 |
|||
Nakon procitanih objasnjenja definitivno mogu odgovoriti nine da kod mene starija djeca ne cuvaju mladje. Niti su, niti ce.
A cimerice, pa to je posebna storija. Mislim da je moja bila najnekompatibilnija ikad. Zapravo, nije ona osobno uopce bila losa, štoviše, al sestra joj, ja nisam mogla bit u sobi zajedno s njom. A naravno da je stanovala s nama...
Hvala! Hehe, zato sam ja faks upisala s 30 god., kad sam stekla vremena za njegaNena-Jabuka prvotno napisa
Još jedna stvar vrijedna divljenja, takav mozak s 18. Ja sam krenula na faks, ok, bila sam odlična studentica i bilo mi je bitno završiti faks, ali ostatak mog mozga bio je zaokupljen brigom kako se što bolje provesti, tulumariti, ići na koncerte, kino, kazalište, tipično (ili možda ne?) studentski. Obrtnici, poduzetnici su u mojoj glavi bili neki "stari" ljudi, s 4 banke
, nije mi bilo ni na kraj pameti da netko moje godište tako crnči, obrće pare i još štedi. I sa 22 godine ima kuću (a ja sam još uvijek imala sobu u domu i cimericu iz Gospića i njezinog dečka na susjednom krevetu
)
Ajme Riječanka, ja sam izgleda slična berba kao i ti, i ja imam petoljetke
Ja imam jednog brata, starijeg, i uvijek sam željela imati veliku obitelj. U gimnaziji sam već imala popise imena za brojnu djecu (ni jedno ime s tog popisa nisam iskoristila), na faksu sam redovno kupovala časopis Bebe (nije mi bio stručna literatura), a moj dečko na to nije srećom pobjegao glavom bez obzira, već je postao mm i otac četvorke u potpisu. Jest da sam ja veliku obitelj u mladim danima zamišljala s više tišine i idile tipa "moje pjesme, moji snovi"
A petoljetke su ispale nekako zato što me uvijek, kad najmlađe bude 3-4 godine, uhvati silna čežnja za malom bebom, za trudnoćom, raspametim se kad vidim novorođenče. I eto
između mojih cura 8 godina razlike. meni su obe male, iako ova starija ide u 3. razred. pa se ne mogu načuditi ljudima koji komentiraju kako je super tolika razlika jer sigurno onda veća čuva malu.
-je, kažem ja i opere veš, ispeče kruh i pomete dvorište, sve ona to obavi čas posla...
Lol
izmedju mojih je 6 i istina, ponekad ju na podu zabavlja dok ja nes po kuci napravim. No kako joj je koncentracija kratkog vijeka, starije, jelte, to obicno bude max 5min.
zeljela bi da izmedju druge i treceg djeteta bude 2g razlike, samo se nadam da s ovom necu imat "traume" ko sa prvom i da cu imat snage za tako malu razliku
Tad ce starija biti osam, pa ce moci kuhat, prat i peglat
Pa to zabavljanje nije cuvanje.
Ja se danas uopce nisam djecom bavila. Dala sam im dorucak i nakon toga se igraju iliti medjusobno zabavljaju. Ok, par puta sam se derala da se ne deru
Što se tiče čuvanja Filip čuva u slučajevima panike: kad je mačka udario auto, kad je MM razrezao nogu pa je morao ići kod spasiteljice na plaži, kad sam se ja opekla i sl.
