Mijenja li se društvena klima oko broja djece?

[Trina]

vjerojatno jedina razumijem nine.
a i slazem se s njom.

pocesto se mnogobrojne obitelji prikazju turbo romansirano i sretno, sto kasnije zivot ipak demantira...

ja razumijem nine. Skroz. I slažem se s njom. Materijalno je jako važno, da sam mislila da nećemo imati za kruh, nebi rađala ovoliko djece. Mi imamo, stvaramo i brinemo se za njihovu budućnost. Bar donekle, štednje nemamo, nemamo sakrivenih novaca i štojaznam što ali neke stvari su ipak sigurne. Za njih.

Ali nine piše tonom koji otkriva da u neku ruku osuđuje ljude sa više djece. Zbog ovog ili onog razloga. Pa joj ja pokušavam objasniti da ne mora to sve biti tako. Ko zna što će biti kad narastu, možda neće pričati jedno s drugim, možda će biti najveći neprijatelji..o tome neću ni razmišljati, što bude, bude. zasad nam je super. A vrijeme leti. Moja prva beba će još malo 12 godina. nezamislivo

[anledo]

Ja ju isto mogu razumjeti, a i ne vidim baš povezanost između onoga što je napisala i reakcija na napisano.
Siromaštvo je gadna stvar, nimalo romantična, i oni koji su ga proživjeli ne sjećaju ga se rado niti kad sve super i dobro završi.

a jos je vaznije odgovoriti na pitanje s pocetk topica: izgleda, a to je i dobro, da zivimo u microsvemirima koje smo odabrali i samo unutar njih se mijenjaju klime prema broju djece u obitelji. ako gledam svoj mikrosvijet, od mojih prijateljia koji uopce imaju djecu (a presli smo 40 svi, neki blize 50) debela vecina ima jedno dijete. tek jedan par (od 10ak blizih prijatelja i prijateljica) ima dvoje djece (i to velike razlike i drugo rodjeno ne nekom labudjem pjevu).
a ako pogledam generaciju moje kceri: kod nje u razredu su pretezno obitelji s dvoje djece (medju rijetkima je jedinica), a ima ih u genraciji cak 3 obitelji sa troje i vise djece. sto meni izgleda puno. e sad, samo jedna od tih mnogobrojnih obitelji izgleda kao da bi roditelji mogli biti s rode, ostali su ipak blize onome o cemu pise nine. socijala. (i to ne samo materijalna)

[vertex]

Mislim da u svemu treba gledat konkretnu djecu. Mislit unaprijed da će djeca bit sretna jedino ako svatko ima svoju sobu, ili da moraju bit na gomili da bi bila sretna, vjerojatno je jednako promašeno.
Imaš djece koliko odlučiš/koliko te potrefi pa plivaš.
Ako imaš dijete koje je silno nesretno s bratom/sestrom u sobi, i procijeniš da nije samo hir i zanovijetanje nego da je to tip djeteta koje ima veću potrebu za osamom/privatnošću, onda gledaš što možeš napravit da mu to nekako priskrbiš. Ako ne možeš nikako, kažeš: drago dijete, tako ti je kako je, ali vidjet ćemo kako ti možemo olakšat situaciju. I tako.

[vertex]

Ja ju isto mogu razumjeti, a i ne vidim baš povezanost između onoga što je napisala i reakcija na napisano.
Siromaštvo je gadna stvar, nimalo romantična, i oni koji su ga proživjeli ne sjećaju ga se rado niti kad sve super i dobro završi.

Ja sam sve na zadnjoj strani čitala brzo i dosta površno pa možda nisam dobro ulovila poantu.
Ali činjenicu da dijete nema svoju sobu, što je skoro pa standard kod nas, ne mogu izjednačit sa siromaštvom.

[Mima]

Meni je zapeo za oko dio sa poderanim tenisicama za školu i neimanjem novaca za pokaz, i razumijem da je čovjeku koji je proživio takvo siromaštvo kao dijete i u odrasloj dobi teško kad se toga sjeća.

[Zuska]

Ja nisam shvatila da se ovdje povela rasprava o onoj razini siromaštva kad se nema za kruh ili za zimske cipele. To ne treba gledati romansirano i nisam vidjela da je itko to tako opisao.

[Mima]

Kako nije ako je nine upravo tako opisala situaciju svog bivšeg muža, nakon čega je krenula rasprava?
Ok, dodala je i spavanje troje braće u jednoj sobi.

... a što se tiče materijalizma ne radi se luksuzu, radi se o iskidanim tenisicama za školu, neimanju za pokaz do škole, nemanju za knjige, itd...da ne kažem da roditelji nisu imali ništa, nego nisu imali dovoljno za njih troje....

[Zuska]

A, ok, taj dio mi je promaknuo, sori.

[winnerica]

Meni je zapeo za oko dio sa poderanim tenisicama za školu i neimanjem novaca za pokaz, i razumijem da je čovjeku koji je proživio takvo siromaštvo kao dijete i u odrasloj dobi teško kad se toga sjeća.

I meni isto, dapače razumijem taj dio, ali vjerovala ili ne ima jedinaca s poderanim tenisicama za školu i isto nemaju novce za pokaz jer roditelj ima neke poroke koje upražnjava na štetu djeteta ili jednostavno nema novaca...

