Kako vam je prošao prvi dan u vrtiću?

[anin]

Drage mame, tete i ostali kojima je stalo..
Preletih po temi - primjećujem kako većina roditelja piše o plakanju (ili ne plakanju) djeteta na adaptaciji..Naravno, teško vam je kad plače, srce vas boli, osjećate tjetetov nemir i žalost.Naravno, stalo vam je više od svega, da je dijete sretno i zadovoljno, te nasmijano..

Htjela sam vam reći ovo:
Danas je 13.9., većina vas je je krenula na adaptaciju 3.9. - u pitanju je 10 dana minus vikend, dakle, tek 8 dana adaptacije!!! Znam da vam se čini dugo, kad dijete plače svaki dan je kao godina, ali vaše dijete je tek 8 dana bilo u vrtiću (i to prvih nekoliko dana ne samo, već s vama, a tad još adaptacija ni ne započinje)..Do sad, vi ste tom djetetu bili cijeli svijet, promijenilo je prostor, osobe, i u isto vrijeme na par sati ostalo bez vaše blizine.Promijenilo je cijeli svijet.Normalno je da će plakati! To ne znači da mi je loše u vrtiću, to znači da je vezano za vas (a tako i treba biti) i da mu falite!!Briga dijete kako je u vrtiću, kada vidi da nema mame, a da je oko njega puno nepoznate djece i nepoznate tete u koje još nije steklo povjerenje!!
Dajte mu vremena, da stekne sigurnost: i u tete (da su tu za njega) i u vas (da ćete se uvijek vratit po njega). Dozvolite mu da izrazi tugu, nemir, pa i bijes.To je normalno.To je zak da dijete ima zdravu, povezujuću vezu s vama.Ne bi bilo normalno, ni poželjno, da s osmjehom kaže "adj bok" i mahne i ušeta veselo pjevajući u vrtić od prvog dana).Dozvolite djetetu vrijeme.Dozvolite sebi vrijeme.

Često imam dojam da roditelji žele da dijete ne plače, u biti zbog sebe, jer im je teško gledat uplakano dijete, tu sliku nose kroz dan, i njima je lakše kad dijete bez plača ulazi u skupinu.To nije važno!Važno je dijete koje treba pustiti da izrazi svoje osjećaje!Ne treba ga nagovarat da ne plače.Treba mu reću "u redu je ako si tužan", "u redu je ako ćeš malo i plakati", a kad se dođe po dijete ne treba pitati "jesi li plakao", već "jesi se igrao"...

Samo hrabro, sve će biti u redu

[domy]

Drage mame, tete i ostali kojima je stalo..
Preletih po temi - primjećujem kako većina roditelja piše o plakanju (ili ne plakanju) djeteta na adaptaciji..Naravno, teško vam je kad plače, srce vas boli, osjećate tjetetov nemir i žalost.Naravno, stalo vam je više od svega, da je dijete sretno i zadovoljno, te nasmijano..

Htjela sam vam reći ovo:
Danas je 13.9., većina vas je je krenula na adaptaciju 3.9. - u pitanju je 10 dana minus vikend, dakle, tek 8 dana adaptacije!!! Znam da vam se čini dugo, kad dijete plače svaki dan je kao godina, ali vaše dijete je tek 8 dana bilo u vrtiću (i to prvih nekoliko dana ne samo, već s vama, a tad još adaptacija ni ne započinje)..Do sad, vi ste tom djetetu bili cijeli svijet, promijenilo je prostor, osobe, i u isto vrijeme na par sati ostalo bez vaše blizine.Promijenilo je cijeli svijet.Normalno je da će plakati! To ne znači da mi je loše u vrtiću, to znači da je vezano za vas (a tako i treba biti) i da mu falite!!Briga dijete kako je u vrtiću, kada vidi da nema mame, a da je oko njega puno nepoznate djece i nepoznate tete u koje još nije steklo povjerenje!!
Dajte mu vremena, da stekne sigurnost: i u tete (da su tu za njega) i u vas (da ćete se uvijek vratit po njega). Dozvolite mu da izrazi tugu, nemir, pa i bijes.To je normalno.To je zak da dijete ima zdravu, povezujuću vezu s vama.Ne bi bilo normalno, ni poželjno, da s osmjehom kaže "adj bok" i mahne i ušeta veselo pjevajući u vrtić od prvog dana).Dozvolite djetetu vrijeme.Dozvolite sebi vrijeme.

Često imam dojam da roditelji žele da dijete ne plače, u biti zbog sebe, jer im je teško gledat uplakano dijete, tu sliku nose kroz dan, i njima je lakše kad dijete bez plača ulazi u skupinu.To nije važno!Važno je dijete koje treba pustiti da izrazi svoje osjećaje!Ne treba ga nagovarat da ne plače.Treba mu reću "u redu je ako si tužan", "u redu je ako ćeš malo i plakati", a kad se dođe po dijete ne treba pitati "jesi li plakao", već "jesi se igrao"...

Samo hrabro, sve će biti u redu

u potpunosti se slažem sa tobom pogotovo ovaj zadnji dio.
I baš taka savijet je meni teta dala kad sam prolazila sve sa prvim malim koji je plakao dugo i tek je sa nekih 5 godina išao sa veseljem u vrtić.
Treba im pričati samo pozitivno o vrtiću, kako će se igrati, družiti, pjevati plasati i naravno ne zaboraviti reči da čete doći po njih mislim da im je to najvažnije kad oni skuže da dolezimo po njih

[kavofob]

Drage mame, tete i ostali kojima je stalo...

Prekrasan post

Nama jako dobro ide, ali da je teško kad viče da neće u vrtić i kad vidim da je uznemirena...bome je...zato nam dobro dođe da malo razmijenimo iskustva i utješimo jedni druge...

Mi smo prezadovoljni našim tetama, čini mi se da su jako nježne i brižne i to mi najviše znači

[disciplina]

Drage mame, tete i ostali kojima je stalo..
Preletih po temi - primjećujem kako većina roditelja piše o plakanju (ili ne plakanju) djeteta na adaptaciji..Naravno, teško vam je kad plače, srce vas boli, osjećate tjetetov nemir i žalost.Naravno, stalo vam je više od svega, da je dijete sretno i zadovoljno, te nasmijano..

Htjela sam vam reći ovo:
Danas je 13.9., većina vas je je krenula na adaptaciju 3.9. - u pitanju je 10 dana minus vikend, dakle, tek 8 dana adaptacije!!! Znam da vam se čini dugo, kad dijete plače svaki dan je kao godina, ali vaše dijete je tek 8 dana bilo u vrtiću (i to prvih nekoliko dana ne samo, već s vama, a tad još adaptacija ni ne započinje)..Do sad, vi ste tom djetetu bili cijeli svijet, promijenilo je prostor, osobe, i u isto vrijeme na par sati ostalo bez vaše blizine.Promijenilo je cijeli svijet.Normalno je da će plakati! To ne znači da mi je loše u vrtiću, to znači da je vezano za vas (a tako i treba biti) i da mu falite!!Briga dijete kako je u vrtiću, kada vidi da nema mame, a da je oko njega puno nepoznate djece i nepoznate tete u koje još nije steklo povjerenje!!
Dajte mu vremena, da stekne sigurnost: i u tete (da su tu za njega) i u vas (da ćete se uvijek vratit po njega). Dozvolite mu da izrazi tugu, nemir, pa i bijes.To je normalno.To je zak da dijete ima zdravu, povezujuću vezu s vama.Ne bi bilo normalno, ni poželjno, da s osmjehom kaže "adj bok" i mahne i ušeta veselo pjevajući u vrtić od prvog dana).Dozvolite djetetu vrijeme.Dozvolite sebi vrijeme.