Moj četverogodišnji tata je čuvao svoju bebu brata i pazio da se ne ugasi vatra i kasnije svoje sestre. On je bio ozbiljno dijete, pričala je moja baka i od rođenja spreman za ozbiljne stvari (za razliku od mlađe djece).
joj Marija, da, samo si ti krenula prije mene, i ja sam napunila 41 i s petoljetkama je gotovo.
za čuvanje zaista ne znam nikoga tko starijoj daje takve zadatke (a znamo i da ne smije dijete "čuvati" dijete), ali da mi puno, puno pomažu stariji to da (čine mi se ponekad puno korisniji od MM-a po tom pitanju, jer su više kod kuće, naravno), oni se natječu u tome tko će više pomoći oko Zmajice, doslovno je obožavaju, a od kad je imamo nekako su bolji i jedan prema drugome (Mudracu u predpubertetu, naravno, jako ide na živce šefovanje Šefice, pa tu zna biti svašta...ali sad su zaista uigrana ekipa, kad su oboje s njom na podu, znam da se mogu u miru istuširati, narezati, oguliti, ocijediti nešto u kuhinji...), a to mi tijekom dana jako dobro dođe. dok sam na poslu (odem na max 4 sata, i to ne svaki dan) ima ona pravu čuvalicu (školovanu odgajateljicu). Mudrac sad može "pričuvati" bez moje i MM-ove prisutnosti samo dok se spustim tri kata uzeti nešto iz spremišta, na ljetovanju ju je uredno čuvao dok je spavala u apartmanu, a mi ostali bili na plaži, jer je apartman doslovno na samoj plaži i čim bi se ona javila, samo je s balkona dao znak da je budna (dok ju je čuvao pratio je Olimpijadu, nije da je želio biti na moru, da netko ne pomisli da bi od toga mogao imati traume, i inače se svatko išao okupati i vraćao se u apartman kad je htio, bez nekog organiziranog odlaska)... i sl. Dakle, ne mogu reći da je čuva u smislu da me nema u blizini, ali da mogu dok ona spava skočiti do susjeda na kavu (jer mi treba manje od minute da se vratim) ili tako nešto, mogu, i to mi PUNO znači.
moja stvarno s 8god. izvadi robu iz mašine, stavi sušit, pokupi i pomete dvorište otkada sam ja trudna i poluvezana za krevet, ali ona to sama hoće...uporno nešto čisti po kući, osim onog što treba-svoje knjige, igračke, robu i prljave gačice na sred sobe.... još se i svađam s njom da mi ne preslaže stvari, ne diže oblak prašine po dvoru....ali dok joj je to igra ne mogu joj zabranit... i to mi nekako iskazuje kao ljubav prema mami, bar tako tvrdi prije nego pita 10kn za sladoledizmeđu mojih cura 8 godina razlike. meni su obe male, iako ova starija ide u 3. razred. pa se ne mogu načuditi ljudima koji komentiraju kako je super tolika razlika jer sigurno onda veća čuva malu.
-je, kažem ja i opere veš, ispeče kruh i pomete dvorište, sve ona to obavi čas posla...
ja sam s 8 kuhala rucak, al meni je to bila fora.
ok, brisanje prasine i usisavanje nije (iako se ne sjecam kad sam pocela usisavati, al u kuhinji sam bila s 8, dovrsavala pripremljen rucak. tad nije bilo dnevnog boravka
i starija kad izrazi zelju pece kolace samnom. pa i pomete. onak, to joj je igra. al na dnevnoj bazi, ne bi ju silila.
sad tek uvodim da slaze svoj oprani donji ves :D
nemam vremena citati...mene je samo zao sto zbog godina necu uspijeti "stici" sretnike koji imaju 3 djece. Ali ove sa 2 nadam se hocu ..Ja sma jako puno truda energije ulozila u svoje skolovanje i usavrsavanje. Puno toga sam se odrekla i nekako sam uvijek bila jako ponosna na profesionalni aspekt svoje licnosti. Ali od kad se i rodila a i kako vrijeme vise prolazi to mi je sve manje i manje vazno i stvarno bih se mogla vidjeti u prvom redu kao majku (veceg br djece) koja ponekad odradi neki projekat ( da vjezbam mozak). Ko zna...
Eto i ja tu pričam o svojoj starosti i godinama, a danas mi mm kaže da stignemo iduću godinu imati još jednu bebu, pa da je onda kraj :cerek:
Samo naprijed!
hm, misla sam napisat da mi se ne rađa treće, a baš mi se rađalo..ali ne, jednom možda rodim treće, svakako neće biti neželjeno, pa ne želim taj trag
odluka o broju djece je toliko osobna i vjerojatno teška, nemam nikakvo mišljenje o obiteljima prema brojnosti.
