 |
|||
da, to ovisi o toliko toga
MM je jedinac, a silno je želio (pa i dobio) troje djece...
njemu eto, nije bilo lijepo kao jedincu
a ja imam dvije sestre, i eto, i sama sam željela troje djece.
a desilo se i da će jedna od mojih sestara imati troje)
jako nam je veselo
Ja odrasla u obitelji s dvoje, to mi je bilo potaman. Sestra ima dvoje, to joj je potaman, ja imam jedno, ali to je force majeure (ne moja želja, želja je bila 2, ali sad mi je 1 ok i ono.. lupam se nogom od sreće što imam 1). Moja prijateljica je bila jedinica. Ima 1 dijete, nezamislivo joj je 2, 1 joj je potaman. Itd.
Neki "objektivni" kriterij bi meni bio - je li ta obitelj ekonomski samoodrživa, barem većinu vremena, znamo svi da danas jesmo, sutra nismo, od posla, do zdravlja, pa i života.
Konkretnije - ja, osobno, neću bit razgaljena s nekim od 10 djece, ako vidim da se pojavljuje u nekim akcijama ili u 24 h ili u nekim novinama. Tu mi onda "ljubav" nije dovoljna. Nije mi dovoljna niti u drugim odnosima (bračni itd.).
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.10.2012. at 11:10
I meni se čini da je ljudima taman mjera onakva obitelj u kakvoj su odrasli. Osim kad su bili jedinci pa im je to bilo malo, kao Lutonjičinom mužu.
Evo u mene: ja jedno od dvoje djece, muž isto tako - imamo dvoje djece.
Pa dobro, ali puno ovisi i o partneru. MM je odrastao u obitelji od petero djece, pa svatko od njegove braće/sestara ima različit broj djece. Iskreno, rekla bih onoliko koliko je žena željela roditi
Pa naravno da nije enough. Nije dovoljna ni za brak, vezu, a kamoli za podizanje djece.ina33 prvotno napisa
No, ja ne gledam negativno na skupljanje donacija, želim donirati, svako dijete to zaslužuje, čak i kad roditelji ne zaslužuju.
Gledam negativno iz perspektive da je žalosno, ako su ljudi vrijedni i normalni, kako ne uspijevaju sami priskrbiti za djecu,
ne mogu dobiti posao ili imaju premalu plaću, ali ako ne mogu, treba im pomoći, valjda smo zato ljudi.
Ako loču i rade koješta, to je žali bože usipanja novaca u takve, a šta ćeš opet od djece, ne možeš ih pustiti da umiru od gladi, ako su nam već blizu, ako nisu u centralnoj Africi gdje teško može naša pomoć dospjeti.
(ovi u domovima, načelno, čim su dospjeli u dom, nije dobro, a da će se dio izvući, posvojenjem ili kako god, ako ima sreće, naravno da hoće)
Gledano... realno... s obzirom da trenutno živimo u doba urbanizacije i soft industrije, grada i visokih troškova života, toga da danas jesi-sutra nisi (vezano za zaposlenje), gdje obrada zemlje gubi primat, za očekivati je da će netko imati problema skrbiti za.... 10 djece... ako živi u gradu. Sori. Ljudi se sastoje od brojnih stvari, imaju emocije, imaju vrijednosti, imaju razum, što bi kao trebalo izbalansirat, i što mi svi pokušavamo, na svoj način.
Djeca nisu nikad ništa kriva, mislim da se ne može svima pomoći, ma kako mi to htjeli, a da ne potežemo sad pitanje resursa i ono... Waltera i Slobodu.
Nas je troje. Brat je 15 godina mladji, cuvala sam ga na sat-dva nakon sto je imao 1,5, ono kad bas zatreba. Vodila sam ga u setnju svaki dan po sat, jer sam uzivala u tome, nisam morala. Inace, dok su moji na poslu cuvala ga je nana. Ja sad njemu ne bi svog ni u ludilu ostavila, jer nije tome dorastao, djecacima izgleda sazrijevanje sporije ide... Evo sad ga je upravo opalio od stok kad ga je podigao, ccc.
inace, moji prijatelji uglavnom imaju po jedno ili dvoje djece i svi planiraju imat troje
Sto se tice broja djece i siromastva... Ako nije rijec o tome da nemas sta jesti i obuci, materijalne okolnosti po meni ne igraju ulogu takvu da drugo dijete ili trece napravi preveliku razliku. Prosjecna porodica nece osiromasiti zbog treceg djeteta, ni prvo dvoje biti zakinuti strasno.
Ja nikad nisam imala svoju sobu, spavala sam u sobi s roditeljima do rodjenja brata i iselila se u boravak da me ne budi
Moja djeca su premala da bi se međusobno čuvala, ali si zato pomažu...Ako ja nešto radim, a Ela recimo treba na wc ili traži vode ili nešto..Janko ili Iva joj pomognu oko toga.
