Eh, kad bi to bilo tako jednostavno...
Da je moj sin htio u školu plivanja, već bi je davno završio. Ali on nije htio NI ČUTI za tako nešto ni s 5, ni sa 6, a bogme ni sa 7 godina.
Tek je prošlo ljeto pristao ući u bazen (na "Malim sportašima") kad je shvatio da ga nitko neće tjerati na silu niti podučavati. I tako je pomalo proplivao, sam od sebe.
Prošlo ljeto bilo nam je prvo u životu da nismo imali dramu na moru "neću se kupati", "ne želim plivati" i sl.
Ali skakati u vodu još ne zna.
I sad da taj teškom mukom stečeni mali napredak upropasti jedno testiranjeda ne govorim da se on boji bilo kakve prisile.
Naravno da neću dramatizirati unaprijed, najprije neka oni njima to testiranje najave, pa da vidim i čujem kako on razmišlja i kako se osjeća.
Ali ako pokaže panični strah i odbijanje (kao što je svojedobno znao), ne želim ga izlagati frustraciji koju sam i sama jednom prošla i zbog koje mrzim bazene i vodene sportove općenito. Zato pitam kako stvari stoje u teoriji, da bih se mogla pripremiti za eventualnu praksu
Inače se i ja slažem da je to hvalevrijedna akcija, učenje djece plivanju. Samo što nisu sva djeca uvijek spremna prihvatiti da je nešto za njihovo dobro![]()