Mene je moja mama rodila na pragu 40-e, tata je imao 44. (Ja sam se "slučajno" dogodila). Moram reći da sam ja kroz školovanje bila vrlo istraumatizirana time, pogotovo jer mi je jedna prijateljica stalno nabijala na nos kako imam staru mamu. Osim tih kompleksa kojih sam se jedva riješila tu je bio i neprestani strah da će umrijeti (jaaako sam vezana uz mamu, možda zato sam se zadnji put s njom posvađala tamo negdje sa 16 godina).

Ali zbilja, čudesni su putovi Gospodnji, moji roditelji koji su se samo molili da dožive da ja stanem na svoje noge sada mi čuvaju oboje djece (vratila sam se s oboje na posao nakon 6 mjeseci porodiljnog).
Moja djeca su ih pomladila i stvarno jako puno znače i oni meni i ja njima. Svaki dan smo kod njih na ručku , a opet, moje sestre su se daleko odselile i ja sam im sada tu blizu ostala ako što treba. Tko bi to pomislio. Sigurno ne moja mama kada se namjerno oglušila na preporuke liječnika da čuva trudnoću (tek na kraju ju je zapekla savjest i pripazila se) ili ja kada me doslovno bilo sram da mi prijatelji vide roditelje.

Još uvijek strepim za njih ali sada kada sam i sama zrela i majka, svaki dan koji provedem s njima doživljavam kao pravi blagoslov i sada osjećam da je ta njihova ljubav baš zbog činjenice što se doživljava kao nešto vrenemski neizvjesno - poput esencije, nekako sabijena, pročišćena, ne opterećuje se sitnicama niti nebitnim stvarima.