Moja Kćer
Odakle da počnem? Možda od trenutka kad sam rodila svoje treće dijete i kad sam mislila da je to to. Moj sin je bio savršeno dijete. I dok je bio beba, i kasnije. Mali Idealni. Negdje kad je imao 3,4 godine počela sam razmišljati o još jednom djetetu. Suluda ideja zapravo, jer u našoj kući je vladao kaos. Pozitivni, doduše, ali kaos. Starijih dvoje djece su živahni, bučni, veseli, razigrani i svatko normalan pomislio bi kako muž i ja čekamo vrijeme kad će odrasti i kad ćemo imati svoj mir. Ali ja očito funkcioniram dobro jedino u tom svoj kućnom kaosu. I tako sam sve češće razmišljala o tom još jednom djetetu koje bi zaokružilo čitavu priču. Muž isto. Odluka je pala.
Zatrudnila sam odmah. Trudnoća je prošla dobro, iako sam se osjećala kao bakica sa svim tim svojim sitnim tegobama koje su me natjerale da svoju hiperaktivnost svedem na minimum. Radila sam do 6. mjeseca trudnoće, mučila se ko pas jer se posao svodio na osmosatno stajanje na nogama, ali izdržala sam i veselila se svojoj kćeri. Što je trudnoća odmicala, sve me više mučio porod. Svi moji porodi bili su brzi i žestoki. Zapravo, nisam imala razloga za strah, osim što nisam htjela osjetiti onu bol. I htjela sam muža kraj sebe opet. Ali pravila u našem rodilištu su se promijenila pa smo morali ići na tečaj da bi on mogao prisustvovati porodu. Smiješno zapravo, jer sve žene nosile su svoje prvo dijete dok su pohađale tečaj, ja četvrto. Slušamo predavanja o dojenju a ja imam višegodišnji staž, o pelenama..a znam pelenu jednom rukom žmireći promijeniti..o epiduralno..e to mi je nešto novo. I to želim.
Dakle, odluka je pala, muž će biti samnom, robica i oprema se sprema, samo se još čeka Beba! Osam dana prije termina zove me muž s posla i govori da je polumrtav, ima skoro 40 temperaturu i na putu je kući. Ajde, mislim se, preživit ćeš, samo dalje od mene, ne treba mi sad boleština. Pakiram mu stvari nek se malo odseli kod matere, da nas ne zarazi. Odnesem mu lijekove, skoro je 23 sata i osjetim kako je nešto kliznulo iz mene, uz lagane trudove. Odem u wc i ne vjerujem-koje tempiranje vremena, ko da se netko zahebava samnom. Sluzni čep je ispao a kod mene to znači da je porod počeo. Kud ću, što ću, zašto sad, di ću s djecom, kako u u rodilište? Zovem svoje da me voze, zovem muža da dođe čuvati djecu, on se budi iz bunila, zapravo ne budi se, on halucinira od temperature. Mislim se, jel ovo moguće..sve sam tako lijepo isplanirala, obavili smo tečaj, sve je trebalo biti drugačije a on se usudi halucinirati od temperature baš sad. Dolazi kući i pada u nesvjest, kaže mi "aj javi kad bude gotovo" a ja ne znam bi li plakala ili mu se smijala.
Trudovi kreću, lagani ali ih osjetim. Želim epiduralnu i zato žurim u rodilište, da ne dođem preotvorena i da mi je stignu dati. Tamo me pregledavaju i kažu da je počelo a otvorena sam sam 3 cm. Taman, mislim se, pričekat ću još malo u predrađaoni i bit će vremena za sve. Zaspala sam ko top i probudila se ujutro, taman za pregled. Pregledava me doktor pred penzijom, grozan neki čovjek bez takta, lišen ikakvih osjećaja i nježnosti. Ajde, preživit ću i to. Srećom, pobornik je epiduralnih i zove anesteziologa. otvorena sam 4,5 cm.
Doručkujem ko prasica, ko da mi je zadnji obrok, i odlazim u boks. Dolazi predivna žena, anesteziologinja i njena med. sestra i bockaju me. Primjećujem da mi je četvrti put ista babica, ne mogu vjerovati da se ne mogu sjetiti jel bila pozitivan ili negativan lik u svim tim pričama. Vrijeme prolazi, ja čekam trudove ali ništa ne osjećam. Noge osjećam, isto kao i trnce, sve me svrbi, češe, ne znam zašto, jesam alergična na anesteziju, što mi je?! žedna ko pas, nalijevam se litrama vode. Sestre stalno dolaze, doktorica provjerava, govore kako je sve super. Ja se pitam zašto mi trudovi još ne počinju, čini mi se predugo, već sam sat ipo, dva tamo. Taman sam se opustila, skoro zaspala, kad je počelo. trudovi su bili sve jači i jači, vođena iskustvom, pripremam se na još možda sat, sat ipo bolova i to bi trebalo biti to. Ali babica utvrđuje da sam otvorena 10 cm. Tek tada shvaćam da imam trudove čitavo vrijeme ali blažena epiduralna ih je kamuflirala.
Dolazi doktor, pita kakva je situacija i na njihov odgovor da je to to, odmiče se koji metar dalje, zove stažista i još jednog doktora, naslanjaju se na nekakav stol i gledaju. Čekaju. Oko mene stoje dvije babice, glavna sestra, mlada praktikantica, anesteziologinja i njena sestra. Sve su razdragane, nježne, govore da me dijele minute od Susreta s mojom Kćeri. Ja uzbuđena, sretna..9 mjeseci sam je zamišljala, čekala trenutak kad ću je uzeti u ruke i sad je to to. Osjećam tu žensku snagu svih nas, pozitivnu energiju, razmišljam o tome kako mi muž ustvari nije ni trebao, kako bi samo smetao među svim tim ženama. Babica mi govori da sve radim kako osjećam, ona je tu samo da primi moje dijete a ja nek se vodim za osjećajem. tako i činim. Iako sam pod epiduralnom, sve osjećam. Nagon za tiskanjem je jak, tiskam prvi put a one se smiju i govore da se vidi tjeme, da je beba tamnokosa s puno guste kosice. Ja sam u totalnom transu, sretna i, iako pod jakim bolovima, svjesna svake sekunde i uzbuđena zbog trenutka koji me dijeli od toga da ću je uzeti u ruke. Tiskam pažjivo da ne popucam ali dovoljno jako da napredujemo. Glavica je vani. Čekam još koji trenutak i tiskam do kraja. ramena su vani, ona plače! Opet mi se dogodilo, kao zadnji put, da je dijete ola u meni a plače. Smijem se naglas, boli me ali osjećaj da je beba tu, potiskuje svu bol. Za nekoliko sekundi rodila se. Sestra je uzima i stavlja mi je na prsa a ja se smijem, gledam je i ne mogu vjerovati kako je savršena. Okrugla, bucmasa cura, minijatrunog nosića, tamne kosice, savršena u svakom pogledu. Okrenem se oko sebe i primjećuje da dvije sestre, one najmlađe, suze liju i smiju se. Mislim se, koja sreća da sam naletila na takve žene, one dijele samnom taj trenutak i vesele se. Jedna od njih kopa mi po torbi i traži mi mobitel da nas slika. Tad mi je to bilo komično ,sad sam sretna što imam sliku svog prvog trenutka sa svojom Kćeri.
Moja curka sad ima godinu i tri mjeseca, još uvijek je savršena u svakom pogledu, divim joj se i uživam s njom. Sa svima njima. Sad nas je šestero i vlada totalni kaos. Baš kako volim.
 |
|||
Odgovori s citatom
rossa prvotno napisa