Posljednje uređivanje od krumpiric : 27.10.2012. at 20:53
x
Nije bit mojeg posta u tome što necije dijete od 8 godina radi, nego sto ja mislim o cijelokupnoj mentalnoj klimi osoba koje misle da je u redu da jedna 8 - godisnjakinja cuva bebu od pola godine. Ne mislim da je zabavi zveckom dok ja odem u toalet, ili promijesati saft da ne zagori. Mislim na cuvanje djeteta, znaci da ja odem nekamo na sat, dva. I budem tamo mirna jer mi starije dijete bajli mladje , presvuce, nosa, zabavlja, pazi na njega. Meni je to ne samo neodgovorno od strane roditelja nego i zlocesto i nepravedno prema starijem djetetu. Jer ono nije roditelj i nece ni biti dok ne dobije jednom vlastitu djecu.
slazem se s tobom od nije do djecu
i x puta pomislim koliko je i onda kad ju molim da zabavi malu dok ja dovrism rucak/stogod a ona u tom trenu ne zeli jer se igra i ja ju moljakam jer mi to puno znaci. cak i tada na tih nekoliko minuta razmisljam o tome da nije ona roditelj. da zbog male puno toga vise ne smije- nemoj buciti, ne mozemo ici zbog mladje, moramo se zuriti doma zbog mladje...koliko joj se zivot promjenio zbog mladje. jos da joj se natakne obveza koja nije njena...uf.
Da, i meni je nekad krivo radi takvih stvari koje su starijoj promijenile zivot. Dugo je bila jedinica, skoro 6g, i sve je bilo prema njoj skrojeno. Sada je druga prica, odjednom se nasla na 2. mjestu( mislim po tome da cu npr. prvo dati npr. braci dorucak jer on place dok ne dobije, a ona pak mirno ceka... takodjer idemo manje na razna dogadjanja jer cesto nisu i da vodimo braci. Ipak, mastojimo joj to ipak nekako nadoknaditi, da bracu ostavimo na kod bake a mi samo s njom, npr. u kino.slazem se s tobom od nije do djecu
i x puta pomislim koliko je i onda kad ju molim da zabavi malu dok ja dovrism rucak/stogod a ona u tom trenu ne zeli jer se igra i ja ju moljakam jer mi to puno znaci. cak i tada na tih nekoliko minuta razmisljam o tome da nije ona roditelj. da zbog male puno toga vise ne smije- nemoj buciti, ne mozemo ici zbog mladje, moramo se zuriti doma zbog mladje...koliko joj se zivot promjenio zbog mladje. jos da joj se natakne obveza koja nije njena...uf.
Time koliko joj se život promjenio zbog mlađe ja se ne bi previše opterečivala, pa naravno da je, svima vama je ali isto tako i mlađa neće imati ni približno isti život kakav je ona imala do sada, dočekat će i nju nemoj buužiti jel seka uči, nemoj u sobu došli su joj prijatelji...
Definitivno nije joj obaveza pričuvati i zabavljati mlađe, ali ako te netko lijepo zamoli da nešto napraviš na koju minutu, štajaznam meni je bitno da si svi u familiji pomažemo koliko možemo i da ih tome učim od malena. Ne trebaju oni ne znam što raditi ali dovoljno mi je da pokažu spremnost ostaviti igru i minutu mlađeg pogledati, dodati mu vode ili tako nešto. Ma sve zavisi i od momenta, trebali bi imati i mi roditelji sposobnost procjeniti kada je dobar trenutak da zamoliš nešto dijete itd.