S druge strane, evo stereotipa da su obitelji s 3 i više djece redovito siromašne

[centar]

ja, iskreno, nisam primjetila to o cemu pisete. mozda se krecem u "krivim krugovima".
moje dijete ima 7 godina i imam prijateljica, koje ne da nemaju dvoje, troje djece, nego rijetke imaju i jedno dijete. jos je gora situacija s muzevim prijateljima i njihovim zenama.
nas je razred ove godine jedva uspio skupiti 22 ucenika ( pola su s drugih upisnih podrucja). imamo samo jednu obitelj s troje djece, nekoliko s dvoje ukljucujuci i dva para blizanca i ostalo su jedinci, a tu spada i moja cura.

[Nena-Jabuka]

Mislim da u svemu treba gledat konkretnu djecu. Mislit unaprijed da će djeca bit sretna jedino ako svatko ima svoju sobu, ili da moraju bit na gomili da bi bila sretna, vjerojatno je jednako promašeno.
Imaš djece koliko odlučiš/koliko te potrefi pa plivaš.
Ako imaš dijete koje je silno nesretno s bratom/sestrom u sobi, i procijeniš da nije samo hir i zanovijetanje nego da je to tip djeteta koje ima veću potrebu za osamom/privatnošću, onda gledaš što možeš napravit da mu to nekako priskrbiš. Ako ne možeš nikako, kažeš: drago dijete, tako ti je kako je, ali vidjet ćemo kako ti možemo olakšat situaciju. I tako.

Potpis.

a ako pogledam generaciju moje kceri: kod nje u razredu su pretezno obitelji s dvoje djece (medju rijetkima je jedinica), a ima ih u genraciji cak 3 obitelji sa troje i vise djece. sto meni izgleda puno. e sad, samo jedna od tih mnogobrojnih obitelji izgleda kao da bi roditelji mogli biti s rode, ostali su ipak blize onome o cemu pise nine. socijala. (i to ne samo materijalna)

Kako izgleda socijala, znamo. A kako izgleda ta višečlana obitelj s rode? Da nisam to ja?

(mislim, mi svi izgledamo pristojno, samo nam je auto socijala, naš osobni, pa se šlepamo s ovim s posla, da zavaramo neprijatelja, da djelujemo ko da smo s rode)

[anledo]

S druge strane, evo stereotipa da su obitelji s 3 i više djece redovito siromašne

ali, to nije stereotip. to bi ipak prije bila statiticka cinjenica.
druga je stvar sto upravo ovdje imamo dijamteralno suprotne primjere krajnje odgovornog planiranja obitelji pa puno djece imaju samo oni koji si to (sad ce ruzno zvucati) mogu priustiti. u opcoj populaciji to uopce nije tako. i da, jos uvijek je povezano uz obrazovni status, i uz materijalni status, a prilicno i uz urbanost sredine u kojoj se zivi. mnogobrojne obitelji rodinih forumasica ne cine reprezentativni uzorak

[vertex]

Sigurno ima djece koja će se s nelagodom sjećat svog materijalnog statusa i kad odrastu.
Moja sestra cijelog svog života zamjera roditeljima što nisu imali više novaca i više joj priuštili, a daleko smo bili od siromaštva. Po mojim i bratovim standardima, a i nekim društveno uvriježenim u ovim krajevima.
Hoću reći, objektivno siromaštvo postoji i nije idilično nego je teško, ali čega će se ljudi sjećat kao lošeg ovisi o toliko puno faktora.

[anledo]

Potpis.


Kako izgleda socijala, znamo. A kako izgleda ta višečlana obitelj s rode? Da nisam to ja?

(mislim, mi svi izgledamo pristojno, samo nam je auto socijala, naš osobni, pa se šlepamo s ovim s posla, da zavaramo neprijatelja, da djelujemo ko da smo s rode)

ok, zeznula sam stvar i trebala sam napisati da meni izgledaju kao roditelji koji bi mogli biti s rode, onda me vjerojatno ne bi trazila pojasnjenje

[vertex]

anledo, imaš li negdje te statistike, dostupne interetom?

[flopica]

Meni je zapeo za oko dio sa poderanim tenisicama za školu i neimanjem novaca za pokaz, i razumijem da je čovjeku koji je proživio takvo siromaštvo kao dijete i u odrasloj dobi teško kad se toga sjeća.

evo baš ovo ovdje istaknuto ja sam proživjela u svom pubertetu kao posljedicu ratne nesreće i rasturene obitelji
ma prošla sam još i gore
vjeruj da uopće nemam gorak okus sad, imam sjećanje koje je tu kad pričam o tome
ne mislim da sam isfrustriramna zbog toga
zapravo sam ozdravila u mnogočemu zbog toga
mislim da me je takvo iskustvo definiralo na jedan ozbiljan način i pomoglo da dobijem širu sliku umnogome

sad sam se sjetila - moja sestra starija 8 godina koja je isto bila u nezavidnoj situaciji u ta vremena sa svojom obitelji za mene je štedila kakao od pomoći i onda me radosno dočekivala vikendom kad bi se vidjele- strašno i prelijepo. taj osjećaj da mene čeka moja sestra. a mrzila sam je svojedobno jer smo dijelile sobu. i uvijek sam brojala kad će se udati, jel 23 npr. ok. vrijeme da se uda. pa da mi soba ostane. ali eto, zaratilo se pa soba ostade nekoj drugoj djeci.

hoću reći da je život nepredvidiv i da ne možemo gledati plošno na neke stvari...