Često imam dojam da roditelji žele da dijete ne plače, u biti zbog sebe, jer im je teško gledat uplakano dijete, tu sliku nose kroz dan, i njima je lakše kad dijete bez plača ulazi u skupinu.To nije važno!Važno je dijete koje treba pustiti da izrazi svoje osjećaje!Ne treba ga nagovarat da ne plače.Treba mu reću "u redu je ako si tužan", "u redu je ako ćeš malo i plakati", a kad se dođe po dijete ne treba pitati "jesi li plakao", već "jesi se igrao"...

Samo hrabro, sve će biti u redu

[disciplina]

Nama jako dobro ide, ali da je teško kad viče da neće u vrtić i kad vidim da je uznemirena...bome je...zato nam dobro dođe da malo razmijenimo iskustva i utješimo jedni druge...

Mi smo prezadovoljni našim tetama, čini mi se da su jako nježne i brižne i to mi najviše znači

čini se da je i kod nas sve bolje. danas su ostali i na spavanju. kažu tete da su lijepo ručali i zaspali ali da nisu puno spavali. sve u svemu one su zadovoljne sa njima.
malo plaču kad odem ali se brzo smire. i obavezno plaču kad dođem po njih
I tete su za sad odlične, baš su mi jako tople. samo ne znam što će biti kad se vrati stara teta sa bolovanja. opet adaptacija

[Ripcord]

Mi smo krenuli u jaslice prošli tjedan i na početku je bilo sve super, no za vikend se mali razbolio i nismo tako išli dva dana ovaj tjedan, pa je od jučer frka i suze (te smo smanjili opet na samo sat vremena boravak - što mi je koma). Također, danas sam trebala donijeti dudu (jer jučer nije uopće prestajao plakati) i jutros, nakon prvotnih suza zbog razdvajanja, su mu dali dudu i ne samo da je nije ispuštao iz usta tijekom boravka tamo (inače je koristi samo za uspavljivanje), nego i nakon što sam ga pokupila nije je još pola sata dao od sebe (to mi se nikad nije dogodilo dosad). Popodne je spavao puna 3 sata (čega se isto ne sjećam od najmanjih dana), što mislim da je od 'iscrpljenosti' i 'stresova' protekla dva dana, no nadam se da će ići lakše ubrzo. Stariji je onomad prihvatio vrtić (no bio je i godinu stariji) bez ikakvih problema, pa nisam očekivala ove drame.

Kao najveći problem pak tete ističu - ručak. Naime, nema šanse da sjedne za stol s ostalom djecom i jede, ni pod razno. Prošli tjedan kad sam ja bila tamo jeo je samo kad bih ga ja posjela i hranila (btw, tete znaju da ne jede sam sa žlicom, no ne jede gotovo ni jedno drugo dijete isto), ali ne mogu ga svaki dan dolaziti i hraniti.

A kad smo kod hrane, jedna mi je stvar zapela za oko u više postova - naime dosta vas piše o doručku i šta su klinci jeli/ne jeli, a čudno mi je da itko doručkuje u vrtiću, pogotovo još u vrijeme adaptacije kad se podrazumijeva da roditelj dolazi s (ipak ne baš polusnenim) djetetom i to ne u cik zore. Pa jel ne jedu vaši klinci doručak doma kad se probude? Kako izdrže do vrtića bez hrane?

To je inače pitanje koje me uvijek zanimalo i za vrtićarce i školarce (jer je moj stariji i u prvom i drugom slučaju uvijek doručkovao doma, bez obzira u koje doba stigao), s tim da kao što napomenuh, isključujem djecu koju se dovodi u polusnenom izdanju u rano jutro, jer roditelj radi od sitnih jutarnjih sati?!

[SikaPika]

Anin, jako lijep post, hvala ti. Evo, cmoljim.

Zapravo sam jako tužna ovih dana.
Nakon dugo premišljanja, Maša je krenula u vrtić jer sam dobila više posla, jer tri puta tjedno moram do ureda i jer ću iza nove godine vjerojatno biti i prijavljena. To su dobre vijesti, da.
No, jako nam je teško gledati ju svaki dan kako 500 puta dnevno kuka kako ne voli ići u vrtić, mora li ići u vrtić, kada više neće ići, ona ne bi, tamo nema mame i tate...

Čini se kako smo odmah na početku pogriješili. Ili bi svejedno bilo sve isto. Naime, kod upisa je bila oduševljena prostorom, igračkama, djecom. Naravno, uopće nije bila svjesna toga da će ondje biti bez nas iako sam joj stalno pričala o tome.
Kad smo prvi dan došli, znatiželjno je ušla, prištekala se za mali štednjak i posuđe (moja buduća kuharica), mi joj rekli da idemo, ona nama: dobro... I iako sam mislila doći za sat vremena, gledajući je tako opuštenu sam pomislila, pa što ne bi ostala do ručka, brzo će joj proći.
No, kada smo došli u pola 12, bili smo totalno šokirani. Kad nas je vidjela, počela je vrištati, bacati se po podu, vikati da neće ići kući, jecala je i vikala kako smo ju ostavili samu. Osjećala sam se kao zadnje go*no na svijetu. Nisam mogla biti ni tužna koliko sam bila zabrinuta i jadna. Jedva smo ju smirili i nagovorili da ide kući.
Kroz dan je pričala lijepe stvari o vrtiću i tetama koje su inače jako drage i nježne.
Iduća dva dana je mirno ostajala u vrtiću, no čekala nas je u suzama. Četvrti dan je počela plakati i ujutro, a na kraju nije toliko bedirala.
Onda je uslijedila pauza od 3 dana jer smo taj petak bili na selu da bi kroz taj vikend počela kuknjava kako ona ne želi ići, ne voli...
Prvo smo ju uvjeravali kako joj je tamo lijepo, ima prijatelje, puno djece s kojom se igra i onda skužili: mi svoje dijete pravimo budalom. Njoj tamo uopće njie lijepo nego totalna tlaka i mi ju potpuno razumijemo.
Ona je jedinica, ima hrpu igračaka i svoj prostor, nas dvoje smo joj stvarno puno posvećeni, dosta se igramo s njom jedan na jedan, picajzla je (danas se igramo s figuricama i sve mora biti simetrično, svaka stvar ima svoje mjesto i svoju svrhu...), puno razgovaramo, puno ispituje, traži stalnu pažnju, izmišlja priče, nove riječi, imena igračkama... Intenzivna je skroz. Ne voli da ju se previše dira, čačka...
I sad ona takva kakva već je nalazi se u malom prostoru (to je jedino čime nisam baš zadovoljna) s još 20 djece koja joj uzimaju igračke, a ona se vjerojatno ne zna u potpunosti izboriti za sebe. Neki dan smo joj čak MM i ja iscenirali što treba napraviti kad joj netko želi uzeti igračku.

Onda smo prestali govoriti da je tamo lijepo nego da ju razumijemo, ali da tako mora biti jer mama mora raditi, zaraditi novce (jučer mi je rekla da će mi onda dati novaca jer je dobila od prabake, a kad sam joj danas rekla da moram raditi da bismo normalno živjeli, onda je rekla da živimo normalno - sve kroz suze).

Teško mi je što se svako malo sjeti vrtića i kuka, doslovno je tužna i plače kako ona ne bi išla, da ne voli...
Imam osjećaj kao da nikada neće zavoljeti vrtić.
Iako, stalno spominje tetu Anu, već zna sve pjesmice napamet koje su učili, prepirčava što su radili... Istina, ne jede puno, ali baš me briga, uvijek ima skuhano kod kuće i zapravo ne stigne biti baš jako gladna ako i malo pjojede tamo. Čini se da je i mezimica te mlađe tete Ane, uvijek nju vodi za ruku na ručak, a neki dan je čak sjedila pokraj nje i hranila ju.

Njoj tamo nedostajemo mi i nedostaje joj malo mira. Njezin kutak.

Vi, koje imate sličnu djecu (ili su zapravo sva djeca takva, ne vole dijeliti u toj dobi niti se mogu lijepo igrati), prođe li ih ovakvo stanje?