Odgajam ih da ne budu sebični i samoživi i ako ja i tata skačemo oko njih i trudimo se da njima dobro, a svi živimo pod istim krovom, onda ne vidim razlog zašto si i oni ne bi međusobno pomogli, uskočili kad treba.
Rijecanka i Nena bas vas je gust citati.
tnx
Nas je bilo dvoje, razlika 7 godina. Dok sam bila sama, htjela sam da nas je više, često sam se igrala sa zamišljenom braćom i sestrama. Kasnije sam htjela da nas je barem troje. I do prije nekoliko godina nagovarala starce na treće dijete (mladi su se oženili i mogli su bez beda imati još hrpu djece). Mi ćemo, nadam se, dvoje. Da smo mlađi, išli bi na više.
Moji ne cuvaju jedni druge, ali pripaze jedni na druge. Mada bi tehnicki ovaj od 15 itekako mogao cuvati malog ili smizlu od 5. Ali im ne zelim nametati tu obavezu i trazim ih samo da kratkotrajno pripaze/zabave maloga dok ja zavrsim rucak, speglam ili odem u vrtic ili na informacije.
Sjećam se kad smo ja i muž hodali,a imali smo tada samo 17 god.,i pitam ja njega koliko čemo mi imati djece,a on kaže petero(5).Haha,još če mu se i ostvarit.Samo da velim,da sam prvo rodila sa 18.
Da, godine imaju veliku ulogu. Vjerojatnije je da će veći broj djece imati netko tko je započeo rađati u ranijoj dobi, nego netko tko je rodio prvo sa 35., 36. ili kasnije.
MM i ja smo neki dan komentirali kako nam je najveća pogreška bila što smo tako dugo čekali sa djecom (prvo: ja 29, MM 34, drugo: ja 35, MM 40). Ali jednostavno, takve smo osobe, morali smo se okućiti prije djece, a to smo uspjeli tek nakon završetka školovanja i nekoliko godina staža. Da smo ranije krenuli, možda bi ih imali i više.
Deaedi, kod mene sve isto!
Osim muževih godina.
Posljednje uređivanje od Jurana : 26.10.2012. at 13:47
Da razjasnim šta sam mislila pod pogreškom: druga trudnoća mi je bila teža za podnijet od prve, ništa konkretno, ja bi rekla više faktor godine..onda, i sada smo nekako više umorniji i manje aktivni sa drugim djetetom nego sa prvim, sada već i on i ja osjećamo godine: bole križa, bole noge, vene, kolesterol....ono, klasične bolesti koje dolaze s godinama. Nekako smo dok smo bili mladji bili aktivniji, sad smo puno teže podnosili noćna buđenja...
upravo to remeti moju sliku o velikoj=sretnoj obitelji jer smo zatrpani slikom majke hrabrost koja ih ima 7,8, 10, opet je trudna a nije imala ništa ni za prvo dvoje... onda se traže donacije za hranu, za odjeću, za knjige, traži se grad/opčina da daju stan.... ne kažem da djeci ne treba dati, ali zar nebi svi mi koji možemo fizički imati djece mogli grlom u jagode samo rađati... a da se netko drugi brine o toj djeci.... ja bi to prije nazvala majka glupost ili sebičnost.
rijetko su prikazane obitelji koje imaju sretne stituirane velike obitelji i malo ih je jako u mojoj okolini (još uvik živimo po meni u jednoj državi koja ne pruža puno na tom planu obitelji, ni prava majki, ni prava žena, ni pravo na rad i da ti je taj rad plačen, ni kad ti je dijete bolesno da si uz njega, itd) zato je meni odgovor na temu iz naslova, da se slika ne mijenja, ja još uvijek vidim veliku obitelj kao mamu, tatu i hrpu nesretne dječice kako sjede svi na kauču i mole za pomoć jer takva nam se slika servira....
lipo da nije samo to današnja realnost, i da ovde na forumu ima obitelji s 6, pa i više djece koja normalno ekonomski i socijalno žive, al još uvik to smatram danas iznimkom, a ne pravilom.... jer zaista tko s jednom prosjećnom hr plačom od 5500kn, i koliko ono duga i kredita po glavi stanovnika može imat više od dvoje, troje, djece da im pruži na pijatu malo više od ljubavi.... ne živi se samo od ljubavi.... ma koliko to mi tili... svi mi volimo svoju dicu, bilo ih 1 ili 10
Dobro,nine,ina, u pravu ste, stoji to i sa sirotinjom s puno djece i sa prosječnom plaćom koja slabo pokriva.