[AdioMare]

Hoću reći, objektivno siromaštvo postoji i nije idilično nego je teško, ali čega će se ljudi sjećat kao lošeg ovisi o toliko puno faktora.

ovo si odlično primjetila.
i nas je bilo troje i garant bi o materijalnom statusu različito pričali.
i ne samo to, danas imamo različit pogled na financije, a isti smo obrazac gledali u djetinjstvu.

[spajalica]

mima siromastvo je mucno i ruzno, ali siromasni ljudi zanju imati manje djece, pa i to jedince ili pak to dvoje djece mogu jednako patiti kao i djeca u obitelji u koju je nine prikazala.
jedino je to problem. zasto je nuzno obitelj s vise od dvoje djece prikaz obitelji koja je siromasna u glavama?

edit: ovov mi je drugi put danas dok ja odgovorim vec je serija postova tu

[Mima]

U mojoj glavi obitelj sa više djece sigurno nije nužno siromašna, bliska sam sa obiteljima koje imaju po troje, četvero, a bome i petero djece i to nisu siromašne obitelji; ali sam isto tako bliska sa osobom koja je prošla nešto slično onome što je nine opisala pa nikad ne bih odmahnula rukom na siromaštvo i rekla da je to nevažno jer znam kakvu tugu sjećanje na ta vremena kod meni bliske osobe izaziva.

[anledo]

anledo, imaš li negdje te statistike, dostupne interetom?

pa vjerojatno bi se moglo nesto pronaci.
podrucje mog interesa je petologija obitelji, nisam nikada bas pisala o socioekonomskom statusu. dakle, dosta toga promatram kroz aberacije i kroz delinkvenciju, sto, pretpostavljam, donekle iskrivljuje sliku kada pisem o tome. medjutim, statistika je tu, cini se, prilicno neumoljiva. uzmes neku ekonomsku definiciju siromastva u tisucama kuna. podijelis na broj clanova obitelji i uz poneki korektiv postane jasnije.
naravno da postoje obitelji koje imaju puno djece i imaju izvrsne materijalne uvijete. nazalost, svijest o planiranju obitelji nije sbugdje prisutna pa istovremeno imamo i porast abortusa i porast siromasnih (isitinski siromasnih) i ti su, eto te glupe statitike, k'o za vraga iz brojnihih obitelji.

nemam puno vremena sad za kopati po tome, ali ako pronadjem nesto zgodno (ili ako drzavni zavod za statistiku odluci objaviti posljednje demograrske podatke napokon) budem priheftala.

[flopica]

Mima kao što sam gore opisala, to je opet do osobe
možda nekome drugome ta ista sjećanja ne bi bila tako tegobna, ljudi su različiti i puno je faktora u igri
no istina, siromaštvo nije romantično u svakom slučaju
povlači za sobom niz problema i teških trenutaka...

[kate]

Nadam se da vam se neće promjeniti klima , jer koliko mene "maltretiraju" s upitima za drugo (a imam 41!), baš guštam da i vas mnogobrojne malo tlače

Ovo je napisao naš svećenik: "Pogrešno je mišljenje kako samo Crkva želi brojne obitelji odnosno da je idealna obitelj za Crkvu ona koja ima troje, četvero ili više djece. Naime, princip odgovornog roditeljstva znači da roditelji sami određuju broj djece i vrijeme kad će ih imati. To znači da se nitko, pa ni sama Crkva ne miješa u intimu obitelji i njezinog života već odgovornost prepušta roditeljima."

[eris]

Treba razlučiti razloge za imati djecu uopšte. Jednim je to pitanje opstanka veze a drugima jednostavno dio života, isto kao što dišemo, jedemo, učimo. Živjela sam solidno(nisam bila siromašna) i to isto želim svojoj djeci, da mogu živjeti od svog rada. A to da li će biti frizeri, turistički radnici, doktori, ekonomisti, službenici samo djelimično ovisi o meni i MM, najveći dio je u stvari na njima, njihovim željama i sklonostima. Mene su moji učili primjerom, mi to isto pokušavamo. Za sve drugačije, bolje, bujrum, široko im polje!

[vertex]

nemam puno vremena sad za kopati po tome, ali ako pronadjem nesto zgodno (ili ako drzavni zavod za statistiku odluci objaviti posljednje demograrske podatke napokon) budem priheftala.

Ok, hvala.
Još me zanima jedno. Na winnericino
"S druge strane, evo stereotipa da su obitelji s 3 i više djece redovito siromašne "
ti si napisala ovo:
"ali, to nije stereotip. to bi ipak prije bila statiticka cinjenica. "
Jesi mislila da je većina obitelji s troje i više djece siromašna, ili da je među siromašnima više mnogobrojnih obitelji, nego onih s manje djece?

[Nena-Jabuka]

Općenito, želim što manje podupirati postojeći kapitalistički sustav koji se temelji na prekomjernoj potrošnji i kupnji svačeg bespotrebnog. Što više dijeljenja, davanja, naslijeđivanja, second handa, razmjene, zajedničkog vlasništva i sl.