Osim toga, u posljednje je vrijeme sve više ljutita. Stalno se nešto ljuti i govori: ljuta sam sad na tebe zbog ovog, onog (danas sam slučajno srušila gospodina princa s fotelje i onda je srušila sve što smo postavile...), stalno se otresa, galami.
Neki dan je MM kada je došao po nju, napravila totalni kaos. Prvo je u blagovaonici bježala od njega, pa skoro istresla bokal s čajem, pa vadila čaše iz smeća i bacala, onda je u hodniku uspjela izvaditi nekakav ventil iz radijatora i kada je on tada (mislim, tek tada) popi*dio, zgrabio i prislonio na sebe, ona ga je ugrizla za rame i grizla duž cijelog hodnika. Ostali su mu otisci svih zubiju dva dana na ramenu. Nisam mogla vjerovati.
Istina, on je dosta nesiguran i valjda je to osjetila.

Znam da sam sada udavila, ali, molim vas, recite mi da će to jednom proći.

Osim toga, možda ćemo ju za neko vrijeme morati ostavljati na dužem boravku. Iako, uopće ne vjerujem da će htjeti spavati (još uvijek spava uz siku), ali valjda će barem do 2 izdržati tamo.

S jedne sam strane sretna zbog posla i mogućnosti da puno toga mogu obaviti od kuće i što mi je radno vrijeme skroz fleksibilno, s druge sam strane nesretna što je ona sve to tako primila. A opet, jednom se mora priviknuti na društvo i dijeljenje.

I da, čini se da su zavladale vaške u njezinoj grupi što mi je naspram svega ovoga zapravo smiješno.

[jelena.O]

vjerujem da većina onih koji su na adaptacijama nisu na dorućku , nismo ni mi, ali postoji kutak gdi piše kaj je za dorućak, inače doručak sam posebi nije u sitne sate već od 8-9 sati. Znači sva djeca koja dođu do 9 su pretežno uključena u doručak, ili mogu odbit ako su doma jeli. Moja klinka je jedno vrijeme dolazila u vrtić baš oko 9, doma je jela ranije, ali je mogla uzet tam ako je nešto htjela , od onog kaj jede.U ranu zoru najćešće pol7-7 je ranojurarnja užina za one koji rano dolaze, to je pretežno keksi+ čaj ili mlijeko, jer tak rano većinom ne rade kuharice, pa to valjda i teta sama uzme.


Sika takav tvoj problem sam ja imala doma, klinac isto krenuo oko 3 godine, samo kaj nije cical, ali sav njegov svijet sam bila ja , nije tu bilo nikog ko bi ga čuval, plakal je 2 mjeseca tek tad se sredio, (taman sam tolko imala vremena do posla da ga adaptiram),dolazio je kasnije u vrtić u 645, a po njega sam dolazila točnu u 1515, stalno je govorio buš došla u 15 ( 1515), imala sam sreću kaj mi tad do posla je trebalo točno 15 minuta bržeg hoda ili malko trčeći.

[trampolina]

Sikapika, prođe sve to. Nekom malo čupavije, doduše. Starijem je trebalo punih godinu dana da se adaptira, i da, imali smo velikih problema s ljutnjom. Još rješavamo posljedice nekih naših krivih koraka. A mlađi se valjda adaptiran rodio.

Ovo im je već treća godina da idu u vrtić, ali ni dan danas ne idu rado, iako im je tamo ok (vidim po njima i tete mi kažu). Ne znam, nama je još uvijek vrtić nužno zlo.

[Boxica]

sikapika to što tvoja malena radi je jedna od normalnih reakcija! to je njen način da vam se "osveti" za to što ju ostavljate samu u vrtiću!
proći će kroz neko vrijeme (moja starija je dva puta kretala u vrtić, sa dvije u jedan i sa tri u drugi vrtić - ovo sa tri godine je bilo prestrašno...nije uopće htjela razgovarati samnom jer sam ju ja ostavljala ujutro...baka joj je bila miljenica jer je dolazila po nju...bila sam tužna do beskraja, ali prošlo je kroz neka tri mjeseca)

[Ripcord]

vjerujem da većina onih koji su na adaptacijama nisu na dorućku , nismo ni mi, ali postoji kutak gdi piše kaj je za dorućak, inače doručak sam posebi nije u sitne sate već od 8-9 sati. Znači sva djeca koja dođu do 9 su pretežno uključena u doručak, ili mogu odbit ako su doma jeli. Moja klinka je jedno vrijeme dolazila u vrtić baš oko 9, doma je jela ranije, ali je mogla uzet tam ako je nešto htjela , od onog kaj jede.

Ma znam ja Jelena kad je doručak, ali moji oboje ne fermaju hranu ako su jeli malo ranije, znači ne bitno što se poslužuje (za) doručak, jer su oni i tako već doručkovali doma.

[tangerina]

Mi smo lani krenuli u jaslice i prvih mjesec dana je bio pakao. Plakao je kući i u vrtiću, neke dane stvarno puno. Osjećala sam se grozno, i najbolje što sam čula bilo je nešto što mi je rekao jedan prijatelj psihoterapeut: Mi roditelji bismo najradije da nam djeca nikad ne pate, da nikad nisu tužni, ljuti ni u krizi. Ali mi to jednostavno moramo prihvatit, da svaki i najsretniji život uključuje i krize i teška razdoblja na koja se djeca moraju prilagoditi. Djeca nam moraju biti tužna, i ljuta i sva uneređena ponekad.

Onda je imao jednu virozicu i par dana nije išao, nakon toga je odjednom bilo sve ok. Tete su rekle da je potpuno drugo dijete, našao je prijatelje, igrao se, veselio, odlično jeo.. I vidjela sam po njemu da mu bude lijepo u vrtiću, da voli tete i neku djecu.
Sad je krenuo poslije 2 mjeseca pauze i opet je koma. U vrtiću je OK, tete kažu da prestane plakat čim vidi da mu tata izlazi van dvorišta, igra se s drugima normalno i čini se ok. Ali ujutro prije polaska, i doma na svaki spomen vrtića on se očajnički bori da ne ide. Plače, vrišti, otima se, bježi, i pregovara oko svakog koraka. I odjednom se opet srami ljudi koje inače poznaje i voli se družit s njima.
Ja se samo tješim: proći će.

[Dijana]

Uh, sikapika, žao mi je što to proživljavate. Proći će sigurno, imala sam sličnu situaciju sa starijom,
strašne izljeve bijesa, a danas kad joj nekad pričam o tome, ona se smije i ne može vjerovati
da se tako ponašala. Ali ja se duboko sebi nikad neću prestati pitati je li to ipak ostavilo
traga na njoj, negdje na dubljoj razini, u podsvijesti, i je li utjecalo na na nju na neki način
koji nije vidljiv.
I još nešto, anin me sa ovim malo zabrinula (ne znam je li anin odgojiteljica):

Ne bi bilo normalno, ni poželjno, da s osmjehom kaže "adj bok" i mahne i ušeta veselo pjevajući u vrtić od prvog dana)

Jer moja mlađa od 16 mjeseci je upravo ovakva, od prvog dana. I istina, dosta je samostalnija od prve kćeri, koja je baš bila
ovisna o meni, ali ja se mislim da je to do karaktera?

Puse svim jasličarima i roditeljima da izdrže, znam kako vam je.

Malo mi je glupo ovo pisati, jer mi se čini da tražim kruha preko pogače, ali jelda da ima djece koja ne plaču na prilagodbi?

[tangerina]

Ima, ima,ja vidila na svoje oči
Ima djece koja izgledaju kao da to sve lako odrade, iako roditelji kad se malo zamisle kažu da su ipak primijetili općenito neke promjene u ponašanju,malo veću razdražljivost ili tako nešto. Mislim da je to stvarno do karaktera.
Meni se nekako čini da sam ja toliko važnosti pridavala toj sigurnoj privrženosti (koja i je važna) da nekad podsvjesno očekujem da sve ide glatko i da mi dijete nikad ni oko čega nije nesigurno. A on je malo emotivniji, plašljiviji karakter, i onda kad god se boji nepoznatog, ja se pitam jesam li ja trebala nešto drugačije.