Aj nemoj me više šokirat, taman sam se bila ufurala kako sam uspješna u životuHvala! Hehe, zato sam ja faks upisala s 30 god., kad sam stekla vremena za njega
sve to stoji, al ona je bila jedinica 6g i sad je prakticki 6mj. na stendbaju.
i ja ko deaedi pokusavam nadoknaditi joj, ali u ovom slucaju to ide preko tate. puno toga smo nas dvije radile zajedno, sad radi s tatom. iako joj fale one zajednicke aktivnosti- npr. ovo ljeto je mozda par puta bila s nas oboje u moru, na plazi je vise bila bez mene nego samnom, obozava samnom ici u kino, no nije isla vec pola godine, obozava ici na bazen, no ne moze jer je mladja premala i ja fakat ne znam sta bi tamo s mladjom radili. a jos je premala za ostavljanje kod bake. a i bake nisu jos u zagrebu. i da, doci ce trenutak kad cemo mladju ogranicavat u korist starije, al sada, u ovom trenu, starijoj to bas nista ne znaci.
ljetos bi glumila da cendra/cvili/place za svaku glupost, a onda mi je rekla: kad S. place, ti joj odmah dodjes.
toliko o tome koliko ona moze pojmiti sta ce i kako ce izgledati za koju godinu.
novim članom obitelji svima se u obitelji život poremeti i izgube dio dotadašnjeg "komoditeta", ali to je zaista mala cijena za ono koliko im se život obogati. naravno da prvo dijete više ne može živjeti kao jedinac, jer to jednostavno ono više nije, ali to je "vježbanje života", po meni najlakši (za roditelje) način da ne upadnu u zamke koje im odgoj jedinaca donosi (izbjegavanja rezultata kojeg često nisu svjesni, a na koji im se zbog nekakve korektnosti nikad ne smije skrenuti pozornost - da im je dijete razmaženo, nesamostalno...). meni je, kad sam rodila Šeficu, laknulo, jer je Mudrac time izgubio dio potencijala da postane takvo dijete, a mi mogućnost da ga takvim odgojimo, mislim, jednostavno je postalo nemoguće nastaviti se ponašati kao do sada. naravno, to je moguće i kad dijete ostane jedinac, ali je teže, teže je odoljeti tome da bude centar tvog svijeta jer ono to je, a da to ne počne ići njemu na štetu a ne na korist.
X
meni se u stvari sviđa kada se iz obitelji osjeti ono neko neopisivo zračenje (sreće, jer su tu zato što su takvi, tu) bez obzira na njihovo brojčano stanje...
Kumpiric, šteta sto si promjenila post, valjda sam ga sinoć uspijela pročitati između tvog pisanja i brisanja, ali razumijem razloge. Potpisujem ga i ovako skracenog.
Sto se tiče jedinaca, jako bi me zanimale te studije i istraživanja, ukoliko postoje naravno, koje nam zorno predočuju te strašna zamke njihovog odgoja i postojanja.
Pri tome ne mislim na osobna mišljenja, temeljena na susjedu peri i susjedi mari.
ako se odnosi na moj post, žao mi je, seni, ja zaista nisam tih struka niti sam imala potrebe tragati za takvim studijama i istraživanjima, ograničena sam na vlastita iskustva, osobno mišljenje i moje susjede peru i maru. nadam se da mi nije promaknulo neko od pravila ovoga foruma koje zabranjuje iznositi vlastito mišljenje ukoliko ono nije potkrijepljeno dokazima iz studija i istraživanja, ako je, ja se ispričavam. iznjela sam osobni strah (koji se, dopuštam, možda i ne temelji na znanstveno dokazanoj činjenici), koji sam imala dok mi je prvo dijete bilo jedinac, te činjenicu da je isti nestao kad je to prestao biti (to isto ne mogu dokazati, morat će mi se vjerovati na riječ).
ne znam. i prvo i drugo dijete smo imali jer smo ih mm i ja htijeli i mogli imati, nisam, niti bih, rodila drugo da mi prvo ne bude jedinac. proširenjem obitelji mnogo je dobio, ali i izgubio. ne smatram da bi bio nesretan da je ostao jedinac, kao što ne mislim da će biti nesretan jer ima sestru.. povremene frustracije radi gubitka komoditeta i pažnje postoje, nosimo se s njima najbolje što znamo i umijemo, da nije dobio sestru, možda bi u nekom trenutku bio frustriran što ju njegov frend ima...smatram da ljepota, toplina i povezanost obitelji nikako ne ovise o broju djecu, nego ponajviše o roditeljima i njihovom odgoju i atmosferi koju kreiraju u svom domu. bespredmetno mi je razgovarati kako o razmaženim jedincima tako i o "nesretnim- nemam za nove najkice" višečlanim porodicama. i jedno i drugo su grube i uvredljive generalizacije.