Ovo je i meni jedna od bitnijih stavki u životu.
But, but, imam osjećaj da će moja starija kćer, sudeći po ovome kako sada priča i ponaša se (ili je to samo stvar predpuberteta ne znam) , jednom pričati kako ima traumu od roditelja debila koji joj nikako nisu htjeli urediti vlastitu sobu nego je morala čekati "čak" do srednje škole ili koji su obožavali ići na Hrelić i u second hand, čak i kad su joj mogli kupiti sve novo.

Naravno da mala kokoš ne shvaća da je moja umješnost s tom odjećom i obućom potrebna da bi se skupili novci za njezino logorovanje s izviđačima koje se plaća, za novu opremu i natjecanja, za more.
S druge strane, sve i da imam ne znam koliko novaca, moj mentalni sklop je takav da većinu stvari danas smatram precijenjenima, prenapuhanih cijena, i ponos mi ne dozvoljava da dam toliku cifru, sve i da mogu.

Bilo je doba kad smo s jednim djetetom imali jako, jako malo, takve su bile životne okolnosti, sada s četvero mislim da imamo jako puno. To je opet relativno što je to puno, ali stalno mi se nekako sve puni.
Kad sam rodila 3. dijete svu sam robicu razdijelila, do zadnje krpice, i onda se našla ponovno na početku, bez ijednog bodića, majice, ičega. No, čim sam "pustila glas" da mi treba robica, vrlo brzo su se našle pune tri kutije svega. Odmah sam od toga razdijelila dio na još dvije strane (posve nepoznatim ljudima) i ostavila za svoju malu samo po par komada koliko joj treba.

Eh, da meni ovi prebogati oće dat svoj "otpad" , kako bih ja to spretno "reciklirala", namirili bi se mnogi.
Žao meni što ljudi moraju kupovati nove stvari kad ima toliko "viškova".
Mislila sam da ću taj stav samim primjerom prenijeti svojoj djeci, da će to biti puno lakše samim time što ih je više, vidim da je mlađima to sasvim Ok, no ovoj starijoj ide na živce.
Ona bi najradije samo ulazila u HM i upirala prstom u artikle, pa da mama ispegla karticu i izeđemo s punim paketima, ko u filmu. Ne vjerujem da bi jako dugo zbog toga bila sretna, no ona misli da bi.
Tako da nekako te traume i "traume",( pustimo na stranu objektivno preveliko siromaštvo, tu nema sreće), često ovise o individui.

[anledo]

Ok, hvala.
Još me zanima jedno. Na winnericino
"S druge strane, evo stereotipa da su obitelji s 3 i više djece redovito siromašne "
ti si napisala ovo:
"ali, to nije stereotip. to bi ipak prije bila statiticka cinjenica. "
Jesi mislila da je većina obitelji s troje i više djece siromašna, ili da je među siromašnima više mnogobrojnih obitelji, nego onih s manje djece?

evo jedan koristan (doduse, 1999. ne mogu naci friskiju verziju a znam da je netko pisao slicni i prije godinu dvije)

http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp...ewFile/314/318

ovo tvoje posljednje pitanje ne razumijem: ono trazi samo politicku korektnost ili ti radis razliku koju ja ne prepoznajem? dakle, korektan odgovor bi bio da je medju siromasnima vise mnogobrojnih obitelji (a vjerujem da je i vecina obitelji s troje ili vise djece u prosjeku siromasnija, to ne mogu potkrijetpiti u ovom casu s nekim konkretnim brojkama, ali mogu potraziti)

inace, kopajuci sad po ovome naletila sam i na jedno istrazivanje kojenema veze sa SESom obitelji i korelacijama, ali ima veze sa kvalitetom bracnosti. ispada da ako zelimo sretne brakove dobro bi bilo ne imati djecu uopce (mrvicu karikiram, ali tek mrvicu: medjutim interesantno je vidjeti da se kvaliteta bracnosti skoro ne mijenja nakon rodjenja prvog djeteta u odnosu na peto ili deseto. to je interesantno jer se mnogi kunu da im kvaliteta braka raste proporcionalno s brojem djece. istrazivanje kaze drukcije: http://hrcak.srce.hr/index.php?id_cl...12&show=clanak (pa kliknete na puni tekst u pdf-u)

[Marija]

Čitam cijelo vrijeme, a ne stignem pisati (puno djece definitivno uzrokuje deficit vremena), i mogla bih potpisati Nenu u puno toga, ali u ovome od riječi do riječi:

S druge strane, sve i da imam ne znam koliko novaca, moj mentalni sklop je takav da većinu stvari danas smatram precijenjenima, prenapuhanih cijena, i ponos mi ne dozvoljava da dam toliku cifru, sve i da mogu.

Bilo je doba kad smo s jednim djetetom imali jako, jako malo, takve su bile životne okolnosti, sada s četvero mislim da imamo jako puno. To je opet relativno što je to puno, ali stalno mi se nekako sve puni.
Kad sam rodila 3. dijete svu sam robicu razdijelila, do zadnje krpice, i onda se našla ponovno na početku, bez ijednog bodića, majice, ičega. No, čim sam "pustila glas" da mi treba robica, vrlo brzo su se našle pune tri kutije svega. Odmah sam od toga razdijelila dio na još dvije strane (posve nepoznatim ljudima) i ostavila za svoju malu samo po par komada koliko joj treba.