Znam ja i drugu stranu, u mom poslovnom okruženju, ljudi s daleko natprosječnim primanjima i tako dobro situiranima da mogu osigurati super uvjete i za šestero djece, a imaju jedno ili tek rijetki dvoje. Njihovo pravo, njihov izbor, želja i potrebe, nije moja stvar.
Nema tu ni države ni doplatka koji će njih ponukati na još djece jer im to ne treba, imaju dovoljno.
Onda se kuka kako ćemo kao država propasti (i hoćemo, viđe Indijaca što prosperiraju), a na šta da računamo po tom pitanju kad ispada da samo sirotinja rađa.
One "srednje", prosječne, treba poticati, i olakšanjem rješavanja stambenog pitanja, i plaćama, i rodiljnim naknadama, i doplatcima, inače ništa, ode mirovinski sustav u kupus.
ma ja da imam milijune i milijune, da sam angelina jolie, ne bih ih šestero imala. ja se i njoj divim, majke mi, taman da ima svu silu dadilja.
hoću reći, nema sreće od ovakvih rasprava. svatko gleda iz svog kuta, svatko živi na svoj način, jednome je nešto luksuz, drugome je osnovna, pače nasušnapotreba.
Pitanje je sad što je država... i što će u budućnosti bit država, mene već zbunjuje i Milanović s novim EU referendumom. Pitanje države... kako god uzmeš - promjnjivo je. I što smo "mi" i s kime se fajtamo za resurse - pa se uži ili širi - selo-grad, Hrvatska, EU, Kugla zemaljska.Onda se kuka kako ćemo kao država propasti (i hoćemo, viđe Indijaca što prosperiraju
One "srednje", prosječne, treba poticati, i olakšanjem rješavanja stambenog pitanja, i plaćama, i rodiljnim naknadama, i doplatcima, inače ništa, ode mirovinski sustav u kupus.
Nema objektivnog po pitanju djece. Naprosto - nema. Niti neke trajne promjene klime oko "broja djece" u ovom ili onom smjeru - to je "harmonika", ako gledaš malo dulji obrtni moment (od tipa 50 godina).
Potpis.ma ja da imam milijune i milijune, da sam angelina jolie, ne bih ih šestero imala. ja se i njoj divim, majke mi, taman da ima svu silu dadilja.
hoću reći, nema sreće od ovakvih rasprava. svatko gleda iz svog kuta, svatko živi na svoj način, jednome je nešto luksuz, drugome je osnovna, pače nasušna
A ovo o dobi radjanja i broju djece u mom slucaju nije bilo presudno. Prvo sam rodila s 19, drugo s 24 i dalje mi nije nikad palo napamet ponovno se upustati u to. Sad se vise ni fizicki ne osjecam sposobno prolaziti trudnocu i brigu za malo dijete, a psihicki mi je i ovo dvoje krajnji limit. A zaista nisam imala nekih vecih problema ni s prvim ni s drugim. Jednostavno sam valjda toliko egoisticna da mi pase sad u ovim godinama biti napokon okrenuta sebi i svojim potrebama.
Sto se tice financija trenutno smo u puno boljoj mogucnosti podizati djecu nego onda kad smo ih dobili, ali da sam cekala da mi se te stvari posloze valjda na kraju ne bi imala nijedno.
Evo ja sam anti primjer
Kako sam već napisala mm i ja smo dugo štedjeli i sagradili kuću prije nego smo imali prvo dijete. Relativno solidni i sigurni poslovi su svakako bili osnovni preduvjet. Ali to je bilo to vrijeme kad se nekako moglo računati na "sigurnost" posla, danas se bojim da je svima drugačije
Prvo sam dijete rodila s nepune 22 g., dugo je bio jedinac (13 god.!), imao je sve osim ptičjeg mlijeka što se tiče materijalne strane, svakako da emotivna strana isto nije bila zapostavljena. Kad smo se napokon mm i ja odlučili na drugo dijete pitali smo ga što on (sin) misli o tome, ipak je bio poprilično velik i mogao je reći svoje mišljenje, nisam mu željela u toj dobi nametnuti novo ljudsko biće i staviti ga pred gotov čin. Moram opet napisati (već sam ovdje na forumu pisala o tome) da me totalno materijalno zbrinuto dijete (ovo naglašavam baš radi materijalnog) iznenadilo svojim riječima: "Vi to mislite ozbiljno?! Super, može, hvala Bogu, brat ili sestra će popuniti prazninu u mom životu!!!!".
Prazninu!!! Uz sav naš trud, sve osigurano, sto aktivnosti, nove Nike tenisice (kako je netko napisao ovdje da su ekvivalent imanja), on je imao duboko potisnutu prazninu negdje u sebi...I tako, drugo dijete sam rodila s 35., a treće s 36 g.