Nema problema, rijecanka.
Ne trebaš se ni truditi oko takvih studija, jer ih naime ni nema.
Naravno, da ne postoji pravilo foruma, niti bi meni palo na pamet dovoditi u pitanje osobno mišljenje, kao i osobne strahove. No ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.
A inače mislim da razlozi da ljudi imaju djecu, ili dijete, ili ih nemaju, mogu biti vrlo raznoliki i kao takvi legitimni.
Pa eto cisto, kao jedan od fokusa promatranja:
Da li te recimo hvata strah, sto si djeci dala potencijal, da se recimo (kao neke obitelji koje poznam) u odraslih dobi krvnicki i zauvijek isposvađaju, zamrze i ostalo, zbog recimo nasljedstva?
Ili recimo strah od jednog latentno očajnog odnosa između dvije sestre, od kojih je jedna iz prijateljskog kruga moje kćeri, koji rezultira time, da ova starija jako teško uspostavlja odnose s drugom djecom koji su topli, podrzavajuci i etički. Ona ne može drukčije nogo manipulatorski, uvijek je to neka borba, za omiljenost, prvenstvo..itd, da sad ne duljim i idem u previše detalja.
Sto se mene tiče, nemam ni ovakve, ni onakve strahove, jer mislim da svaka situacija na određeni način, neka vrata potencijalno više otvara, a neka druga možda potencijalno zatvara.
Te da svaka situacija ima i pluseve i minuse. Odnosno preciznije rečeno svaka je situacija na neki način neutralna, a to sto je vazno je to sto roditelj jest, a ne to sto ima. U smislu jedno, ili više djece.
Posljednje uređivanje od seni : 28.10.2012. at 13:50
Evo Sasa me pretekla.
baš tako!
što smo se fino izpotpisivale
ovako sam ja nešto napisala, ali sam išla previše osobno...svaka situacija je em neutralna, em ovisi o hrpi stvari, trenutnim prioritetima, onome što mi smatramo (bilo materijalno, bilo nematerijalno) "dovoljnim" za sreću, prvenstveno o roditeljima i kreiranju odnosa (bilo s jednim djetetom, bilo s više djece i među djecom)
apsolutno su mi neprihvatljive generalizacije tipa "bolje brat nego najkice" jer imat nekoga (pa makar i veći broj prijatelja) ne znači automatski sreću
svaki odnos zasebno kreiramo i može nam i obogatit i uništit život.
naravno da nisi mislila loše i ne vidim kako se ne bih složila s većinom onog što ste ti i sasa složno napisale (pa bilo je već nekoliko takvih tema, jedini logičan zaključak ide u tom smjeru). samo, ono što sam ja napisala bilo je u drugom kontekstu, odgovor na postove forumašica koje se loše osjećaju jer im prvo dijete sada nužno mijenja stil života, suočeno s činjenicom da više nije jedinac i osjećaju da ga zakidaju. moje je iskustvo bilo suprotno njihovom (ili sam ga ja željela tako doživjeti i doživjela), meni je bilo drago što on više nije jedinac jer sam se bojala da ću ga razmaziti. ne, nije mi to bio motiv za imati još djece.
za nasljedstvo se još ne brinem, imam, nadam se, još vremena
Otvoreno mogu reći, bez brige da ću zvučati sebično, da nisam razmišljala kako će se osjećati prvo, drugo dijete nakon što rodim iduće.
