Drage mame, tete i ostali kojima je stalo..
Preletih po temi - primjećujem kako većina roditelja piše o plakanju (ili ne plakanju) djeteta na adaptaciji..Naravno, teško vam je kad plače, srce vas boli, osjećate tjetetov nemir i žalost.Naravno, stalo vam je više od svega, da je dijete sretno i zadovoljno, te nasmijano..

Htjela sam vam reći ovo:
Danas je 13.9., većina vas je je krenula na adaptaciju 3.9. - u pitanju je 10 dana minus vikend, dakle, tek 8 dana adaptacije!!! Znam da vam se čini dugo, kad dijete plače svaki dan je kao godina, ali vaše dijete je tek 8 dana bilo u vrtiću (i to prvih nekoliko dana ne samo, već s vama, a tad još adaptacija ni ne započinje)..Do sad, vi ste tom djetetu bili cijeli svijet, promijenilo je prostor, osobe, i u isto vrijeme na par sati ostalo bez vaše blizine.Promijenilo je cijeli svijet.Normalno je da će plakati! To ne znači da mi je loše u vrtiću, to znači da je vezano za vas (a tako i treba biti) i da mu falite!!Briga dijete kako je u vrtiću, kada vidi da nema mame, a da je oko njega puno nepoznate djece i nepoznate tete u koje još nije steklo povjerenje!!
Dajte mu vremena, da stekne sigurnost: i u tete (da su tu za njega) i u vas (da ćete se uvijek vratit po njega). Dozvolite mu da izrazi tugu, nemir, pa i bijes.To je normalno.To je zak da dijete ima zdravu, povezujuću vezu s vama.Ne bi bilo normalno, ni poželjno, da s osmjehom kaže "adj bok" i mahne i ušeta veselo pjevajući u vrtić od prvog dana).Dozvolite djetetu vrijeme.Dozvolite sebi vrijeme.

Često imam dojam da roditelji žele da dijete ne plače, u biti zbog sebe, jer im je teško gledat uplakano dijete, tu sliku nose kroz dan, i njima je lakše kad dijete bez plača ulazi u skupinu.To nije važno!Važno je dijete koje treba pustiti da izrazi svoje osjećaje!Ne treba ga nagovarat da ne plače.Treba mu reću "u redu je ako si tužan", "u redu je ako ćeš malo i plakati", a kad se dođe po dijete ne treba pitati "jesi li plakao", već "jesi se igrao"...

Samo hrabro, sve će biti u redu