Vezano uz imanje i nemanje tj. siromaštvo, pa akcije i žicanje novaca "za djecu" imam podijeljeno mišljenje; od onoga da su to zapravo socijalno zapušteni roditelji koji zlostavljaju svoju djecu dok žicaju novac za njih jer ih naslikavaju po novinama i daju u javnost; do onoga kako bilo tko može postati preko noći osoba koja nema i koja je siromašna, dovoljan je ostanak bez posla, bolest, potres, požar, bilo što i ubrzo se sav kapital istroši... Nitko od nas nije imun na siromaštvo, jedino je način na koji bi se netko od nas borio protiv njega za egzistenciju različit od načina na koji ovi gore navedeni rade. S druge strane vjerojatno i novinari malo potiču takve akcije kako bi o kome imali pisati i popuniti svoje rubrike. I zato imamo akcije za roditelje s 10 djece, ali bome ima i akcija za mamu i tatu s jednom bebom, pa pitam tko je tu lud, zbunjen ili normalan?! Pravila nema...
A propos "neželjene przanine", evo odmah i anti-primjera, razlika mislim 20 godina... u jednom trenu spočitnuo starcima da ko će dobit stan: "Vi to mislite ozbiljno?! Super, može, hvala Bogu, brat ili sestra će popuniti prazninu u mom životu!!!!".
Prazninu!!! Uz sav naš trud, sve osigurano, sto aktivnosti, nove Nike tenisice (kako je netko napisao ovdje da su ekvivalent imanja), on je imao duboko potisnutu prazninu negdje u sebi...
I tako... De gustibus... de personibus... nema općeg pravila.
Moj stari je jedinac. Happy soler. Ja bila hepi u dvojstvu. Itd. Primjerom na primjer, motrištem na motrište.
Posljednje uređivanje od ina33 : 26.10.2012. at 14:47
Nije da seciram tvoj post, ali ja stvarno ne razumijem ako si rodila prvo dijete sa 22g, a kažeš da ste dugo štedjeli i sagradili kuću prije prvog djeteta, meni fakat nije jasno kako je to moguće. Mislim, brojke mi se ne poklapaju: ako srednju završiš sa 18-19g, kako u 3g uspiješ toliko uštedjeti da izgradiš kuću? Bez pomoći roditelja, i uz pretpostavku da teško da možeš u toj dobi biti na funkciji predsjednika uprave i imati mjesečnu plaću od 30tis kn. (osim u npr. firmi od staraca, ako me kužiš). Naravno, ukoliko ste dobili vjetar u leđa u obliku pomoći roditelja, nasljedstva ili sl., onda je to skroz duga priča.Evo ja sam anti primjer
Kako sam već napisala mm i ja smo dugo štedjeli i sagradili kuću prije nego smo imali prvo dijete. Relativno solidni i sigurni poslovi su svakako bili osnovni preduvjet. Ali to je bilo to vrijeme kad se nekako moglo računati na "sigurnost" posla, danas se bojim da je svima drugačije
Prvo sam dijete rodila s nepune 22 g...
Imaš bratskih odnosa i bratskih odnosa... općenito... teško nekako da neko drugi nekom može popunit prazninu, prije su mi to (ovako, ne poznajem te uopće) riječi djeteta, ko zna zašto tada rečene. A možda je i usitinu žudilo za braćom. Mislim da djeca imaju neke faze kad žude... onda kad ono pls nemoj nemoj - ovisno o dobi, čini mi se.
Stvarno neznam koji dio mog posta i života tebi nije jasan; pa dug je period od 18-te godine do 22-ge, nisu četiri godine malo?! Ne, ni mm ni ja nismo bili predsjednici uprave nekog holdinga i sl., imali smo svoju firmu i bavili smo se trgovinom tj. veleprodajom voća i povrća, meni je dnevno u Zg. dolazilo 4 šlepera robe i prodalo se uredno, uredno smo sve plaćali - nemaš brige, sve legalno
I mi smo startali kasno, prvo dijete s 29, skoro 30, i eto me, u idućih 10 godina, 4 komada, to je poso
Kako mi sad sve djeluje idilično, išla sam odvrtiti film, uf, nije baš bilo. I mi smo čekali da se skućimo, ali ništa od toga, radila sam već 7 godina, ali stalno honorarno i znala sam da tako nema ni porodiljnog, ni stana, muž samo povremene posliće imao, zato smo čekali s djetetom, ali ništa, sat otkucava, odlučili smo se na prvo i tek tada dobih stalni posao (a mogli su me isto tako i šutnuti, po starom hrvatskom običaju ).