Sigurna sam bila i jesam da svakome ponaosob mogu pružiti dovoljno kao roditelj. I dovoljno vremena i dovoljno ljubavi i dovoljno materijalno. A možda i više nego dovoljno.
Rađajući djecu, MM i ja smo stvarali svoju obitelj, u kojoj ćemo živjeti najbolje što možemo u danim okolnostima.
Poznavajući sebe, moje dijete nikako nije moglo ostati jedinac, tu bi se mogla ispriječiti samo viša sila ( i to jako velika viša sila, dokazano kod nas).
Toliko volim rađati i odgajati, da me jedno nikako ne bi moglo ispuniti.
Tako ja.
ipak, kad se već seni osvrnula na njoj poznate situacije, i ja bih. dakle, imam razne primjere pere i mare u svom društvu. neki su oni koji su svoju djecu jedince potpuno razmazili, neki, naravno, nisu, ali ima i onih koji su u strahu da ih ne razmaze krenuli u drugu krajnost, gotovo vojnički odgoj (i sami priznaju da je to zbog straha da ga ne razmaze). ja sebe vidim kao onog roditelja koji bi, najvjerojatnije, bio u onoj prvoj skupini, a možda čak i u trećoj, a niti jedna od tih krajnosti mi se ne sviđa. to da mi se ne sviđa generaliziranje da je većina mnogobrojnih obitelji siromašna ili da je svaka žena koja rodi više od jednog-dvoje morala žrtvovati karijeru ili sl...nadam se da ne moram naglasiti.
užasno su mi neukusne takve "mare i pere" i seni se samo "obranila" od njih.
najbolji ljudi koje poznajem dolaze iz svih krajeva, svih tipova obitelji i svakakvog tipa odgoja i definiranje ljudi prema bilo kojem preduvjetu (uključujući broj braće i sestara) mi je baš bez veze
postoje fizičke potrebe i fizičke prepreke, ali uvjeti su tolko različiti... teško da angelininoj šestorki što fali.
a ja vas mogu svimbatšto smo se fino izpotpisivale
užas" mah, a ja se već ponadao..!"
Meni je užasno žao gledati djecu (bilo iz velikih ili malih obitelji) kako su prepuštena bebisitericama i čuvalicama - a roditelje ne viđaju danima....
broj djece nije bitan - nego vrijeme koje im dajemo...
baš sam se bila raspisala da odgovorim, kad ono pukla veza i to sam shvatila kao znak da je možda bolje tako, samo ću se ispričati na tom mom neukusu
ipak, ako smijem napomenuti, smatram da angelininoj šestorki jako puno fali...
na temelju čega temeljiš svoje mišljenje? i čega im to jako puno fali?
Ja mislim da nije, eto, da imaju roditelje koji ih vole
ne rade kućanske poslove, imaju vremena da ih maze i igraju se
i imaju bratske ljubavi-ama kolko oćeš.
viš kako malo previše-pretpostavljam
nemam pojma, pa ne mogu reći, možda im fali mira i intime?
da imaju "mater vulgaris"?
smiješno mi je raspravljati o tome što kojem djetetu treba
jer ne treba svakom djetetu ni isto vremena s roditeljima (pričam o djeci koja ne trebaju više preveliku količinu fizičke bliskosti), kao što nekim partnerima ne treba vremena zajedno ko drugima
nije ni to neka univerzalna istina, koliko god je zajedničko vrijeme važno
Svima je najvažnije da su voljeni, da se roditelju uvijek mogu obratiti, da se na njega uvijek mogu čvrsto osloniti, bilo ih 1, 5 ili 11.