Inače mi je divan post od anin, uključiv i ovaj dio o broju dana, ja sam isto sva "zašto to toliko trajeeeee" a u bit neš ti koliko traje..

[bebeto]

Čitam vaše komentare i iskustva i mislim se "jeli mene moja djeca uopce vole" ??? Salim se naravno ali kod mene nije bilo plakanja ni ikakvih drugih problema sa vrticem ni kod starijeg a ni sada kod mladje. Vole poc, igraju se lijepo sa drugom djecom, sve pojedu...Mozda je razlog u tome sto je kod nas vrtic tek od 3 g. pa su i oni sami malo zreliji...

[Water]

Malo mi je glupo ovo pisati, jer mi se čini da tražim kruha preko pogače, ali jelda da ima djece koja ne plaču na prilagodbi?

Ima, moj mlađi sin nije imao adaptacijsku krizu a imao je 17 mjeseci kada je krenuo u vrtić. Ja sam mislila da će ju imati kasnije ali ništa, prošlo je bez krize. Stariji je plakao mjesec dana ujutro kada smo ga ostavljali. Izgleda da je to do karaktera jer su različiti jako, mlađi je puno čvršći i samostalniji.

[SikaPika]

Ali mi to jednostavno moramo prihvatit, da svaki i najsretniji život uključuje i krize i teška razdoblja na koja se djeca moraju prilagoditi. Djeca nam moraju biti tužna, i ljuta i sva uneređena ponekad.

Joj, ja sve to znam, ali kad čujem sebe i MM kako joj govorimo da je "to tako u životu", da će tako i u školi, pravila, poslušnost... Uh, muka mi bude.
Naravno, nisam ja protiv pravila, ono, nekih općenitih. I nije da ih tamo drže pod špagom, ali bude mi bed kad roditelji nekoj djeci govore da nije lijepo plakati, da se to ne smije. Plači koliko te volja, to je tvoje pravo. Meni bude jedino žao jer se bojim da ju nakon toga boli glava i okice.

Jutros nije puno kukala. Nije uopće plakala nego samo pitanja: zašto moram, ja ne bih... A onda je u vrtiću zaplakala kada sam odlazila, ali teta kaže da se brzo smiri.

Dijana, da, i ja se bojim tog nekog dubljeg utjecaja kojega možda nismo ni svjesni. Nekada imam osjećaj da sve uzimamo zdravo za gotovo. Kao - tako mora biti. A možda baš ne mora.
Sad ćete reći da filozofiram, ali sve to okruženje je zapravo skroz neprirodno za čovjeka. Nadam se da ćemo ipak od naših života uz sve što "moramo" raditi ipak izvući najbolje.

[vertex]

Evo s jučerašnjeg roditeljskog za roditelje novoupisane djece: prilagodba nije završena kad dijete prestane plakati, nego kad počne spontano (u vrtiću) izražavati potrebe, želje, misli...
Meni je dobro sjelo toga se podsjetiti pa dijelim s vama.

[kata.klik]

svako dijete ima svoje faze prilagodbe, naš je plakao prvih dva tjedna, svako jutro, pa se poslje smiri, pa smo imali virozice, pa je bio malo doma i onda smo nakon svake pauze imali prilagodbu, ustvari onda kad sam ja mislila da će biti najteže, iza Božića bio je doma sve skupa 5 tjedana, sve je prošlo savršeno....uhvatilo ga je ovo proljeće da neće u vrtić, svako jutro je kukao, ne neću u vrtić, idem baki i dedi, onda je bio mjesec dana (cijeli sedmi) na praznicima i kad se vratio u osmom mjesecu, bio je najstariji u grupi i bilo mu je super (spojene grupe) sad je prešao u novu grupu, najmlađi je u grupi, obožava tete, kad dođe ujutro ( a dolazimo isključivo u dežurstvo) neda mu se biti u zajedničkoj sobi nego bi odmah u svoju, pa stalno mora nekaj pokazivati kaj ima novo u sobi...uglavnom veli da mu je OK i da se ljepo igra....

a bilo je svega, bilo je perioda kad se nije htio s nikimi grati, kad je dolazio kući izgreban jer ga je jedan klinac zezao, kad je ulazio u sobu sa suzama, čekao pred vratima dedu da dođe po njega....ma sve je to normalno.

anin je tako prekrasan post napisala....

[mitovski]

anin predivan post!

Htjela sam reći nešto vezano za posteljinu i hranu, jer se spominjalo na temi.
Mi smo dobili neki dan jednu torbu, kao velika jastučnica i moramo na nju našiti trešnjicu, to će biti njezin znak i u njoj će stajati njena posteljina.
Danas sam prvi put pročitala meni cijeloga tjedna i oduševljena sam....jede se žitarica dosta, juha od karfiola, varivo od tikvica, danas je list, ječam, jako puno povrća i voća....nisam vidjela ni hrenovke, ni čokolino, niti išta slično, barem ne ovaj tjedan.
Mene je naš vrtić iznenadio i oduševio, od teta i ostalih djelatnika, odnosa, hrane, pristupa, stručnosti, ljubaznosti....jedan je od 5 vrtića u HR koji imaju ocijenu izvrsnosti.

[Dijana]

water, hvala, trebalo mi je to čuti od nekog ko je prošao adaptaciju s takvim djetetom. Ja isto stalno
osluškujem, "očekujem", tražim znakove nervoze, ovoga i onoga, ali ništa ne nalazim.

sikapika, isto razmišljamo. Ja kad dođem doma kasno popodne, ne mogu se odvojiti od svoje mrvice,
niti je se nagledati, imamo tek nekoliko sati prije spavanca, i mislim se zašto to mora biti baš tako.
Ali onda pomislim jel bi radije bila bez posla, pa brzo dođem sebi. Al igram loto tu i tamo.

No, da ne uzurpiram topic više mamama kojima klinci prolaze tešku adaptaciju, znam kako je
to i koliko mi je značilo čuti da će proći.

[tina55]

zna li netko kako su praznici u vrtiću?
mislim pretpostavljam da tamo oko božićih blagdana ne idu
ja sam se jučer lijepo iznendila kad sam vidjela da naš vrtić ima dvoranu u koju ide kad je ovako ružno vrijeme, baš lijepo

[Cheerilee]

U pravilu praznika u vrtiću nema...
Neradi se samo recimo za Božić, Dan Državnosti i sl....
Ako je recimo Božić sredinom tjedna,mnogi roditelji budu doma pa nevode ni klince u vrtić,
al vrtić radi normalno, odnosno radi dežurstvo....

I preko ljeta budu dežurstva u vrtiću, zbog manjeg broja djece....

[Jurana]

Ali ja se duboko sebi nikad neću prestati pitati je li to ipak ostavilo traga na njoj, negdje na dubljoj razini, u podsvijesti, i je li utjecalo na na nju na neki način koji nije vidljiv.

I mene ovo brine. Jednom sam našla studiju nekog američkog psihologa o utjecaju jaslica na djecu i u uvodu je pisalo: Ako nemate drugih mogućnosti, osim jaslica, ovo nikako nemojte čitati - i ja nisam, jer sam se prepala. (Doduše, vjerujem da su te američke jaslice, onako kako ih je on opisao, ipak druga stvar od naših uvjeta.)
I sad ono što ni sama baš ne volim čitati - ja sam bila u jaslicama od svojih 5 mjeseci i ne osjećam se oštećenom (da ne kažem - šta mi fali ).
Nije idealno da su u vrtiću prije 3 godine, ali valjda nije ni kraj svijeta. Drž'mo fige.

