Hej, moja priča je dosta drugačija, nije mi cilj obeshrabriti te, već da svoju odluku provedeš dosljedno (a ne kao ja... ).
Dakle, stariji je imao 3 godine i dva mjeseca kada sam rodila drugog. Kroz cijelu trudnoću sam se informirala o tandemskom dojenju, bila sretna što se količina mlijeka nije smanjila, iako je noću dojio oko 5 puta, danju isto toliko, nije me to iscrpljivalo u trudnoći.
Situacija se promijenila nakon što sam rodila, naime, nisam ni sanjala da će me to toliko iscrpiti. Maleni je puuuno bio na cici, stariji također, noći su bile najgore kada nisam znala više kojem se okrenuti, urla jedan, urla drugi, promjene položaja noću nisu odgovarale ni meni ni njima, trudila sam se, ali svakim danom sam bila sve iscrpljenija. U jednom trenutku sam požalila, ali snagu mi je davao strah da se ne zamjerim starijem djetetu koje je ionako prolazilo najosjetljivije razdoblje i iskreno bojala sam se da bi prekid dojenja kod njega uzrokovao probleme u odnosu s manjim djetetom. Svi su me uvjeravali da prestanem, da vidljivo propadam, ali bila sam kako je moj muž rekao "tvrdoglava ko magarac" i nisam se dala sve dok se nisam razbolila (ništa strašno, ali već premorenoj previše), starijeg je također uhvatila nekakva viroza, povratio je nekoliko puta, a ja sam iskoristila njegovo neznanje i rekla mu da je povratio zato što je on sada puno velik i da to mlijeko više ne valja za njega, GROZNA SAM, znam, još me to proganja... Išla sam linijom manjeg otpora tim više što nisam željela da on zamjeri bratu što više ne papa cicu. Kada se sada sjetim trenutaka dok njih oboje papaju i pritom se drže za ručice, gledajući u oči jedno drugo, pomislim kako je nekoliko tih trenutaka bilo vrijedno umora i iscrpljenost, nespavanja... Žalosno je da sam to skončala na tako zapravo sramotan način .
Ok, priznajem da sam iskoristila ovu temu za ispiranje duše
Uglavnom, pokretačici teme želim puno sreće!