Moji se ponekad vole, ponekad svađaju i izazivaju (pogotovo D i A, ko pas i mačka), ali kad se vole, onda je to idila koja mi puni baterije (koje opet brzo trošim u onim fazama kad nam u kući izgleda ko u Malcolmu u sredini). Nadam se da će u život ponijeti tu povezanost i da će uvijek imati oslonac jedni u drugima.

[Beti3]

Netko je napisao da 16-godišnjaku treba vlastita soba da može dovesti curice. Aha, malo sutra. Može dovesti curice, ali u dnevni ili blagovaonu. I te curice su nečija djeca i da ja pustim maloljetnike da se pod mojih krovom "osamljuju" u privatnosti! Ma, nema šanse.

Imam ih troje, moglo je biti i više, ali nije bilo sreće. Imaju sve što im treba, a i nešto više. Sva sretna im pružim ono što sebi ne pružam. Sretna sam što mogu. No, mislim da je ljubav i moje vrijeme koju im dajem bezrezervno, važnije od materijalnih stvari.
I žao bi mi bilo da se moji i muževi geni ne šire, kako god to tko shvatio. Gledati djecu kako rastu (bez obzira na sve probleme), djecu koju ste vas dvoje stvorili i stasaju u odrasle ljude, ma zar nije to bit postojanja?

[vertex]

ovo tvoje posljednje pitanje ne razumijem: ono trazi samo politicku korektnost ili ti radis razliku koju ja ne prepoznajem?

Ne traži političku korektnost, nije mo do toga, a razlika bi trebala biti jasna. Mislim, to je krupna razlika.

[ana.m]

Da li vam je siromašno kruha gladno ili vam je siromašno ako se nema da se svakom djetetu kupe nove Nike patike? I da svako dijete ide na bar dvije aktivnosti?
Nekako mi se čini da primjećujem razlike...a možda mi se samo čini.

[lisica]

Moj život je čini mi se nekakva krajnost, koji god primjer da dam! Naime ja sam do prve godine faxa dijelila veliki bračni krevet sa svojom braćom. 5 i 13 godina mlađi od mene. Čini mi se da nitko od nas nema traume zbog toga. Bio je rat, dijelili smo mali stan sa desetcima ljudi koji su prolazili iz Bosne za treće zemlje. Imamo puno rodbine, moja mama 8 braće i sestara, tata je došao u rat, mi za njim i svim mogućnostima smo pomagali kad je zakuhalo u Bosni. Podrazumijevali smo neke stvari.
Danas sam ponosna vlasnica fakultetske diplome, specijalizacijsku očekujem krajem godine, jedan brat je završio fakultet i pokrenuo biznis, mlađi mu se pridružio i zapeo sa školovanjem ali situirani smo svi, ništa nam ne fali, njih dvojica su dan danas cimeri i poslovni partneri.
MM i ja ulažemo u znanje, imamo veliki kredit za njegov fax ( drugi je završio vani), spavamo svi na hrpi jer nam je to super, djeca idu na aktivnosti, one ratne godine sad daju urod-sve osim cipela moja djeca dobiju izvana. Imam hrpu mlađahnih sestrični koje i meni proslijeđuju svoju robu i nemam apsolutno problema s tim! Novce uložimo u zajedničke aktivnosti, skupimo za bolji auto, sad je neka kućica u planu u sljedećih 5 godina. Apsurdno mi je razmišljati o tome da svakom djetetu moram priuštiti max. Djed od MMa je sagradio zgradu za svoje potomke. I nas i našu djecu bi zapao po jedan stan. No poslije 2. svj. rata imovina oduzeta i šipak!!
Moj djed je za svih svojih 9 djece rintajući na baušteli izgradio kuće. Došao je rat i dogodilo se što se dogodilo. Raselili su se po svijetu. Kuće i zidovi zjape. Žali Bože godina koje nije proveo sa djecom želeći im osigurati budućnost..
Treba biti praktičan, razmišljati o budućnosti ali da smo MM i ja čekali pravo vrijeme ne bi imali još djecu. Uvijek treba još nešto. Sve je to stvar prioriteta i osobnih želja i planova. Ali da nije u šoldima sve-nije!

[kate]

Meni je siromaštvo kad nemaš za osnovne potrebe (tu sigurno ne spadaju aktivnosti i nike patike).
PS Ali siromašni možemo biti ne samo financijama, nego i npr. vremenom, zdravljem, živcima...što mi se čini jednako važnim.

[Kosjenka]

Pretpostavljam da bi bilo siromaštvo kruha gladno i neimanje kakvog takvog krova nad glavom.
Ali kako danas stvari stoje, odnosno mjenjaju se iz dana u noć tko nam može garantirati da ćemo moći prehraniti i to jedno ili dvoje. Tko kaže da bi muž od one forumašice imao patike da ih je bilo dvoje i da ne bi bila frka oko pokaza.
Teško je govoriti što će biti za 15-20 godina, sada imati planove i pričati o školarinama, stanovima itd mi se čini suludo.

[krumpiric]

netko je već spomenuo, mislim nena
moja baka je nebrojeno puta rekla: to, kako ti živiš, ne smiješ, sunce, imati više djece

[Nena-Jabuka]

Da li vam je siromašno kruha gladno ili vam je siromašno ako se nema da se svakom djetetu kupe nove Nike patike? I da svako dijete ide na bar dvije aktivnosti?
Nekako mi se čini da primjećujem razlike...a možda mi se samo čini.