[tina55]

U pravilu praznika u vrtiću nema...
Neradi se samo recimo za Božić, Dan Državnosti i sl....
Ako je recimo Božić sredinom tjedna,mnogi roditelji budu doma pa nevode ni klince u vrtić,
al vrtić radi normalno, odnosno radi dežurstvo....

I preko ljeta budu dežurstva u vrtiću, zbog manjeg broja djece....

to sam mislila, npr. ima li dijete pravo izostati i sl za blagdane i cijeli tjedan-dva i sl.

[Rivendell]

Moje dijete je najmladje u grupi, krajem osmog napunio godinu. Jedini ne place, to su rijeci s kojima me svaki dan teta doceka. Ujutro kad se razdvajamo se ni ne okrene. Jutros teta pruzila ruke prema njemu, a on sav sretan njoj u narucje. Da mu falim vidim samo ka dodjem po njega, tada se zaleti prema meni i nece da me pusti. Sve pojede. Stvarno nikakve zamjerke nemam.

Citajuci vas, pocinjem se brinuti jeli i to normalno. Inace, on je oduvijek takav, skoro nikad ne place, osim kad mu se spava, svima hoce, voli ljude, tako da sam ja i ocekivala da ce biti ovako kada krene u vrtic.

[sirius]

Dakle, E. je imala urlaonu u ponedjeljak (uz bacanje po podu)
Utorak je bila manja urlaona sa manje decibela, uz demonstrativno sjedanje na pod (bez bacanja)
Srijedu je negodovala kad je vidjela zgradu, ali bez plakanja i urlikanja. Kad smo ušli u sobu , viknula je teti sa vrata: "ja ti ne plačem kad idem u vrtić" i otišla.
Četvrtak smo uzele slobodan dan i nije išla u vrtić.
Danas je došla, vesela, bez otpora, uletla u grupu i otišla.


Ovo što kaže vertex

Evo s jučerašnjeg roditeljskog za roditelje novoupisane djece: prilagodba nije završena kad dijete prestane plakati, nego kad počne spontano (u vrtiću) izražavati potrebe, želje, misli...
Meni je dobro sjelo toga se podsjetiti pa dijelim s vama.

Od prvog dana je izražavala sve potrebe i želje , bez obzira na otpore.

[domy]

I mene ovo brine. Jednom sam našla studiju nekog američkog psihologa o utjecaju jaslica na djecu i u uvodu je pisalo: Ako nemate drugih mogućnosti, osim jaslica, ovo nikako nemojte čitati - i ja nisam, jer sam se prepala. (Doduše, vjerujem da su te američke jaslice, onako kako ih je on opisao, ipak druga stvar od naših uvjeta.)
I sad ono što ni sama baš ne volim čitati - ja sam bila u jaslicama od svojih 5 mjeseci i ne osjećam se oštećenom (da ne kažem - šta mi fali ).
Nije idealno da su u vrtiću prije 3 godine, ali valjda nije ni kraj svijeta. Drž'mo fige.

Ja sam se isto razmišljala o utjecaju jaslica i vrtoća općenito na djete.
Recimo moj stariji i dan danas ne voli ostati sam iako ima 7 godina, a od šogorice mali je znao ostati samo od 4 godine.
U principu i jedan i drugi su od nekih godinu dana krenuli u vrtić.
Ma ne znam što više čitam i mislim samo smišljam kojekakve stvari ali mislim da je svima njima teško odvajanje od roditelja ali kad se naviknu na proceduru vrtića mislim da im je svima ok tam.

Jurana i ja si to isto mislim i ja sam od 6 mjeseci išla na čuvanje kod jedne tete koja je čuvala par klinaca i između ostalog sam bila i ja, pa eto ne znam ne sječam se ničega i da je baš neki trag u meni to ostavilo.

Baš sam htjela kako je kod vas dali su na adaptaciji dvije tete ili jedna...?

Kod nas je jedna jer se ova druga udala za vikend i sad je ovaj tjedan nema.Baš je jedna mama rekla kaj se baš sad za vrijeme adaptacije morala udavati.
I danas kad sam došla mo malog ispred mene je išla još jedna mama uzela svoje djete i onda ja svoje.
Dok je teta progovorila par riječi sa njom meni rekla par riječi odjednom je poletila nekam onda sam zavirila i otišla je u kupaonu.
Onda je doletila i rekla da zovemo neku renatu da ju treba hitno.
Da bi ispalo na kraju da je neiki mali pao i lupio u rub namještaja i razbio glavu.
Užas, baš si mislim kak bi mi billo da dođem i da mi djetetu razbijena glava ali sve se može desiti i iskreno nije ni čudno pogotovo u to vrijeme kad dolaze roditelji samo se naguravaju oko vrata a ona sam i ja svaki put gledam kak če netko imati plave prste

[Maruška]

I kod nas dobar razvoj situacije. (iako je jutros ostala sa suzama u očima)
Baka je došla po nju u 11. Pa ju je teta vratila jer je Ana bila super raspoložena, zaigrana. Pa su baka i braco ponovo došli poslije ručka: Ana je još uvijek jela. Iako je vidjela Lovru kroz prozor, nije se digla od stola već je mirno dovršila svoj ručak. I tek onda krenila doma.
Odmah sve izgleda nekako vedrije.

[XENA]

to sam mislila, npr. ima li dijete pravo izostati i sl za blagdane i cijeli tjedan-dva i sl.

Dijete ima pravo uvijek izostati ali bi se taj izostanak trebao najaviti tetama da znaju koji je razlog što dijeteta nema, i da znaju zbog obroka. Kod nas je običaj da u vrtiću objese papir prije blagdana i ne radnih dana pa se roditelji upišu, tko planira dovoditi djecu a tko ne, to je čisto zbog njihove organizacije
Bez obzira na izostanak dijeteta plaćaš punu cijenu vrtića ,osim kada je u pitanju bolest ali to moraš potvrditi sa isprićnicom od pedijatrice.

[tina55]

ha kod nas je danas za ručak bilo varivo od poriluka i pizza i prvi puta nitko nije plakao na ručku, jer su se zabavljali s pizzom

[tina55]

Dijete ima pravo uvijek izostati ali bi se taj izostanak trebao najaviti tetama da znaju koji je razlog što dijeteta nema, i da znaju zbog obroka. Kod nas je običaj da u vrtiću objese papir prije blagdana i ne radnih dana pa se roditelji upišu, tko planira dovoditi djecu a tko ne, to je čisto zbog njihove organizacije
Bez obzira na izostanak dijeteta plaćaš punu cijenu vrtića ,osim kada je u pitanju bolest ali to moraš potvrditi sa isprićnicom od pedijatrice.

ma znam da je cijena ista, ali mislila sam da uz najavu ne ide oko Božića recimo, osim ako sama to ne bude tražila

[Willow]

ja bih samo (još jednom) naglasila da djeca slušaju (i jako dobro kuže) što mi mislimo o vrtiću,
ako roditelji imaju negativan stav tipa - "jadno dijete" koje mora u vrtić samo ćete djetetu još više otežati adaptaciju

o vrtiću (ok, jaslice su nužno zlo) samo pozitivno, živio vrtić, živjele tete

[Nikiva]

Anin, jako lijep post, hvala ti. Evo, cmoljim.

Zapravo sam jako tužna ovih dana.
Nakon dugo premišljanja, Maša je krenula u vrtić jer sam dobila više posla, jer tri puta tjedno moram do ureda i jer ću iza nove godine vjerojatno biti i prijavljena. To su dobre vijesti, da.
No, jako nam je teško gledati ju svaki dan kako 500 puta dnevno kuka kako ne voli ići u vrtić, mora li ići u vrtić, kada više neće ići, ona ne bi, tamo nema mame i tate...

