Stvar je u tome da sam ja toliko umorna od svega da ni sama više nisam s ničim ok.
Bjesna sam na njih, luda, ljuta, osjećam se nemoćno, izhebano da prostite, znam da dijete nije ništa krivo, ali kad vidim da je popišana ili pokakana para mi krene na uha!

Ne znam bi li se smijala ili plakala ili urlala od jada.

U početku, dok se počela zakenjavati i dok ja još nisam znala da oni nju ostave u peleni da se pokaka (dajte zamislite tu situaciju i dvogodišnju pišulju koja en zna tko je tu lud tko zbunjen, a vidi da nitko normalan.), znala bih joj krenuti objašnjavati kad bi se pokakala, da zašto je opte kakala u pelenu, zašto mi nije rekla, pa znam da zna jer je već tražila kakati i obavljala to uredno...A oni gleda negdje sa strane, šutke, pogled kao mali tužni peso, ali ustvari izbjegava moj pogled i jedva čeka da prestanem šričati da pobjegne od mene....Božesačuvaj!

Uglavnom sam u ovakvom nekom stanju

Vraćanje pelene u meni budi zvjer...Luda je malo reći, ali s druge strane. Sad je stvarno zima, ja ne mogu biti budna cijelu noć i paziti hoće li ona pišati ili neće, radim i bez toga sam preumorna. Muka mi je od pranja veša i svega toga. A još mi je veća muka kad se sjetim kupovanja pelena. I tak...