećati na to, pogotovo na svoje slabe točke (knjige, pribor za pisanje i plišane igračke) ali je znatno bolje. Zatrpavanje stvarima i kupovina radi kupovine iz čistog hira ne daju nikakvu dugoročnu korist, a i užitak je vrlo kratkotrajan.
Kužim te, bez brige. I ja mislim da ne treba ispuniti (ni sebi ni drugima) svaku želju, a neke treba ispuniti s odgodom, kako bi se stvorio onaj prekrasan osjećaj iščekivanja, odbrojavanja, čekanja i oduševljenja kad konačno dobijemo ono što smo željeli.
Ni ja ne ispunjavam sve želje (npr. Fiona stalno cvili za raznim Nintendo/PS/sličnim elektroničkim igricama koje neće dobiti ni da se postavi na glavu, neće i gotovo
Također, super mi je kad same vide razliku između reklama i stvarnosti. Budući da mi kod kuće nemamo televizor (crtiće gledaju s dvd-jeva, dakle, bez reklama), sad su na moru gledale satelitske programe i doživjele overload reklamama. Te bi ovo, te bi ono. Između ostalog, obje moraju dobiti lutkicu Meride i njezina tri mala brata. I slučajno se nađemo u Veneciji ispred Disneyjevog dućana, naravno, uđemo, a Merida i svi popratni proizvodi na samom ulazu. I razgledaju moje curke tako lutkice (od malih do ogromnih, od plišanih do plastičnih) i zaključe da su uživo puno ružnije nego na reklamama i nisu više zainteresirane. Obiđemo dućan, pogledamo što ima u njemu i izađemo bez jedne jedine izrečene želje s njihove ili "nećemo kupiti" moje strane (čak sam im bila i spremna kupiti neku sitnicu, ali jednostavno nisu tražile).
Posljednje uređivanje od Sanja : 22.08.2012. at 15:23
je, da, ja sam mudra i ekstremna
i kod mene doma nije puno bolje, moram i ja ponekad sebe lječiti, a bake i djedove ne mogu. Ispunjavam želje tu i tamo, nastojim da to bude donekle u skladu s mojim načelima.
Ipak, premda se u praksi vjerojatno dosta podudaramo, mislim da nije baš pametno zaključiti da konzumerizma nema i da današnji način odgoja donosi samo ljepote a nikakve opasnosti.
Ono što ja vidim kao opasnost je dugoročno gašenje dječje znatiželje - brda igračaka i svakovrsna robica su samo dio priče, ali kao najveću opasnost vidim tv i kompjutere. Znam da ćete mi sada u narednih 10-tak postova dokazivati kako vaša djeca ne sjede pred tv-om. E pa moje sjedi, više nego što mislim da je korisno, premda nemam tv-a doma! (a sad vi mislite kako je to moguće). Nedavno je bila tema o gumi-gumiju pa smo zaključili da se još rijetko može vidjeti, kao i mnoge druge igre našeg djetinjstva. Klinci više nemaju živaca za to, žuri im se natrag na crtiće i na igrice. Iz toga ja zaključujem da rastu na prilično drugačiji način nego djeca nekad.
Situacija nije crno-bijela, niti se naši pogledi na svijet tako puno razlikuju. No mislim da nije nimalo korisno uljuljkivati se u lažnu sigurnost, kao ni paničariti do ekstrema. Ja osobno želim biti svjesna svega toga, pratiti kako se moje dijete razvija i mijenjati se kako bih odgovarala na njezine nove potrebe, biti na oprezu kako bih na vrijeme uočila prave probleme (npr, kao bitan problem ne vidim to što se prehladila ili je premalo pojela za ručak, nego to što želi novu igračku s etiketicoooom!)
kao dodatak evo link koji sam našla danas na netu, nije toliko povezan s naslovom ali me asocirao na ovu temu:
http://www.radiosarajevo.ba/novost/8...-djeca-spavaju
Posljednje uređivanje od pomikaki : 22.08.2012. at 15:46
Potpuno se slažem s ovim kvotanim. Naučila sam mrziti igrice i na sam spomen PSP ili bilo čega sličnog diže mi se kosa na glavi. Već su vidljive posljedice u obliku agresivnijeg i općenito meni neprihvatljivog ponašanja, ali, nažalost, tata ne dijeli moje mišljenje. Pa se trudim provoditi razdoblja detoksikacije na moru (o tome sam već pisala ovdje).