Ovo drugo sigurno nije siromaštvo.

Evo istraživanje koje o tome govori http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=18&s=68.

Prag siromaštva određuje se prema primanjima po članu kućanstva koji bi trebali pokriti osnovne životne potrebe.
Čak se i tu radi razlika, je li čovjek star ili mlad, bolestan, zdrav, živi na selu, gradu, može illi ne može proizvesti vlastitu hranu i sl.

Živjeti ispod tog praga, da kad zbrojiš sve prihode ne možeš platiti režije, kupiti hranu i najosnovniju odjeću i obuću, šta tu imaš lamentirati o sreći i osobnoj nadogradnji ličnosti. Previše je čovjek tada zaokupljen golom egzistencijom.

Šta Nikeice imaju sa siromaštvom? Mi kupimo jedne kćeri, u Outletu, snižene sa 700 na 250, ona ih nosi nonstop, skoro da spava u njima. Jesam li siromašna Lastane? Naravno da nisam.

[Deaedi]

nine, stvarno si ga malo pretjerala.
moji klinci npr. svaki imaju svoju sobu. zapravo, cijeli kat kuće je samo njihov: 3 poprilične sobe i velika kupaona samo za njih.
i svi imaju i previše odjeće, obuće i igračaka - doslovce savko malo pročistim njiihove stvari i poklanjam naokolo.
kad si već počela drviti o materijalnom

Nine, pa eto, ni s tim nemam problema, moj kad poželi dovoditi cure u sobu, pa i živiti s nekom, dobit će čitav apartman/stan, jer ih imamo zasad dva

Drago mi je da je tako, ali evo, ja stvarno ne znam kako jedna prosjeca hrvatska obitelj moze to steci sa dvije prosjece place i uz financiranje potreba 3,4 djece. Bez djedovine ili pomoci roditelja, takva obitelj ne bi imala 2 apartmana ili gradila kucu, nego bi zivjela prilicno skromno, u nekom stanu od cca. 50m2 na periferiji i mucila se da otplati kredit za taj stan i osigura djeci za osnove potrebe - mozda ne bi zivjeli u siromastvu, ali na nekoj donjoj granici egzistencije sigurno da.

[Trina]

Drago mi je da je tako, ali evo, ja stvarno ne znam kako jedna prosjeca hrvatska obitelj moze to steci sa dvije prosjece place i uz financiranje potreba 3,4 djece. Bez djedovine ili pomoci roditelja, takva obitelj ne bi imala 2 apartmana ili gradila kucu, nego bi zivjela prilicno skromno, u nekom stanu od cca. 50m2 na periferiji i mucila se da otplati kredit za taj stan i osigura djeci za osnove potrebe - mozda ne bi zivjeli u siromastvu, ali na nekoj donjoj granici egzistencije sigurno da.

Ne pada mi napamet tebi se pravdati na koji način smo mi došli do onoga što imamo. Samo ću ti reći, kad već spominjemo prosjek, da prosječan muškarac nije ni do koljena mom mužu, koji je svojim rukama napravio jako puno.

[ani4]

Ja uopce ne zelim objasnjavati nasu financisku situaciju niti objasnjavati kako se brinemo o djeci. To su nase stvari i nikoga se ne ticu. I uglavnom pitanja o nasoj financiskoj situaciji smo dobivali od zavidnih ljudi, ne od prijatelja. Ali da uspjevamo, uspjevamo.
Imamo tri djecije sobe, najstariji je sam, decki skupa, najmladi skupa. Svi idu na sportove i jezike koje zele. Nisu goli, niti bosi. Kupujemo im i skupe stvari, i no name, i na Rodinoj rasprodaji. Zahvaljujuci mojima svako ljeto su na moru koliko zele, idu i na skijanje. Idu u kino, kazaliste, muzeje, Mc Donalds i ostale gluposti koje ih vesele.

I zasto netko sa dvije prosjecne place ne bi mogao normalno uzdrzavati vise djece?
Mozda ce im kupiti tri majice po 50 kn na snizenju umjesto jedne za 150 kao neki roditelj svom jedincu.

Mne je vaznije da mi djeca nisu siromasna u glavi, od toga sto ce nositi jaknu koju su prije toga nosila i njegova dva brata...

[Nena-Jabuka]

nine, stvarno si ga malo pretjerala.
moji klinci npr. svaki imaju svoju sobu. zapravo, cijeli kat kuće je samo njihov: 3 poprilične sobe i velika kupaona samo za njih.
i svi imaju i previše odjeće, obuće i igračaka - doslovce savko malo pročistim njiihove stvari i poklanjam naokolo.
kad si već počela drviti o materijalnom
Trina prvotno napisa
Nine, pa eto, ni s tim nemam problema, moj kad poželi dovoditi cure u sobu, pa i živiti s nekom, dobit će čitav apartman/stan, jer ih imamo zasad dva

Drago mi je da je tako, ali evo, ja stvarno ne znam kako jedna prosjeca hrvatska obitelj moze to steci sa dvije prosjece place i uz financiranje potreba 3,4 djece. Bez djedovine ili pomoci roditelja, takva obitelj ne bi imala 2 apartmana ili gradila kucu, nego bi zivjela prilicno skromno, u nekom stanu od cca. 50m2 na periferiji i mucila se da otplati kredit za taj stan i osigura djeci za osnove potrebe - mozda ne bi zivjeli u siromastvu, ali na nekoj donjoj granici egzistencije sigurno da.

