Imali smo sličnu situaciju ali hvala Bogu sve je sad ok. Ne mogu komentirati kako rješiti problem oko spavanja, jer kod nas srećom tog spavanja nema.

To što on kaže da mu se ne sviđaju igračke, mislim da je zato što ne zna izraziti što mu se točno ne sviđa. Moja P. je govorila:
- da joj fali mama i seka
- da joj je dosadno
- da je umorna pa joj se ništa ne da

Stvar je bila u tome da se nije osjećala ugodno i sigurno u tom okruženju, da se nije znala ugurati u društvo koje je otprije formirano, da se bojala jedne tete koja nema baš najnježniji pristup pa se nije usudila uzeti igračke s polica. Bila je cendrava i bezvoljna ujutro pa niti je ona htjela sudjelovati u nekim aktivnostima, a i kad je bila bolje volje i skupila hrabrosti da pita druge cure da li se može s njima igrati, one su rekle nek se makne.
Srećom ima jednu tetu koja je poticala druge da ju uključe u igru, i s vremenom se oslobodila i osjeća se puno bolje i sigurnije među vršnjacima. U početku kad su bili na dvorištu hodala je za tetom jer se bojala ostati sama s djecom bez odrasle osobe.
Sad, nakon dva mjeseca je super, ima prijateljice i budući da je među mlađima i tak je pekmezasta, ima ih nekoliko koje su joj stale u obranu. Jedna joj je rekla "ako te ikad netko udari, samo se meni javi da ga istučem".

Možda da probaš razgovarati s tetama, kako se on zapravo ponaša kad je tamo ,da li stvarno izgleda nesretno, ili se to doma ispuca. Moja P. je u početku doma plakala a teta u vrtiću je rekla da izgleda zadovoljno i vesela je išla doma. Možda da se tete malo bolje aktiviraju da ga pokušaju uklopiti u društvo.