Čini se kako smo odmah na početku pogriješili. Ili bi svejedno bilo sve isto. Naime, kod upisa je bila oduševljena prostorom, igračkama, djecom. Naravno, uopće nije bila svjesna toga da će ondje biti bez nas iako sam joj stalno pričala o tome.
Kad smo prvi dan došli, znatiželjno je ušla, prištekala se za mali štednjak i posuđe (moja buduća kuharica), mi joj rekli da idemo, ona nama: dobro... I iako sam mislila doći za sat vremena, gledajući je tako opuštenu sam pomislila, pa što ne bi ostala do ručka, brzo će joj proći.
No, kada smo došli u pola 12, bili smo totalno šokirani. Kad nas je vidjela, počela je vrištati, bacati se po podu, vikati da neće ići kući, jecala je i vikala kako smo ju ostavili samu. Osjećala sam se kao zadnje go*no na svijetu. Nisam mogla biti ni tužna koliko sam bila zabrinuta i jadna. Jedva smo ju smirili i nagovorili da ide kući.
Kroz dan je pričala lijepe stvari o vrtiću i tetama koje su inače jako drage i nježne.
Iduća dva dana je mirno ostajala u vrtiću, no čekala nas je u suzama. Četvrti dan je počela plakati i ujutro, a na kraju nije toliko bedirala.
Onda je uslijedila pauza od 3 dana jer smo taj petak bili na selu da bi kroz taj vikend počela kuknjava kako ona ne želi ići, ne voli...
Prvo smo ju uvjeravali kako joj je tamo lijepo, ima prijatelje, puno djece s kojom se igra i onda skužili: mi svoje dijete pravimo budalom. Njoj tamo uopće njie lijepo nego totalna tlaka i mi ju potpuno razumijemo.
Ona je jedinica, ima hrpu igračaka i svoj prostor, nas dvoje smo joj stvarno puno posvećeni, dosta se igramo s njom jedan na jedan, picajzla je (danas se igramo s figuricama i sve mora biti simetrično, svaka stvar ima svoje mjesto i svoju svrhu...), puno razgovaramo, puno ispituje, traži stalnu pažnju, izmišlja priče, nove riječi, imena igračkama... Intenzivna je skroz. Ne voli da ju se previše dira, čačka...
I sad ona takva kakva već je nalazi se u malom prostoru (to je jedino čime nisam baš zadovoljna) s još 20 djece koja joj uzimaju igračke, a ona se vjerojatno ne zna u potpunosti izboriti za sebe. Neki dan smo joj čak MM i ja iscenirali što treba napraviti kad joj netko želi uzeti igračku.

Onda smo prestali govoriti da je tamo lijepo nego da ju razumijemo, ali da tako mora biti jer mama mora raditi, zaraditi novce (jučer mi je rekla da će mi onda dati novaca jer je dobila od prabake, a kad sam joj danas rekla da moram raditi da bismo normalno živjeli, onda je rekla da živimo normalno - sve kroz suze).

Teško mi je što se svako malo sjeti vrtića i kuka, doslovno je tužna i plače kako ona ne bi išla, da ne voli...
Imam osjećaj kao da nikada neće zavoljeti vrtić.
Iako, stalno spominje tetu Anu, već zna sve pjesmice napamet koje su učili, prepirčava što su radili... Istina, ne jede puno, ali baš me briga, uvijek ima skuhano kod kuće i zapravo ne stigne biti baš jako gladna ako i malo pjojede tamo. Čini se da je i mezimica te mlađe tete Ane, uvijek nju vodi za ruku na ručak, a neki dan je čak sjedila pokraj nje i hranila ju.

Njoj tamo nedostajemo mi i nedostaje joj malo mira. Njezin kutak.

Vi, koje imate sličnu djecu (ili su zapravo sva djeca takva, ne vole dijeliti u toj dobi niti se mogu lijepo igrati), prođe li ih ovakvo stanje?

Osim toga, u posljednje je vrijeme sve više ljutita. Stalno se nešto ljuti i govori: ljuta sam sad na tebe zbog ovog, onog (danas sam slučajno srušila gospodina princa s fotelje i onda je srušila sve što smo postavile...), stalno se otresa, galami.
Neki dan je MM kada je došao po nju, napravila totalni kaos. Prvo je u blagovaonici bježala od njega, pa skoro istresla bokal s čajem, pa vadila čaše iz smeća i bacala, onda je u hodniku uspjela izvaditi nekakav ventil iz radijatora i kada je on tada (mislim, tek tada) popi*dio, zgrabio i prislonio na sebe, ona ga je ugrizla za rame i grizla duž cijelog hodnika. Ostali su mu otisci svih zubiju dva dana na ramenu. Nisam mogla vjerovati.
Istina, on je dosta nesiguran i valjda je to osjetila.

Znam da sam sada udavila, ali, molim vas, recite mi da će to jednom proći.

Osim toga, možda ćemo ju za neko vrijeme morati ostavljati na dužem boravku. Iako, uopće ne vjerujem da će htjeti spavati (još uvijek spava uz siku), ali valjda će barem do 2 izdržati tamo.

S jedne sam strane sretna zbog posla i mogućnosti da puno toga mogu obaviti od kuće i što mi je radno vrijeme skroz fleksibilno, s druge sam strane nesretna što je ona sve to tako primila. A opet, jednom se mora priviknuti na društvo i dijeljenje.

I da, čini se da su zavladale vaške u njezinoj grupi što mi je naspram svega ovoga zapravo smiješno.

mozda ce zvucati grubo, al ok..

prema svemu napisanom, dijete je razmazeno i nauceno zivjeti pod svojim staklenim zvonom i u svom svijetu...sto je lose za nju, prvenstveno, jer nije sama na svijetu

treba nauciti zivjeti u kolektivu, sa ljudima i djecom..nauciti dijeliti.vrtic joj je prvi korak..u suprotnom, postat *ili ostat ce freek...ili sada ili kad krene u skolu..

...to je moje misljenje..sorry

[Lili75]

water, hvala, trebalo mi je to čuti od nekog ko je prošao adaptaciju s takvim djetetom. Ja isto stalno
osluškujem, "očekujem", tražim znakove nervoze, ovoga i onoga, ali ništa ne nalazim.

sikapika, isto razmišljamo. Ja kad dođem doma kasno popodne, ne mogu se odvojiti od svoje mrvice,
niti je se nagledati, imamo tek nekoliko sati prije spavanca, i mislim se zašto to mora biti baš tako.
Ali onda pomislim jel bi radije bila bez posla, pa brzo dođem sebi. Al igram loto tu i tamo.

No, da ne uzurpiram topic više mamama kojima klinci prolaze tešku adaptaciju, znam kako je
to i koliko mi je značilo čuti da će proći.

Dijana ,samo da ti potvrdim da su i moji takvi, ima takve djece, po starijoj mogu reći da je i danas jako prilagodljiva i emocionalno jako zrela u odnosu na vršnjake, samo reci Bogu hvala i ne analiziraj previše. Kod L. nije bilo nikakvih kasnijih promjena, ona je jednostavno od početka znala da ću ja po nju doći i to je to, bial je stara 1 god i 4 mj,a maleni mi sad ima 13 mj i isto se super adaptirao još on nema dudu, ne hoda, puže. Bit će da rađam endemsku vrstu djece, već me tako zezaju po kvartu! svi samo odamahuju rukom kad počenm pričat o doborj adaptaciji sina,kao da nisu druog ni očekivali.

[Lili75]

joj Sika Pika moram potpisat cure da će tvoj/vaš stav prema vrtiću/jaslicama imat odraza na njeno mišljenej o istome, nipošto ne bih djetetu od 3 god rekla da razumijem da joj tamo nije lijepo, ni u ludilu, to sad govori jer se uvijek sve vrtilo oko nje a sad treba naučiti dijeliti, biti u kolektivu što je za nju kao jedinicu zapravo jako dobro i nakon par mjeseci će sigurno biti "baš mi je lijepo mama u vrtiću".