Ovo iz e-novina smo negdje već linkali uz komentar kako djeca više-manje, ma u kakvim uvjetima odrastala, žele isto.
zato da vidi da novac ne pada s neba, da ga treba nekakvim radom zaraditi. jer ne zelim nagradjivati dobro ponasanje, pa da ona bude poslusna da dobije voznju u lunaparku jer smatram da su drugu razlozi poslusnosti. mi imamo prililiku iprat na ruke auti jednom godisnje. ona ga ne tteba prati. no sama je izrazila zelju da meni pomogne pa sam joj rekla da ga ipere i da cu joj dati za lunaparj. pranje je dugo trajali i braski se ponucila i navecer je dobro vagala na sta fe potrositi lovu. potrosila ga je na svoj gust. nije kupila nikakvo smece.
Ajde da nismo jedini, i mi imamo tatu-ratnika. On ne brije na igrice, ali obožava borbe svih vrsta, sa svim popratnim oružjima, "sakupiihsve" je mala beba za MM. I ne kuži da sva djeca već bježe od naših, a da ne govorim o količini agresije kojom isijavaju. Nikako se tu ne slažemo.
Meni je gora od te povremene "agresive" (usmjerene zasad samo prema nama, nema još vankućnih manifestacija) totalna opsjednutost, samo o igricama priča, pa čak i kad se igra legom ili autićima.
Svi znamo da igrice izazivaju ovisnost i moram reći da, iako sam se prije godinu-dvije zgražavala nad Mukičinim razmišljanjima (ima neki topik negdje na Izazovima), sad se potpuno slažem s njom.
Što se toga tiče, bila bih sto puta gora od pomikaki i zabranila ih potpuno do punoljetnosti, pa onda neka radi što hoće.
Ali i to je ekstrem kao hrenovke/smoki priča i k tome sam totalno offtopic
kuzim donekle, ali moja situacija je drugacija
moje dijete obozava pomagat i svasta radit s nama, ne trebam mu davat novac. novac bi mi tu unistio svu car
osim toga, ja i dijete smo obitelj, nisam mu poslodavac, dajem mu jer zelim i jer sam duzna binuti se o njemu, ne gledam to ko pravo zaradivanje, moze se na to gledati isto kao na udovoljavanje roditelju
Ha ha ha dijete ima problem sa konzumerizmom u mega konzumerističkom društvu, wonder why?!
Moji nemaju ništa od tih sranja koje kupujete u dučanima, igraju se sa kozama i psima, blatom i granama, pa nemam problema sa konzumerizmom. Izbjegavam šopinge sa njima jer kad promile u konzum ili plodine kreče "kupi kupi" ludilo...držite ih podalje od šopingiranja, od TVa, od druge razmažene dijece čiji ih se starci riješavaju tako da im kupuju sve i svašta, pa možda i uspijete...
nismo svi u istim okolnostima, većina nas živi u urbanom svetu i na žalost je bombardovana pozivima na konzumerizam. tqkođe na žalost, ja lično svoju decu nikako ne mogu večito da držim podalje od kupovanja, jer sam bar ponekad prinuđena da im kupim nešto za obući pri čemu moraju biti prisutni. takođe, malenog često moram da vodim sa sobom u kupovine raznih vrsta jer jednostavno nemam kome da ga ostavim ako je i mm zauzet...
roza, divno je što tvoja deca odrastaju u prirodi, oslobođena tog večitog poriva za imanjem materijalnog, ali jednostavno nije pošteno prema nama ostalima implicirati da su nam deca po de faultu razmažena samo jer žive u drugačijim okolnostima. razmažena su ona deca koja nisu zadovoljna onim što imaju, čija se ljubav, kao si to i ti prokomentarisala, kupuje novcem, a ne ona koja možda imaju više od drugih.
Nikad nisam djecu držala dalje od dućana. Uvijek su išli samnom u dnevne kupovine. Njima je dućan oduvijek normalno, svakodnevno mjesto gdje se kupuje ono što treba i ponešto što volimo a baš ne trebamo, tako da ne treba nikad vikati: kupi, kupi...
Stvari nam ionako služe da bi nam uljepšale život. Nekome život uljepša kupnja i igra na PS, nekome koza i hranjenje iste, nekome fina čokolada, nekome karta za koncert, a nekome za utakmicu...
Nije konzumerizam ako kupuješ i veseliš se i koristiš ono što si kupio. Ja tako gledam na to.
Volim kupiti mojima i ono što žele i ono što ja mislim da žele. I volim kad imam s čime kupiti. Kad nemam, onda napravim nešto što će ih razveseliti. Pa bila to torta ili nosiljka za lutku ili ključ od auta subotu uvečer...