Prvu godinu je MM čuvao malu jer je bio bez posla, onda jaslice, ni s drugom nisam bila na cijelom rodiljnom, isto sam ranije išla na posao, čuvala ju je čuvalica, do jaslica. Onda je tek mm dobio stalni posao. Pa s trećom trudnoćom još bolji posao, pa s četvrtom još bolji
S trećom sam išla raditi s godinu i pol, sad ne znam kad ću, valjda s dvije godine, na pola radnog vremena ili nešto povremeno, ne znam još. Da nije šugavog kredita, ne bih razbijala glavu.
Kako su žene različite. Meni svaka trudnoća uredi hormonalni sustav, sve mi se zdravstvene tegobe poprave, sad sam ko leptirica.Da razjasnim šta sam mislila pod pogreškom: druga trudnoća mi je bila teža za podnijet od prve, ništa konkretno, ja bi rekla više faktor godine..onda, i sada smo nekako više umorniji i manje aktivni sa drugim djetetom nego sa prvim, sada već i on i ja osjećamo godine: bole križa, bole noge, vene, kolesterol....ono, klasične bolesti koje dolaze s godinama. Nekako smo dok smo bili mladji bili aktivniji, sad smo puno teže podnosili noćna buđenja...
winnerice, vi ste poslovno sposobni, al' fakat sposobni, na kub, daleko iznad prosjekaStvarno neznam koji dio mog posta i života tebi nije jasan; pa dug je period od 18-te godine do 22-ge, nisu četiri godine malo?! Ne, ni mm ni ja nismo bili predsjednici uprave nekog holdinga i sl., imali smo svoju firmu i bavili smo se trgovinom tj. veleprodajom voća i povrća, meni je dnevno u Zg. dolazilo 4 šlepera robe i prodalo se uredno, uredno smo sve plaćali - nemaš brige, sve legalno. To nije čest slučaj.
Sve ok, ali mislim i da je za pokretanje posla potreban neki kapital, ako ste stvarno počeli od nule, i odmah toliko počeli zarađivati, mislim da su rijetki takvi poduzetnici.
I dalje mislim da je to nemoguće, ali ok, ako ti tako tvrdiš, svaka čast, onda se mogu samo nakloniti.
Mm je od mene stariji 7 godina i imao je nešto malo kapitala, par tisuća DEM-a u tom sl. - ostatak smo posudili, taj posao je radio i prije, ne u tom intenzitetu, radi ga i dan danas ali izvan RH jer ovdje nejde u takvom intenzitetu da bi bio isplativ (na tržište su došli strani lanci koji loše plaćaju uvoznicima robe, državne firme isto loše plaćaju, ljudi nemaju novaca i kupuju na kartice i na kredite sve pa i voće i povrće i sl.). Zato sam ja, davnih dana čim se sve gore navedeno počelo događati (tj. posao slabiti) otišla raditi za plaću (dan danas radim za plaću, ne za svoj profit), a on je ostao dok ide - ide. Nama je onda jedan šleper (od 4 dnevno) koštao 4000 DEM robe, radnik na skladištu je imao plaću (prijavu i sve kaj ide) 1000 DEM, pa gdje bi nam se isplatio posao od 16000 DEM dnevno ako nebi mjesečno svako od nas dvoje imao zarade cca 4000 DEM po glavi (danas cca 2000 E), pa i sad gledano realno nije neki menađer ispod 15000 kn/mj. neka faca u poslovnom svijetu. Eh da mi je vratit nazad mogućnost takve zarade...
Žao mi je ako misliš Deaedi da je nemoguće, tvoj problem, ja znam što sam prošla i nemam razloga tu iznositi neistine. Bojim ti se i reći kakve smo aute tek nekad vozili... To bi već bilo pretjerano hvaljenje
Posljednje uređivanje od winnerica : 26.10.2012. at 15:29
Pa nije sramota, ako ti obitelj pomogne, i da stan i kapital (makar to ocito s Winnericom nije slucaj). I ja cu svome (tj. svojima, nadam se) pomoc koliko cu moci. I, ako cu imat para da im kupim stanove, kupit cu im ih, meni je to sasvim normalno.
Naravno da nije sramota da ti obitelj pomogne, time se samo oni neuspješni ili zlobni tješe...
Mi smo uspjeli zbrinuti sebe, bilo je takvo vrijeme i moglo se, danas nebi mogli. Zbrinuli smo djecu, sad plaćamo školarinu za sina + tečajeve i aktivnosti umjesto npr. stambenog kredita; platit ću mu i fakultet ako Bog da, meni nije teško niti žao u takvu svrhu uložiti novac ali djecu učim skromnosti u ostalim aspektima života. Našem sinu nije problem baki držati glavu dok povraća nakon kemoterapije ili presvući majcu sestri, oduvijek smo ga učili da bude što skromniji i normalniji. Skromnost je uistinu vrlina, treba je njegovati.