Mislim da je to danas točno. S prosječnim primanjima, nikako, nikako, s tim da je prosječna plaća danas 5,500 kuna.
To možeš steći ako imaš vlastitu firmu koja odlično posluje ili vrlo visoka primanja s kojima možeš otplaćivati isto tako velik kredit.
Druga opcija je ovo što ti spominješ-dobar vjetar u leđa.
Pod tim mislim ili na stalno novčano podupiranje od strane roditelja koji su dobrostojeći, ili stabilna firma koju su oni stekli pa ti nastavljaš, ili život s njima u istoj kući, ili nadogradnja njihove/djedove/bakine kuće, dakle, nasljedstvo, ili nasljedstvo isto tako apartmana za rentanje. Uz to još trebaš biti i sposoban i radišan i crnčiti svjetski.

Kod nas, konkretno, vjetar u leđa je bilo postojeće prizemlje kuće gdje živi sveki.
Mi smo na tome digli svoj stan, sve, od stropa do krovišta, ali nismo morali kupovati zemljište koje je već bilo tu, dakle, naslijeđeno.
Otplaćujemo velike rate, 5 i pol mjesečno (dakle, prosječna hrvatska plaća), znači, podrazumijeva se da bar jedno ima nadprosječnu plaću. Nismo uredili ni pola stana, i tko zna kad ćemo, ali živimo solidno.

U današnjim hrvatskim kapitalističkim uvjetima nije moguće bez niza "podupirućih" čimbenika i raznih kombinacija biti stambeno sređen, bez dugova, repova i strahova.

[Deaedi]

Ne pada mi napamet tebi se pravdati na koji način smo mi došli do onoga što imamo. Samo ću ti reći, kad već spominjemo prosjek, da prosječan muškarac nije ni do koljena mom mužu, koji je svojim rukama napravio jako puno.

Blago tebi, prava si sretnica! Nažalost, moj nikako da svojim radom i plaćom stekne 2 apartmana, a niti izgradi kuću. Ajde, barem to onda kompenzira manjim brojem djece za uzdržavanje.

[Trina]

hehe deadi, skroz si mi simpatična tako bijesna i isfrustrirana na svakoj temi.

Cmokić!!Odoh na plažu

[winnerica]

Pa ja neznam Daedi zbog čega jedna prosječna višečlana zaposlena obitelj s oba roditelja koji su sposobni omogućiti svojoj djeci egzistenciju nebi mogla bez pomoći baka i djedova, tj. bez nasljeđa i nekakvog zaleđa svojoj djeci sagraditi kuću?!
Mi smo svojedobno zarađivali (mi - moj muž i ja) jako dobre novce (mislim dobre, ne tajkunske, mafijaške i sl.) i kuću smo, uz sva davanja i dozvole, projekt arhitekte i sl., od 3 etaže stavili "pod krov" u roku od 3 mj. (od dana početka gradnje) tzv. roh bau BEZ ijedne lipe kredita ili bilo čije pomoći! Zbog čega to nebi mogli i drugi? Mi smo štedili i planirali, sakupljali... Poslije nam je trebalo još 1.5 god. do useljenja, isto bez ijednog kredita, bez ičije financijske ili materijalne pomoći, bez dobitka na lotu. Nemamo sreću biti bogati nasljednici. Danas su vremena drugačija, morali smo u kredit na 1 g. za promjenu prozora na kući (fala Bogu i to je otplaćeno). Ali u vrijeme kad netko uzima kredit za fancy kaput u istom vremenskom otplatnom roku...
S druge strane, najveći je broj prosječnih hrvatskih obitelji s prosječnim plaćama koje naravno da svoje stambeno pitanje rješavaju kupnjom stana na kredit i ne vidim u tome nikakav problem, bez obzira na broj djece. I ovi s jednim ili dvoje djece živje isto na donjoj granici egzistencije. Pa nije valjda da sve u životu od nekoga trebamo dobiti na gotovo???!!!

Zapravo se nikakva klima nije promijenila, onaj tko nema toliko djece jednostavno nemože razumjeti onoga tko ima. I to je jednostavno tako... Neznaš dok ne probaš.

[Deaedi]

Mislim da je to danas točno. S prosječnim primanjima, nikako, nikako, s tim da je prosječna plaća danas 5,500 kuna.
To možeš steći ako imaš vlastitu firmu koja odlično posluje ili vrlo visoka primanja s kojima možeš otplaćivati isto tako velik kredit.
Druga opcija je ovo što ti spominješ-dobar vjetar u leđa.
Pod tim mislim ili na stalno novčano podupiranje od strane roditelja koji su dobrostojeći, ili stabilna firma koju su oni stekli pa ti nastavljaš, ili život s njima u istoj kući, ili nadogradnja njihove/djedove/bakine kuće, dakle, nasljedstvo, ili nasljedstvo isto tako apartmana za rentanje. Uz to još trebaš biti i sposoban i radišan i crnčiti svjetski.