Ti znaš da ti ja dobronamjerno pišem zato ću ti reći da je po mom mišljenju vrtić pravo mjesto za nju (gledaj to ovako-inače će buknut poč. škole), baš za taj njen karakter da shvati da se u životu mora prilagođavat i drugima da ne može sve i uvijek biti po njenom, ni figure posložene simetrično i da, daj nek jede sama, šta će je hranit teta, ima 3 god !!!

samo hrabro drži te se i ne znam, šta vam brate mili bi, da ostavite dijete 1. dan toliko dugo, stvarno ste pobenavili, pa adaptacija ima svoj tijek al šta je tu je,...bit će bolje draga, sretno, napunite se ti i muž pozitivnim mislima i energijom, prenesite to i na nju, sreća da imate još i dobre tete koje je vole, kud ćeš više! nemojte sad vi sve otežavat!

[Dijana]

Lili, hvala!

[la_mama]

sikapika, rekla bih da vam svima treba vremena da se prilagodite na vrtić
daj malenoj vremena prije nego što zaključiš da joj vrtić nije okruženje koje joj odgovara.
to može i ne mora biti istina, ovisi o njenom karakteru, tetama, drugoj djeci ...

naši su cijelu prvu godinu jaslica (vrtića) urlali, pogotovo mlađa.
bilo nam je užasno teško opraštati se od njih takvih, uplakanih, ali oko vrtića nikad nismo radili dramu,
nego im spominjali vrtić kao nešto normalno. dakle oboje su na taj vrtić reagirali na isti način.

razlika u prihvaćanju vrtića se pokazala nakon tog perioda urlanja.

baš ta mlađa se sada odlično snalazi u svojoj grupi, što s vršnjacima, što sa starijom djecom.
jako je samostalna - hrani se, odlazi na wc, uspavljuje se i oblači sama i ne želi nikakvu pomoć.
brbljava je, komunikativna, odlučna. kod nje nema "možda". ili je crno ili bijelo.
nema šanse da bi joj neko dijete uzelo igračku bez da je ona svojevoljno pusti iz ruke.

stariji je tip djeteta kojem više odgovaraju 1:1 igre i aktivnosti, ne uživa baš u prevelikom društvu - ali ga prihvaća.
vremenom se također naučio zauzeti za sebe, u početku je bio dosta popustljiv.
veliki je emotivac, i ima jaki osjećaj za brigu o mlađoj djeci (jasličari) koja kod njih dođu za vrijeme dežurstva.

bit će sve ok kod vas, samo strpljivo

[SikaPika]

mozda ce zvucati grubo, al ok..

prema svemu napisanom, dijete je razmazeno i nauceno zivjeti pod svojim staklenim zvonom i u svom svijetu...sto je lose za nju, prvenstveno, jer nije sama na svijetu

treba nauciti zivjeti u kolektivu, sa ljudima i djecom..nauciti dijeliti.vrtic joj je prvi korak..u suprotnom, postat *ili ostat ce freek...ili sada ili kad krene u skolu..

...to je moje misljenje..sorry

Freek?
Daj molim te, ja imam dvije sestre i brata, ali sam odgajana kao jedinica, kod tete. Imala sam svoje igračke, svoja pravila u kući i nisam nikakav freek. Socijalizirala sam se kroz igru vani, naučila dijeliti u školi i to je to. Netko prije, netko kasnije.
MIslim, što sad, da ne moram raditi, da mi je dijete kod kuće, šta trebam, dovoditi svaki dan petero djece iz ulice da mi dijete ne bi bilo freek? Ili roditi još jedno samo zato?
Ona uopće ne živi pod staklenim zvonom. Ona se baca po pijesku, svojevremeno je jela zemlju, druži se s drugom djecom na igralištu, no jedinica je nama, jedinica je baki i dedi, najmlađa je u obitelji i što sad. Sad bismo valjda svi trebali šibom i nogom po njoj da ne bi bila, pogađaš - freek.
Kao što sam već rekla, drago mi je što ide u vrtić jer će se već u toj dobi naučiti društvu, dijeljenju... No, da nije išla, naučila bi se tome i kasnije. Ona možda je razmažena u nekim stvarima, ali sigurno joj ne dopuštam da bude bezobrazna prema drugima, dapače, ona je već sada osjetljiva prema drugima, otvorena prema svima, zna što znači pomaganje... mislim da su to vrijednosti koje čine čovjeka, a ne koliko će igračaka imati, hoće li biti jedinica i ići u vrtić.

I da, nisi gruba nego nepromišljena.

A što se petka tiče. Dijete me dočekalo nasmijano. Možda zato jer je bio grah za ručak - pojela cijelu porciju.
Pitam tetu kakva je, priča li s njom, s djecom: A teta digne obrve kao: što me to uopće pitaš. I još kaže da joj je jedna od najboljih.
Od ponosa me steglo u grlu.
I dalje malo kuka kad se sjeti da ne bi išla u vrtić, ali sve mislim da me zeza jer joj se brk smije dok to izgovara.

I evo par anegdotica:
Pitam ju igrajuli se tete s njima, a ona kaže kako nekada rade na kompjuteru.
Pa što rade: Kucaju.
Pitam ju je li vidjela sliku na ekranu, je li onako kao kad ona piše slova ili su slike? Što teta radi, jel piše ili nešto gleda?
Kaže ona, nisam vidjela, ali drugi puta ću pitati tetu.
Ajme meni, ja se uhvaitla za glavu, samo nemoj pitat tetu, još će ispasti da ih špijunira.

Večeras je prjie spavanja bila sva neka euforična i ja ju molim da prestane, da malo bude tiša..., a ona će da joj je teta rekla da ju bole uši od njezinog ispitivanja kad će doći mama i tata.
Pitam ju, je li teta bila gruba? Ma ne... Baš voli tu mlađu tetu.

[SikaPika]

Lili, ali ako mi dijete kaže da joj tamo nije lijepo - što da joj kažem, da ju pravim budalom?
Pa kad mi muž kaže da mu je grozno na poslu, što da mu kažem, ma daj, nemoj s*at, budi sretan što radiš?
Ok, nije ti lijepo, danas ovako, sutra onako... bit će bolje.
Govorimo joj da će se naviknuti, da tako mora biti i čini se da je prihvatila. Tete kažu da se lijepo igra s drugima i to mi je jedino važno. Ok, ona na prvu za sve govori ne, i kod kuće, ali jednostavno je takva. Što da radim.

A to što ju teta hrani. A šta ja znam, oni tamo jedu dosta variva. Mi većinu povrća jedemo na lešo. Tako odgovara MM i njoj od samog početka. Ona ne voli pomiješano u tanjuru. Eto, možda je freek, rekla bi nikiva, ali takva je, od prvih dana. I MM je takav.
I općenito je malo lijena jesti. Dugo žvače, kod kuće se šeta dok jede. POgotovo doručak, njega pojede u dnevnoj sobi dok se igra. Ali što reći, i ja ga jedem hodajući, MM isto. Ručak sjednemo za stol i zajedno smo, ali joj opet treba neka motivacija.
Ima djece koja sjednu, jedu i ne dižu se dok ne pojedu. Ja ne znam što nju može privući tome. Čak ni grah ni pizza. Uvijek se mora malo prošetati.

Meni ta uštogljena pravila nisu važna. Kad joj budu bila važna, držat će ih se.

[flopica]

Uh, sikapika, žao mi je što to proživljavate. Proći će sigurno, imala sam sličnu situaciju sa starijom,
strašne izljeve bijesa, a danas kad joj nekad pričam o tome, ona se smije i ne može vjerovati
da se tako ponašala. Ali ja se duboko sebi nikad neću prestati pitati je li to ipak ostavilo
traga na njoj, negdje na dubljoj razini, u podsvijesti, i je li utjecalo na na nju na neki način
koji nije vidljiv.
I još nešto, anin me sa ovim malo zabrinula (ne znam je li anin odgojiteljica):


Jer moja mlađa od 16 mjeseci je upravo ovakva, od prvog dana. I istina, dosta je samostalnija od prve kćeri, koja je baš bila
ovisna o meni, ali ja se mislim da je to do karaktera?