Ostalo su nijanse.
bit ce da je tako citala...
po mom skromnom mišljenju, fali im to da budu obična djeca, da imaju privatnost i žive bez paparazza za vratom, da tamo negdje u dalekoj Hrvatskoj ne budu tema nekog foruma...
i ne, leonisa, nisam o tome čitala, osobno ih poznajem, naravno, samo ne smijem iznositi osobno iskustvo jer to nije baš korektno.
pojam obicne djece razlikuje se od sredine do sredine i mijenja se vremenom.
naravno, kao i većina pojmova koje koristimo, ali pustimo sad angelinu i njenu djecu,
možeš li mi ti reći što te toliko iznerviralo u mom komentaru da si tako omalovažavajuće reagirala (bit ce da je tako citala...)? mislim, nije mi bio na kraj pameti tu se nešto prepucavati na temi, pa da barem znam u čemu je problem.
predrasude.
ili naprosto izjavit da mislis da nekom nesto fali, a o tom znas samo iz onog sto prikazuju mediji.
ili cinjenice da je ona Ona i ima sestero djece.
i da li zato sto je to Ona ne bi smjela imati uopce djece? ili ako bi koji broj bi bio prihvatljiv.
jel javne licnosti ne bi trebale imat djecu jer ce im samim time sto su javne nedostajati nesto u zivotu, jer nece moci biti obicna djeca?
nije ni meni namjera prepucavat se, daleko od toga. pokusavam shvatiti logiku.
ok, sad mi je jasnije.
mislim da su djeca poznatih osoba zaslužila imati privatnost, ona nisu izabrala biti poznata i strašno mi je to njihovo razvlačenje po medijima. ipak, ne vidim zašto bi bilo u redu smatrati da im ništa ne fali (na što sam ja reagirala), a nije u redu smatrati suprotno (pod pretpostavkom da se koristi ista vrsta izvora informacija - ono što smo o njima pročitali).
a o predrasudama bih mogla dugo i naširoko, ali eto, samo da ponovim, ni dalje mi nije jasno kako netko može nečije osobno iskustvo (strah da će razmaziti vlastito dijete) odmah kvalificirati kao predrasudu - "jedinci su razmaženi", a ne kao priznanje nesigurnosti i samokritiku onoga tko je to priznao, ili je neko opće pravilo da ne smiješ ni pomisliti da bi mogao razmaziti dijete? ni ja ne mogu shvatiti logiku... ali može biti da su djeca i njihov odgoj ipak područje gdje logika slabo prolazi, tu se vodimo nekim drugim stvarima.
prvo da sa seninim citatom odgovorim na ovaj tvoj gornji post:
daljeNo ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.No ja sam, možda krivo, tvoj post doživjela ne kao tvoj strah, niti tvoje mišljenje, već kao neku opću cinjenicu. Ne mislim da si imala loše namjere, niti ih ja imam.ja se nisam bojala da cu je razmazit, smatram da je samostalna, prema njoj se i sada postavljam i odnosim kao sto sam i dok je bila jedinica. razlika je samo u nasem zajednickom vremenu koje je sada kada sam 80% posvecena mladjoj, derasticno opalo.naravno da nisi mislila loše i ne vidim kako se ne bih složila s većinom onog što ste ti i sasa složno napisale (pa bilo je već nekoliko takvih tema, jedini logičan zaključak ide u tom smjeru). samo, ono što sam ja napisala bilo je u drugom kontekstu, odgovor na postove forumašica koje se loše osjećaju jer im prvo dijete sada nužno mijenja stil života, suočeno s činjenicom da više nije jedinac i osjećaju da ga zakidaju. moje je iskustvo bilo suprotno njihovom (ili sam ga ja željela tako doživjeti i doživjela), meni je bilo drago što on više nije jedinac jer sam se bojala da ću ga razmaziti. ne, nije mi to bio motiv za imati još djece.
za nasljedstvo se još ne brinem, imam, nadam se, još vremena
pri tome ne mislim da sam joj do sada ispunjavala hirove vec potrebe i poneke zelje.
ja sada ZNAM da joj ne ispunjavam sve potrebe (tu uskacu drugi), al isto tako znam da cu za koji mjesec to popraviti.
mogu ja sebi pravdati to stanje cime god, no to nece promjeniti osjecaj u meni.
isto tako ne mislim da davanje sebe razmazi djecu. "razmazi" ih nesto drugo.
Posljednje uređivanje od leonisa : 28.10.2012. at 23:57
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