Kod nas, konkretno, vjetar u leđa je bilo postojeće prizemlje kuće gdje živi sveki.
Mi smo na tome digli svoj stan, sve, od stropa do krovišta, ali nismo morali kupovati zemljište koje je već bilo tu, dakle, naslijeđeno.
Otplaćujemo velike rate, 5 i pol mjesečno (dakle, prosječna hrvatska plaća), znači, podrazumijeva se da bar jedno ima nadprosječnu plaću. Nismo uredili ni pola stana, i tko zna kad ćemo, ali živimo solidno.

U današnjim hrvatskim kapitalističkim uvjetima nije moguće bez niza "podupirućih" čimbenika i raznih kombinacija biti stambeno sređen, bez dugova, repova i strahova.

Konačno da netko razumije o čemu pričam.

Da li bi Nena imala 4 djece da nije imala te preduvjete ili bi ostala na možda 2 da joj rata kredita nije 5.5 nego 8 ili bi imala dvoje jer bi živjeli u stanu od 40m i uz ratu od 5.5...ko bi ga znao?

[winnerica]

hehe deadi, skroz si mi simpatična tako bijesna i isfrustrirana na svakoj temi.

Cmokić!!odoh na plažu

x

[Deaedi]

Pa ja neznam Daedi zbog čega jedna prosječna višečlana zaposlena obitelj s oba roditelja koji su sposobni omogućiti svojoj djeci egzistenciju nebi mogla bez pomoći baka i djedova, tj. bez nasljeđa i nekakvog zaleđa svojoj djeci sagraditi kuću?!
Mi smo svojedobno zarađivali (mi - moj muž i ja) jako dobre novce (mislim dobre, ne tajkunske, mafijaške i sl.) i kuću smo, uz sva davanja i dozvole, projekt arhitekte i sl., od 3 etaže stavili "pod krov" u roku od 3 mj. (od dana početka gradnje) tzv. roh bau BEZ ijedne lipe kredita ili bilo čije pomoći! Zbog čega to nebi mogli i drugi? Mi smo štedili i planirali, sakupljali... Poslije nam je trebalo još 1.5 god. do useljenja, isto bez ijednog kredita, bez ičije financijske ili materijalne pomoći, bez dobitka na lotu. Nemamo sreću biti bogati nasljednici. Danas su vremena drugačija, morali smo u kredit na 1 g. za promjenu prozora na kući (fala Bogu i to je otplaćeno). Ali u vrijeme kad netko uzima kredit za fancy kaput u istom vremenskom otplatnom roku...
S druge strane, najveći je broj prosječnih hrvatskih obitelji s prosječnim plaćama koje naravno da svoje stambeno pitanje rješavaju kupnjom stana na kredit i ne vidim u tome nikakav problem, bez obzira na broj djece. I ovi s jednim ili dvoje djece živje isto na donjoj granici egzistencije. Pa nije valjda da sve u životu od nekoga trebamo dobiti na gotovo???!!!

Zapravo se nikakva klima nije promijenila, onaj tko nema toliko djece jednostavno nemože razumjeti onoga tko ima. I to je jednostavno tako... Neznaš dok ne probaš.

Zato što

Mi smo svojedobno zarađivali (mi - moj muž i ja) jako dobre novce

nikako ne smatram prosječnom RH plaćom.

[Deaedi]

hehe deadi, skroz si mi simpatična tako bijesna i isfrustrirana na svakoj temi.

Cmokić!!Odoh na plažu

Pa naravno, usput podigni i dječji doplatak, i ovaj mjesec sam ti ga zaradila.

[winnerica]

Meni je žao što tvoje ogorčenje životom nemogu ukloniti, takve frustracije se liječe drugdje... Ali, na temi o upisima u vrtić baš si me ti prozvala da eto radiš i mučiš se dok ja širim samo noge i rađam djecu, tak da s tobom nebih dalje. Hvala, odavno si rekla svoje na temu djece

[ani4]

I ja se sjecam Deaedi ko jedne vrlo ogorcene zene...
Zalosno...

P.s. Samo sam cekala kad ce spomenuti djeciji!

[Beti3]

Pa naravno, usput podigni i dječji doplatak, i ovaj mjesec sam ti ga zaradila.

Vidiš, ja nikad nisam tražila dječji doplatak, imala ili ne pravo. Ima i ovakvih glupača koje ne troše tvoj zarađeni novac.

A Trina, super ideja, idemo i mi na plažu. Dok ovakvo divno sunce sije.

[Nena-Jabuka]

Konačno da netko razumije o čemu pričam.

Da li bi Nena imala 4 djece da nije imala te preduvjete ili bi ostala na možda 2 da joj rata kredita nije 5.5 nego 8 ili bi imala dvoje jer bi živjeli u stanu od 40m i uz ratu od 5.5...ko bi ga znao?

Ah, ne oslanjaj se tu na moju pamet, nisam ja tu račundžija, imala bih djece koliko bi mi "došlo".

To je pak stvar moje osobne životne sreće koja me prati,
a složila sam se da danas, s naglaskom na današnje ekonomske uvjete,
prosječna plaća ne pokriva prosječne troškove višečlane obitelji, a kupovina stana, ono čisto- ja, muž, idemo se mi skućiti od nule,
u tom slučaju
znači dugovanje bankama do smrti.