Posljednje uređivanje od winnerica : 26.10.2012. at 15:33
jadranka, baš sam to htjela napisati. ko da se mora krenuti od nule.
Ja baš i ne poznajem puno ljudi koji su krenuli od čiste nule, svi su nešto dobili na ovaj ili onaj način.
Pa tako i obitelji sa puno djece koje znam - jedni su dobili stan od roditelja pa ga proširili, drugi su pak dobili gradski stan, neki žive sa roditeljima u kući.
Mi smo eto krenuli od nule, dapače od minusa...i koprcamo se i dalje...Vrlo bih rado da mi je netko nešto ostavio.
Bar nešto, a ne ovako. Ne bi mi to bilo bed priznati, zašto i bi, isto kao što mi nije glupo priznati da sami grcamo kroz život i nadamo se ipak nekim malo boljim vremenima.
Zašto bi me uostalom bilo sram mene same i moje obitelji?
Potpis Ana!
Nije sramota imati financijera, no onda ne treba reći da si sve stekao sam, jer je upravo često taj početni kapital i bitniji od kasnijeg truda. I činjenica je onda da nije start isti za sve, pa onda je bespredmetno govoriti da se može ako se hoće.
mi isto ovako potpuno sami od nule. Ne bih imala ništa protiv da smo nešto i naslijedili, al s obzirom da smo mi tek 1. tj. 2. generacija tu u ZG nije ni bilo moguće, nadam se da će našoj dječici biti lakše iako im ne bih baš kupovala stanove, mislim da se trebaju naučiti steći stavri, stvoriti nešto svojim trudom i radom, pomoći DA, sve im servirati to NE.
koliko god se drugi ne slagali, ovdje moram potpisati Deaedi.
i ja ću je potpisati
x
jer baš tih ratnih godina, a i ja sam tada bila u braku i imam veliku djecu, mi smo živjeli od muževe vojničke plaće i to ne zato jer smo tako htjeli. nisu nam dali birati.
ali fala Bogu na početnom kapitalu koji su nam dali njegovi jer bi danas bili ili podstanari ili sa stambenim kreditom od 30 godina na grbači.
svako zlo za neko dobro.
Imam troje djece i nisam uočila da je klima u društvu loša po pitanju toga. Uvijek sam naišla na smiješak kad sam sa svima njima negdje, odobravanje, pa čak i divljenje od strane poznatih i polupoznatih ljudi (s treninga, iz vrtića, iz škole). Gledali su me sa simpatijama, tako da ne znam o kojoj lošoj klimi se priča. Isto tako ja volim vidjeti velike obitelji i prekrasno mi je bilo ljetos doći kod poznanice po nešto, a tamo 5 divnih glavica. Nisam otpočetka znala da će ih biti troje. Uvijek sam nekako mislila da bi bilo lijepo imati dvoje. Ali, onda smo htjeli i treće. Bili smo situirani (posao, stan) kad smo imali prvo dijete, i isto smo kasno krenuli sa 31 godinom. Sad su klinci 13, 10, 4 i pol. I super su! Ovi stariji obožavaju malog, ponekad ga pričuvaju, ako se moram zaletiti nekog odvesti na trening (5 minuta od kuće), ali im ne namećem obavezu jer mislim da to nije njihova dužnost i odgovornost. Da sam mlađa vjerovatno bih imala još djece. I istina je, potrebno je misliti i na to da se djeci osigura sve što trebaju, da ne oskudijevaju ni u čemu, ali i u tome je rastezljiva granica. Neka djeca su sretnija u super obitelji i sa posuđenom odjećom, sa manje nekih izvoljevanja i luksuza, od druge u super situiranoj obitelji u kojoj nema što nema, ali npr. nema baš razumijevanja i ljubavi. Znam puno ljudi koji su sa prosječnim primanjima ostvarili puno, isto tako onih koji i sa iznadprosječnim nemaju sada ništa jer su sve potrošili. Meni se čini da smo mi nekako pametno gospodarili, otplatili jedan kredit za stan, kupili veći stan, otplaćujemo opet kredit, za djecu kupujem puno toga jer nemam od koga baš posuditi i dobiti, osim za ovog najmlađeg. Idu na aktivnosti, sport i glazba, sportski vrtić. Isto tako imamo puno prijatelja u društvu koji imaju troje djece. Svi žive ok, nemaju problema, a bilo je i gubljenja posla, traženja novog, raznih situacija. Meni npr. nikad nije palo na pamet brojiti za kolike ljude sam ja zaradila dječji doplatak jer si uvijek mislim da sam sretna dok ja nekome zarađujem, dok se ne nađem s druge strane. Jer ta granica za dj.doplatak je zaista jako, jako niska.