Puse svim jasličarima i roditeljima da izdrže, znam kako vam je.

Malo mi je glupo ovo pisati, jer mi se čini da tražim kruha preko pogače, ali jelda da ima djece koja ne plaču na prilagodbi?

Dijana i moja straija je bila takva i mislim da to nije ništa nenormalno
jednostavno je bila doma usamljena a društvena je izrazito od najranijih dan
sad ima 9 i upravo imam naviljak djece u kući na spavanju
meni je to bilo toliko olakotno i rasterećujuće, jer ne znam kako bi izdržala da je jecala za mnom
vjerojatno bi, kao i drugi roditelji ali ja plačem i za tuđom djecom kad ih vidim takve uplakane a kamoli za svojom..
htjela sam reći da ima i djece kojima adaptacija nije stres i da je to ok.

[Mali Mimi]

Sika pika sve je to normalno pri adaptaciji netko krene s plakanjem 1. dan a netko za tjedan dana. Proći će ta faza a vidim da kod vas već i prolazi i mislim da si u pravu kad kažeš da djetetu nikako ne treba govoriti nemoj plakati, moraš biti hrabar, dečki ne plaču i sl. najpoštenije je reći razumijem da si malo tužan/na kad si bez mame i tate ali u vrtiću će ti biti lijepo zbog ... to ubaciti pozitivne stvari koje može raditi u vrtiću.
Ako je išta stresno za dijete u tom periodu onda je to upravo ovo, i zato ih treba razumijeti i svakako se potrudite biti hrabriji od njih...

[Rivendell]

Kolektiv je precijenjen po mome mišljenju. Dijete uči dijeliti i drugdje. Mi smo malo od početka to učili, sad kad god jede nešto meni ponudi. Teti je neki dan otkinuo pola keksa i dao joj . Uvijek rado daje igračke, ne plače kad njemu netko uzme. Znam, još je mali, ali kad bi išli na play date-ove s njegovim vršnjacima sam skužila da svi plaču kad ima se uzme iračka osim njega, on si nađe drugu.

Vjerujem da puuuno toga ovisi o osobnosti djeteta. Nema veze jesu jedinci ili nisu, jesu navodno pod staklenim zvonom itd. Mi taj karakter možemo samo malo oblikovati, usmjeriti, ali ga ne možemo promijeniti.

[josipal]

da se pohvalim: danas je moj maleni otisao sam do tete
mm zna ponesto psihologije pa je skuzio da je maleni dijete koje uvijek pita zasto pa mu tako treba i odgovoriti: u vrtic ides (ne zbog naseg posla jer mu to nije shvatljivo) nego da nauci pjesmice )
nadam se da ce uspjeti
vrtic voli samo teta misli kako on osjeca da je mene iznevjerio ako se dobro provede
sad cemo vidjeti novu taktiku

[Deaedi]

Dakle, mislim da sam jutros svima napravila medvjeđu uslugu..plan je bio da ga odvedem, a tata dođe po njega za sat i pol...spremila sam se za posao, probudila malenog da ga odvedem u vrtić...nije bio zadovoljan, onda se probudila i seka, pa kad je skužio da on ide, a seka ostaje...plač, vriska...I ja posustala, ostavila ga doma s tatom...koji je ljut jer misli da smo ga trebali odvesti...

[Maruška]

Baš mi je žao da tako teško ide...


Naše jutrošnje ostajanje prošlo bez prevelike drame. Ostat će na ručku.

[Lili75]

[QUOTE=Mali Mimi;2223651]Sika pika sve je to normalno pri adaptaciji netko krene s plakanjem 1. dan a netko za tjedan dana. Proći će ta faza a vidim da kod vas već i prolazi i mislim da si u pravu kad kažeš da djetetu nikako ne treba govoriti nemoj plakati, moraš biti hrabar, dečki ne plaču i sl. najpoštenije je reći razumijem da si malo tužan/na kad si bez mame i tate ali u vrtiću će ti biti lijepo zbog ... to ubaciti pozitivne stvari koje može raditi u vrtiću.
Ako je išta stresno za dijete u tom periodu onda je to upravo ovo, i zato ih treba razumijeti i svakako se potrudite biti hrabriji od njih...[/QUOTE]

sika pika, ja sam ti mislila nešto tipa ovog što je napisala Mali Mimi, obavezno ubacit nešto lijepo a ne reći da znam to nije lijepo mjesto za tebe!!!

uostalom o čemu pričamo pa tvojoj Maši ide odlično, vidiš da je prava mala carica i da sve ide bolje nego što si očekivala, samo tako dalje, sretno!!!

a što se tiče hranjenja djece od 3 god. u hodu i kroz igru, gle ja se slažem sa stručnim osobama iz te sfere da to nije dobro za dijete (ok ako je ono baš mršavo zdravstveno ugroženo dijete koje jako odbija jesti), svatko će napravit po svome za svoje dijete ali moji ako počnu brljavit ja maknem hranu a poslije kad stavrno ogladne da vidiš onda kako se jede, i da L. ne hranim otkad se počela samostalno hranit (od 1 god i 4 mj., evenutalno 2-3 žlice na kraju dok je bila mala), vidjet ćemo kakav će bit malac po tom pitanju.

DRage mame i tate sretna vam svima daljnja prilagodba na jaslice/vrtić!

mi smo prezadovoljni kakve tete nam je dobio F. (usuđujem se reći za nijansu bolje od sekinih koje su isto odlične).

[Lili75]

Dakle, mislim da sam jutros svima napravila medvjeđu uslugu..plan je bio da ga odvedem, a tata dođe po njega za sat i pol...spremila sam se za posao, probudila malenog da ga odvedem u vrtić...nije bio zadovoljan, onda se probudila i seka, pa kad je skužio da on ide, a seka ostaje...plač, vriska...I ja posustala, ostavila ga doma s tatom...koji je ljut jer misli da smo ga trebali odvesti...

draga žao mi je što je tako, jesi napravila si medvjeđu uslugu, sad će i ubuduće očekivat isto. Čekaj kolika je seka, beba ili starija?

bit će bolje, drž se!

sutra fino ti se digni prije njega, brzo se obuci, naveče pripremi i njemu robu za vrtić, bez previše razvlačenja, malo zapričavaj i što brže iz kuće, a tata neka hendla seku ako se probudi u to vrijeme!

psihologica mi je savjetovala frendici čiji se mali isto bunio kod odlaska u vrtić da ne razvlači ujutro, znači ona je obično spremila njega pa mu stavila crtić il idaal igračke pa tek onda sebe, pa bi se on bunio i nikad kraja.kad je promijenila taktiku/rutinu sve je krenulo nabolje, možda i tebi pomogne? probaj.

[Deaedi]

Seka je starija, školaraka,7.5g, i kad je on počeo plakati, ona je počela da će ga ona čuvati, da zašto ga vodim ako neće ići..pa se on stisnuo uz seku i zajedno su prigovarali...

I jesam sebe spremila, samo sam njemu dala da popije mlijeko na flašicu, pa da ga uzmem...

Kod nas tata radi u smjenama, pa nije niti potrebno da ide svaki dan u vrtić, ali smo planirali da ga u adaptaciji prvih mjesec, dva ipak vodimo svaki dan, makar i po 1h, samo da stekne rutinu.

[tina55]

i ja se ujutro dižem ranije, sve obavim i L. budim tek 15 minuta prije kretanja, brzo ju obučem, doji i krećemo brzo u auto u vrtić
jedno jutro sam pokušala probuditi ju prije, da se razbudi i bilo je koma, taj dan je najviše plakala i hvatale smo se da ju obučem i uglavnom to više ne ponavljam