Posljednje uređivanje od Beti3 : 24.08.2012. at 01:16
Beti, slažem se, osim što još nismo došli do auta.
to je tebi ok, to je tvoj život i život tvoje djece,
ali nije stup odgoja cijelog svijeta.
ne želim dijete držati podalje od ničega,
želim da nauči koristi sve i živjeti sa svim umjereno.
možda prođemo i turbulentne "kupi" faze,
ali kako se već pokazalo na jednom djetetu, vjerujem da će i na drugom,
kad krene razmišljati svojom glavom, shvati što ide, što ne ide,
koliko se može, koliko ne i što je na kraju krajeva dovoljno, a što previše.
Eeee, ima nas još... Zna se dogoditi da djeci igrice dojade, ali ne i tati...
PS smo nosili na more i tamo su se 10 dana za vrijeme popodnevnog odmora iživljavali. Sad smiju igrati još par dana (do početka škg) a onda ide u podrum do zimskih praznika, inače ih ne bi dragi Bog urazumio glede u svezi toga. S druge strane, nekak mi se čini da su se izdovoljili na moru, već danima nisu posegnuli za konzolom. Dovoljno je da imaju dostupne mobitele i računala, pa tko bi s tim izašao na kraj? Kradljivci vremena. I stvarno treba paziti kakav primjer im dajemo. Potičem ih da idu van dok još ima vremena, kad krene jesenska ludnica, bit će puno manje vremena za sve ostalo.
Heh. Vidiš da ni ovaj tvoj recept "držite ih podalje" nije baš uspješan.
Koda nas nema "kupi kupi" ludila.
Slazem se s Beti. A i nas od najmanjih dana ide s nama u ducan. Nekom je svakodnevni zivot, zivot na selu, a nekom je svakodnevni zivot, zivot u gradu. A u gradu nema pomoci nego ic u ducan. Ja sam osobno za zivot u gradu, i to vecem.
Imaš problem. Nemreš u dućan doć i izać bez ludila i moraš živit u šumi da sačuvaš mir. Moji mogu i uć i izać, i kupit i ne kupit, i kod koze i kod ovce, i u dućan i u restoran he he.
Žive gdje žive, i čovjek im daje okvire tamo gdje jest. Ako se kupuje, kupuje se, kupuje se po određenom ključu i to djeca polako uče. Ja nekako čisto ne vjerujem da dijete od prve godine zna sa štapom ili kozom, i isto tako sumnjam da se može snać u Konzumu samo. Ali to je odgoj, i za Konzum i za kozu. A kakvi će bit, to mi možemo sanjat, vidjet ćemo za 30 godina...
pa ajde, reci nam kako si to postigla.
Moje dijete ide sa mnom u dućane, s tim da najbolje prođem ako prije nego što uđemo kažem da nema žicanja, da neću kupiti ništa osim onog što moram, i ako bude plakala i cviljela zbog igračaka i slatkiša drugi put ne ide sa mnom u trgovinu. Može sve pogledati, ali da se drži uz mene i da me ne zavlači preko mjere.
To pomaže donekle.
Pa doslovno tako pomikaki. Ja svojem na ulazu kažem, danas ne kupujemo nikakve igračke ili što več, nego idemo po to, to i to.
Ili mu kažem možeš dobiti Snjeguljicu, ili možeš dobiti životinjsko,...
Dogovaramo se unaprijed.
Neki dan smo bili kod prijateljice u drugom gradu. Imaju veliki lokalni dućan s igračkama i svime, on je htio uči. Rekla sam mu, ok, možeš uči i pogledati (taman smo se vratili sa sladoleda s prijateljima).
Ušao je, pogledao što ima i izašao. Točka.
Inače, iskreno ja bih se baš zabrinula da nikad ne žica. Njegovo pravo je da traži, a moje da odobrim ili odbijem.
Grozim se slijepo poslušne djece, odnosno ne djece, nego roditelja te djece.
Neka traže, propitkuju, ispituju,...
Jesam već.
Ovako kao sto i ti (i mnogo njih ovjde) radis. D
Dogovorimo se prije.
I kod nas stvarno djeluje.
Možemo npr mirne duše hodati po Mulleru, a da nitko ništa ne traži, ne grabi, ne viče "kupi kupi".
Često i kupimo neku sitnicu, ali isto tako često ne moramo.
Skužila sam da većinom svi tako rade, samo nekad pali, nekad ne.
Uletjela Anemona.
Da se ogradim, moji su sve, samo samo ne slijepo poslušni (ako tako izgleda iz mog pisanja).
Cubana, nije to bio komentar na tvoju djecu, nego sam stekla dojam da dosta ljudi tu očekuje od djece tu neku slijepu poslušnost, a ne vidim razloga zašto bi djeca morala biti slijepo poslušna. Čak što više, to smatram velikom manom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