I mi smo startali kasno, prvo dijete s 29, skoro 30, i eto me, u idućih 10 godina, 4 komada, to je poso
Kako mi sad sve djeluje idilično, išla sam odvrtiti film, uf, nije baš bilo. I mi smo čekali da se skućimo, ali ništa od toga, radila sam već 7 godina, ali stalno honorarno i znala sam da tako nema ni porodiljnog, ni stana, muž samo povremene posliće imao, zato smo čekali s djetetom, ali ništa, sat otkucava, odlučili smo se na prvo i tek tada dobih stalni posao (a mogli su me isto tako i šutnuti, po starom hrvatskom običaju ).
Prvu godinu je MM čuvao malu jer je bio bez posla, onda jaslice, ni s drugom nisam bila na cijelom rodiljnom, isto sam ranije išla na posao, čuvala ju je čuvalica, do jaslica. Onda je tek mm dobio stalni posao. Pa s trećom trudnoćom još bolji posao, pa s četvrtom još bolji
S trećom sam išla raditi s godinu i pol, sad ne znam kad ću, valjda s dvije godine, na pola radnog vremena ili nešto povremeno, ne znam još. Da nije šugavog kredita, ne bih razbijala glavu.
Kako su žene različite. Meni svaka trudnoća uredi hormonalni sustav, sve mi se zdravstvene tegobe poprave, sad sam ko leptirica.Ja sam čula puno takvih priča - gdje ljudi neplanirano dobiju dijete, pa im se situacija odmah popravi. Kaže moj prijatelj - gdje se rodi dijete, rodi se i kruh. Samo mi nije jasno u onih siromašnih obitelji od po 100 djece da se ne rodi.... valjda malo i razbora isto pomaže...
Mm je od mene stariji 7 godina i imao je nešto malo kapitala, par tisuća DEM-a u tom sl. - ostatak smo posudili, taj posao je radio i prije, ne u tom intenzitetu, radi ga i dan danas ali izvan RH jer ovdje nejde u takvom intenzitetu da bi bio isplativ (na tržište su došli strani lanci koji loše plaćaju uvoznicima robe, državne firme isto loše plaćaju, ljudi nemaju novaca i kupuju na kartice i na kredite sve pa i voće i povrće i sl.). Zato sam ja, davnih dana čim se sve gore navedeno počelo događati (tj. posao slabiti) otišla raditi za plaću (dan danas radim za plaću, ne za svoj profit), a on je ostao dok ide - ide. Nama je onda jedan šleper (od 4 dnevno) koštao 4000 DEM robe, radnik na skladištu je imao plaću (prijavu i sve kaj ide) 1000 DEM, pa gdje bi nam se isplatio posao od 16000 DEM dnevno ako nebi mjesečno svako od nas dvoje imao zarade cca 4000 DEM po glavi (danas cca 2000 E), pa i sad gledano realno nije neki menađer ispod 15000 kn/mj. neka faca u poslovnom svijetu. Eh da mi je vratit nazad mogućnost takve zarade...
Žao mi je ako misliš Deaedi da je nemoguće, tvoj problem, ja znam što sam prošla i nemam razloga tu iznositi neistine. Bojim ti se i reći kakve smo aute tek nekad vozili... To bi već bilo pretjerano hvaljenje
ja se uopće ne čudim nego mi je jako žao što sam prekasno rođena. tih godina se jako fino moglo zaraditi, tko je znao zaradio je bez pola muke silne pare, sagradio kuće i pokupovao štošta. danas je nažalost situacija drugačija.
što se tiče obitelji, ja sam jedno od četvero djece. iskusila sam život u stanu od 50 kvadrata sa 6 članova obitelji i skroman život do malo iznadaprosječno dobrog financijskog stanja i mogu reći da moja sreća iz perspektive djeteta sa materijalnim nije imala apsolutno ništa. naprotiv uz djetinjstvo me vežu idilična sjećanja.
imam dvoje djece i voljela bih imati još jedno, al brate umorna sam, ne znam jel bi mogla. konačno sam malo odahnula u smislu da imam vremena za sebe, da su samostalniji i sada to sve još jednom proći mi je.....možda za koju godinu. ma siguno će me pukniti, zapravo voljela bi vidjeti kako je to imati curicu ako već mogu birati
a dal se mijenja klima? ja se iskreno ne sjećam da sam ikada imala nekakve situacije ili saznanja u vezi te klime. mislim da je lijepo imati više djece djece, tko si to može priuštiti ne samo materijalno nego i fizički, psihički. nismo svi isti. tu se govori uglavnom o materijalnom aspektu, ali nije ni za zanemariti da neki ljudi jednostavno ne bi mogli biti kvalitetni roditelji većem broju djece jer jednostavno nisu ti tipovi, što ne znači da su loši ljudi. ja sam, priznajem, malo naklonjena većim obiteljima, divim im se i djeluju mi idilično, toplo i zapravo lijepo mi je zamisliti se sa 4 ili 5 djece, ali zaista nemam pojma jel bi to fizikči i psihički uspjela s obzirom da sam blagi hedonista i uz djecu volim i svoje sitne užitke koji zahtijevaju vrijeme
moja su djeca rezultati "petoljetki" (valjda se samo dovoljno stare sjećaju vremena kad je taj izraz bio često u upotrebi) - prvo rodila sa 30, drugo 35, treće 40. prekasno smo krenuli da nastavimo niz. nisam ja zastupnik ideje da treba imati 10 ili više djece, samo sam osvijestila trenutak kada su moje predrasude prema takvim obiteljima nestale. jednostavno, tih mnogobrojnih obitelji koje su na "socijali" i za koje se organiziraju akcije je ipak relativno malo, imamo mi u sustavu mnogo više rupa kroz koje se novac "baca", oni su zadnja kategorija za koju bih rekla da mi je žao što se meni "uzelo" da se njima da.
Potpis veliki.hoću reći, nema sreće od ovakvih rasprava. svatko gleda iz svog kuta, svatko živi na svoj način, jednome je nešto luksuz, drugome je osnovna, pače nasušna
I inače, sviđa mi se ovo sto je Davorka napisala, da se njoj čini da je klima normalna. To mi samo potvrđuje uvjerenje, da nije sve okolini, nešto/puno je i u očima promatrača.
Jasno mi je da kada najbliži reagiraju ružno i loše, da to može povrijediti čovjeka. Međutim stvarno ne vidim potrebu da se ikome objašnjava zašto imaš petoro ili jedno ili nijedno.
Osim toga, mislim da mnogi ljudi u svojim opaskama ne misle ništa loše, nego su naprosto navikli da komentiraju sve, da se miješaju u sve i svašta, te da uopće ne razumiju koncept privatnosti.
Odrasla sam u maloj sredini na jugu i još se dobro sjećam te kulture plemena u kojem i rodbina i susjedi i svi ostali misle da moraju sa tobom razglabati o svim aspektima tvog života. Od toga da li su ti hlače prešarene, momak pravi ili krivi, kuhaš brudet pravi ili krivi, trebaš prati sude svekrvi ili ona tebi...itd..itd....
Ps. Sto se tiče Angeline, je se njoj ni ne divim, ni divim, niti se općenito divim ili ne divim roditeljima jednog ili sedmoro djece. To su brojke. Za divljenje su potrebne druge stvari.
Posljednje uređivanje od seni : 26.10.2012. at 19:18
Još jedna stvar vrijedna divljenja, takav mozak s 18. Ja sam krenula na faks, ok, bila sam odlična studentica i bilo mi je bitno završiti faks, ali ostatak mog mozga bio je zaokupljen brigom kako se što bolje provesti, tulumariti, ići na koncerte, kino, kazalište, tipično (ili možda ne?
To je super.
Meni je bilo na pameti jer sam na nekoj drugoj godini faxa, dok sam bila za vikend doma, stopirala za večernji izlazak i pokupio me lik iz moje osnovne. U 15 minuta vožnje pobrinuo se da saznam kako dok ja studiram i gubim vrijeme, on radi i zida kuću, jer kad će ako neće sad. I, naravno, on ne stopiranije mi bilo ni na kraj pameti da netko moje godište tako crnči, obrće pare i još štedi. I sa 22 godine ima kuću (a ja sam još uvijek imala sobu u domu i cimericu iz Gospića i njezinog dečka na susjednom krevetu
A na prvoj godini sam i ja živjela u domu s nekom užas cimericom i njenim dečkom na susjednom krevetu. Pandurom koji je HRKAO!!!! Kako ne bih bila poptuno offtop, nadometnut ću da se nadam da negdje žive sretno i da imaju puno djece
Posljednje uređivanje od Zuska : 26.10.2012. at 20:24
Kažu da je sv. Ivan apostol često ponavljaosvojim učenicima:»Dječice, ljubite jedni druge.» I pred kraj života, dok su ga nosili, zaustavio je svoje nosače i povikao:»Čekajte, moram vam nešto reći!» Učenici su napeto slušali da čuju koje su to tako važne riječi koje im Svetac mora poručiti. «Dječice, ljubite jedni druge!»
«Ali, to si nam već stoput rekao...»
On im odgovori:»Ali samo to je bitno...»
Tu mi priču uvijek ispriča mm kad pitam što misli,u čemu se sastoji odgovorno roditeljstvo. On kaže da je bitna ljubav, ništa više... Slažem se s njim. Druga je stvar da umiremo od gladi, ali za kruh uvijek ćemo naći par kn. Ne treba uvijek biti svjež. Dobar je i onaj par dana star.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom