kada osjetite da vas obuzima navala bijesa, kako se toga rjesavate?

[samamama]

ovo ima veze sa roditeljstvom u tu ruku da ne opterecujete svoju djecu svojim problemima., pa eto, zato otvaram ovu temu.

osobno, imam ogrobnih problema sa navalama nekotroliranog bijesa, iz razlicitih razloga, problema, posla, uglavnom stvari koje nemaju nikakve veze sa mojim djetetom., no kada dodjedm kuci, oko 17 sati u meni zna sve kuhati, kao u ekspres loncu i nekada je dovoljna neka sitna zločestoča od strane mog djeteta da mi krene mrak na oci i onda pocne katastrofa !
trebaju mi konkretni savijeti sto i kako, sto vi radite u tom trenutku da ne opalite rafal po onome tko to nije zasluzio?

i molim.., savijeti tipa broji do 10 i natrag kod mene ne pale., moj bijes je drugacije prirode i u tom trenu racionalno razmisljanje nije jedna od mogucih stvari!

mozda se pocnem baviti trcanjem, pa brze bolje tenesice na noge i 20 krugova oko zgrade :/ samo.. sada sam trudna 5 i pol mjeseci pa je to neizvedivo, a biti ce neizvedivo i kada u kuci bude mala beba

[Peterlin]

Gađala sam šlapama ulazna vrata.

Klofala sam tepihe (redovito, to je pomagalo), presvlačila i tresla posteljinu, lupala po jastucima i primala se najgorih kućanskih poslova tipa pranje prozora i svakovrsne generalke. Osobito mi je pomagalo izbacivanje smeća iz kuće i raznih suvišnih stvari - to čisti kuću i um.

Pomaže štihanje u vrtu ako si u prilici, ali u trudnoći moraš se kloniti takvih misli i ispada jer štete tebi i djetetu. Potraži uzrok i probaj ga otkloniti.

[jelena.O]

ma daj i s bebom možeš trčati, ubaciš je u kolica tenke na noge iza čas si iza ugla.

inače dobro je i pljevljenje vrta ako si u prilici, branje salate ako si prije je posijala ( ja to radila 2 sata prije prvog poroda),

istina je treba naći uzrok i probat rješiti

[Beti3]

Tu bi jedan dobar psiholog pomogao. No, za to vjerojatno nemaš ni vremena, ni novaca viška.

Pokušaj si napraviti čašu hladne vode sa 2-3 žlice šećera (ako nemaš problema sa razinom šećera u krvi). snažno promiješaj. I lijepo polako popij stojeći kraj sudopera, dok gledaš kako se zrnca šećera vrtlože u čaši. Na kraju će većina šećera ostati neotopljena na dnu, ali za smirenje je taj stari, prastari "lijek" dušu dao.

Pa si skuhaj kamilicu i onako toplu polako pijuckaj i sama sebi mantraj u stilu : Ništa mi neće ovi dan pokvarit....

[Jelena]

samamama, ja nemam djece al si ponekad pomislim - ajme što bi bilo da imam djecu kad sam ovako nabrijana. Nije da me često ulovi, ali kada da, mužu najavim da ne kreće u diskusije samnom da neće biti dobro, on u najvećem broju slučajeva skuži, al ne možeš to djetetu objasniti. Meni puno pomaže boravak vani na zraku. Možda kad vidiš da si nabrijana popij čašu jogurta i odmah s djetetom u park (ne znam koliko je veliko dijete). Ja odem pješice do grada par km, sad dok nije vruće vani je super. Ljeti stvarno ne znam. Da ti kažem da popiješ čašu pive, ne bi bilo korektno

[Anemona]

Da li ima šanse da riješiš uzrok?
Imala sam napade bijesa, več sam negdje o tome pisala.
Ono što zna po sebi, ne dopustiti da zakuha i da "lavina krene", jer onda je teško zaustaviti.
Nauči se prepoznati trenutak okidanja, točnije par sekundi prije njega.
Bitno je da se želiš zaustaviti, jer ponekad nam urlanje donosi trenutno olakšanje koje nam se čini da trebamo.

Kad prepoznaš trenutak, jednostavno preusmjeri, nema druge.

Kako i kamo, moraš nači svoj model koji ti odgovara.

Npr. cure su več dale dobre savjete.
Meni uvijek pomaže otiči u kupaonu i napraviti nešto za sebe - tuširanje, umivanje, čupanje obrva, depilacija, manikura,...
Neki razlog da ostanem barem 10 minuta u kupaoni.
Ili uzmem mobitel sjedim u kupaoni i telefoniram.
Ili igram igricu na mobitelu.

Vanjske aktivnosti - izađem van na krug brzog hoda oko kuće.
Nabavila sam i psa, pa izađemo u šetnju.
...

Ustvari uopće nije bitno kamo ćeš preusmjeriti, nego da odlučiš da želiš preusmjeriti. To je meni bilo ključno.


Negdje sam več opisala svoj proces. Jedno vrijeme sam urlala kao luda, pa sam skužila kad kreče urlanje, pa sam prije zatvorila prozore i tek nakon toga mi je sinulo, ako se uspijem toliko koncentrirati da zatvorim prozore prije, da očito imam nekakvu kontrolu nad time.
Nakon toga sam naučila prestati urlati.

(Razlog mojeg urlanja je bio poremečaj štitnjače).

[Boxica]

ja se suzdržim da muž dođe doma pa rafal po njemu!
al ne baš svaki put...


inače stvarno sam rijetko u toj prilici da sam ful bijesna jer nakon svega što sam prošla sa svojim trudnoćama jednostavno sam naučila oko čega se treba nervirati, a oko čega ne (uglavnom se ne nerviram jer za sve postoji rješenje)
onda kad mi je baš pun kufer svega:
1. ako imam kome ostaviti djecu, odem solo prošetati (nije bitno gdje samo da sam solo i da mogu razmisliti o svemu što me muči)
2. definitivno čišćenje - napravim reda i u svom ormaru i u dječjem
3. treća opcija mi je detaljno čišćenje kupaona (do tud još nisam stigla )

[samamama]

vidim da vas puno rjesava bijes čišćenjem.. da ja to tako radim, kuca bi mi bila kao crkva !
ustvari, sad kad ste to spomenule, to mozda rjesava misterij čistih kuca,. uvijek sam se pitala kako se tim zenama da poslje radnog dana jos prionuti na generalku ?! ne mogu vjerojvati da sam cijelo ovo vrijeme u zabludi! one ne ciste jer to vole ili zele, vecina njih se bas i kao i vi vjerojatno tako rjesava svog stresa

inace, idem kod psihijatra jer imam nekih svojih svakakvih problema, i prije trudnoce sam dugo vremena na terapiji koju sam prekinula kada sam ostala trudna, za sada jedino odlazim kod psihijatrice na razgovor i upravo mi je ona danas to rekla; da kada osjetim navalu bijesa da se primim tepiha i klofanja, pa udri, ili da rondam sa usisavacem po kuci! obzirom da nemam tepihe, ni klofere, moram potraziti koje druge rjesenje..

sto se tice otkrivanja uzroka, oni su u mom slucaju dobro poznati, sada ucim kontrolirati njihove rezultate, jer je uzroke tesko i dugotrajno mjenjati ( iako radim na tome )..

čišćenje.. hmmmm....

ps. imam i vrt i jedva cekam da zatopli opet da mogu van sa lopatom, to je stvarno ljek za živce - najbolji!

[Jelena]

moram priznati da meni čišćenje ne pomaže ikada. pogotovo ne spremanje i sortiranje. to ja radim po rasporedu, inače ne bih nikad. televizija mi isto ne pomaže, ni bilo što na kompjutoru, mobitelu i sl.
u obzir dolazi ili razgovor s dragim ljudima ili zrak.

[samamama]

moram priznati da meni čišćenje ne pomaže ikada. pogotovo ne spremanje i sortiranje. to ja radim po rasporedu, inače ne bih nikad. televizija mi isto ne pomaže, ni bilo što na kompjutoru, mobitelu i sl.
u obzir dolazi ili razgovor s dragim ljudima ili zrak.

ja nisam nikad probala sa čisćenjem, bas me zanima.. javim do kraja tjedna kako je proslo lol

ja u tim stanjima ne mogu razgovarati sa nikim jer mi je doslovno crnilo pred ocima i mogu se samo fizički obračunati, nikako razgovarati.. odavno sam naucila da ne podizem nikakve predmete, jer budu razbijeni, baceni kroz prozor ili poparani

najgore je to sto najgore prođu oni koji to zaista najmanje zasluzuju, a to su moji doma

[Mojca]

Meni je art terapija pomagala u takvim fazama.

[penny]

da, nagore je sto nasi dragi najblizi najgore prodju...nama ispadi dođu i prođu, djeci moze ostaviti ruzne uspomene :/

ja svoje rjesavam heklanjem, vrtom i pospremanjem(zapravo sortiranjem i preslagivanjem...) tako da vise skoro ni nemam neke ispade, osim urlanja

[trampolina]

Meni nikakvo čišćenje, udaranje tepiha ni ikakvo bacanje nisu pomagali. Odnosno, pomogli bi kratkoročno kao vatrogasna mjera ali bi ta fizička manifestacija na neki način hranila bijes, pa bi svaki sljedeći put bio za pinkicu veći.

Pomoglo mi je ovo što Anemona kaže, prepoznati i osvijestiti sekundu prije ispada i onda ga promatrati s racionalne razine. Ono, ko da promatram nekog drugog.

I tad u djeliću sekunde odlučim kako želim reagirati.

Otkad sam usvojila tehniku moram priznati da su se ispadi odnosno potencijalno opasnr situacije jako smanjili.

[leonisa]

kako ste usvojile tehniku?
moze malo vise kako doci do tog stanja jer moram priznati da ne kuzim.

[trampolina]

Mogu ti opisati kako je moj proces išao, ako išta pomogne.

Ja sam uglavnom imala problema s verbalnim ispadima, prema članovima obitelji. Skužila sam da se prema drugimamogu kontrolirati, pa sam uvjerila sebe da onda mogu i kući.
Svaki put kad bi me uhvatio bijes umjesto da urlam i nabrajam urlala bi LJUTA SAAAAM ili BIJESNA SAAAM.
Vremenom sam naučila prepoznati pravu emociju a onda i preduhitriti je. Mislim da je ključ u tome osvijestiti što osjećaš dok osjećaš, a ne kad prođe. Onda je korisno analizirati reakcije, za drugi put.

Još nešto, ja se nisam ni približila uzroku te potisnute ljutnje ali sam uspjela tijelo naviknuti na prihvatljivu reakciju (u recimo 9 od 10 situacija, ma i više).

Bolje išta nego ništa.

[Anemona]

Skužila sam da se prema drugimamogu kontrolirati, pa sam uvjerila sebe da onda mogu i kući.

Ne znam kako bolje pojasniti. Ova rečenica je nekako bit. Jednostvano skužiš da se očito možeš kontrolirati.
Kao ovo moje sa zatvaranjem prozora.
Da li na poslu urlaš na šefa i kolege kad te razljute oni ili netko drugi?
Ako ne urlaš, očito nekakva samokontrola postoji.

U prvo vrijeme je jako teško, kužiš kad se možeš zaustaviti, ali naravno u tom trenutku se puno lakše prepustiti bujici.
Zato je u prvo vrijeme meni bilo potrebno jednostavno prekinuti taj trenutak s nečim sasvim drugim.
Kao kod djeteta kad na vrijeme skužiš da ide tantrum i brzo mu preusmjeriš pažnju.

Kasnije se jednostavno ta potreba za urlanjem, bijesom počinje sama smanjivati.

[flopica]

meni najviše pomaže kad se doslovno ufuram u film da sam jedna racionalna, pristojna, odmjerena osoba a ne divljakuša i uvijek se sjetim nekog ko mi ide na nerve jer je divlji i jer tako viče i lupa.
i kako je to taaaaako daleko od mene, kako je lijepo biti smiren. i još mi pomaže da tihim glasom kažem kako me ljuti to i to. znači pretvaram se da sam neko drugi. bolji.
pa tako i bude, i to mi je baš fora - iskopati neku finu mene za koju nisam sanjala da negdje ipak egzistira.

[Sumskovoce]

Ja hodam po kući kao lav u kavezu i sebi u bradu kočijašim bez milosti (u mp3 je najnježnija psovka koju izgovorim), pa konstatiram MM-u da sam ljuta i bijesna i da neznam koliko ću moć još dalje, pa stisnem bijes u sebi, onako do bola, da fizički osjetim knedlu u grlu kako klizi, pa se rasplačem. Sama nad sobom, onako iz srca. Plač krene od senzacije "Jadna ja, koja me nesreća, bijes, nevolja snašla" pa se razvije u "Neš ti meni tako živce jesti &%$#" pa se razvije na "Zašto me to toliko pogađa?" i kulminira u "Kako sam glupa što si dopuštam da me to dira!". Pa odem do MM-a uplakana kao dijete po zagrljaj i ispričam mu kako me ovo ili ono iznerviralo, a nije smjelo.
Ponekad udrem i red-dva patetike u stilu "Jadan ti što me imaš takvu". Pa zapalim. Pa bude bolje.
Osobno ne mogu osjetit senzaciju na pola, samo bijes, pa smirenje. Moram probaviti, razumijeti koji me trigger doveo do bijesa, pa malo se sažaljevati, pa otpustiti. Kad otpustim osjetim se tonu lakše.
Srećom, cijeli opisani proces ne traje dulje od pol sata (od kočijašenja do muževog zagrljaja) ali me izmori kao da me netko prebio. Često se osjećam kao da je prošlo 3 tjedna, a prošlo je pol sata.
To me naučio moj totalno otkačeni i alternativni psiholog (kod kojeg sam odlazila zbog sasvim desetih stvari) i vječno ću mu bit zahvalna na tome.

[samamama]

Mogu ti opisati kako je moj proces išao, ako išta pomogne.

Ja sam uglavnom imala problema s verbalnim ispadima, prema članovima obitelji. Skužila sam da se prema drugimamogu kontrolirati, pa sam uvjerila sebe da onda mogu i kući.
Svaki put kad bi me uhvatio bijes umjesto da urlam i nabrajam urlala bi LJUTA SAAAAM ili BIJESNA SAAAM.
Vremenom sam naučila prepoznati pravu emociju a onda i preduhitriti je. Mislim da je ključ u tome osvijestiti što osjećaš dok osjećaš, a ne kad prođe. Onda je korisno analizirati reakcije, za drugi put.

Još nešto, ja se nisam ni približila uzroku te potisnute ljutnje ali sam uspjela tijelo naviknuti na prihvatljivu reakciju (u recimo 9 od 10 situacija, ma i više).

Bolje išta nego ništa.

jao.. nadam se da cu i ja doci do toga :/ ja sam trenutno u fazi osvjestavanja sebe i shvacanja kako izgledam i sta radim kad bjesnim., kad osvjestim taj dio, preci cu na ovaj prepoznavanja kad ce se to desiti., jer iskreno, ja uopce nemogu prepoznati da krece dok nije kasno.. nekad se osjecam kao dvogodišnjak, najradije bi sjela na pod i urlala! kad je moj sin to radio sa dve i pol godine, onda bi ja sjela pored njega i cekala da prodje, ali u mojoj situaciji to nije primjenjivo hehe

Najveci izazov u svim izazovima roditeljstva jeste: odgojiti sam sebe uf

[Peterlin]

Ne znam kako bolje pojasniti. Ova rečenica je nekako bit. Jednostvano skužiš da se očito možeš kontrolirati.
Kao ovo moje sa zatvaranjem prozora.
Da li na poslu urlaš na šefa i kolege kad te razljute oni ili netko drugi?
Ako ne urlaš, očito nekakva samokontrola postoji.

U prvo vrijeme je jako teško, kužiš kad se možeš zaustaviti, ali naravno u tom trenutku se puno lakše prepustiti bujici.
Zato je u prvo vrijeme meni bilo potrebno jednostavno prekinuti taj trenutak s nečim sasvim drugim.
Kao kod djeteta kad na vrijeme skužiš da ide tantrum i brzo mu preusmjeriš pažnju.

Kasnije se jednostavno ta potreba za urlanjem, bijesom počinje sama smanjivati.

Ma jasno... Kad shvatiš da te ispadi bijesa iscrpljuju i da se poslije osjećaš loše (zbog sebe i zbog drugih kojima si nagazila po prstima) onda polako prestaneš. Ali ako dozvoliš da te savlada strast, gotovo je - tada treba zbrisati van i optrčati par krugova oko kuće. Meni je ovo već daaavna prošlost. Jako sam se brzo i lako riješila redovnog urlikanja - ja sam iz obitelji gdje se to i danas prakticira, a baš je ruuužno to slušati, pa onda čemu mučiti sebe i sve oko sebe? Kažeš mužu / djeci /koga već ide u čemu je problem, poslušaš drugu stranu (ufff, kad se samo sjetim, ja sam i s mamom i sa svekrvom imala razgovore ugodne - bilo je fuj ali je donijelo rezultate - danas se točno zna što tko misli i očekuje, ali trajalo jeeeee nekoliko godina). Počistili smo smeće. Kao i pokretačica topica, i ja sam u nekim razdobljima hodočastila psihologu i psihijatrici i pomagalo je - otkrila sam što me smeta, a onda sam zaključila da nema druge nego počistiti to smeće - ne samo iz kuće nego iz života - koliko god sam mogla. I to je to. Nije lako, traje, troši energiju, ali se može. Alternativa je živjeti vječito s bremenom smeća na leđima, a to mi nije pasalo. Sretno...

[Mojca]

Svakako je bolje izraziti bijes i ljutnju nego ih potisnuti... to vodi u depresiju.

[leonisa]

Skužila sam da se prema drugimamogu kontrolirati, pa sam uvjerila sebe da onda mogu i kući.

da i ja sam. i ja sam na rijecima, uf...
i probam se skulirati i stati i skuzim u sred izljeva da sam prevrsila mjeru i stanem, ali jos nisam dosla do toga da stanem prije nego sam pocela. narocito kad sam premorena, tad sam out of control

[Anemona]

Svakako je bolje izraziti bijes i ljutnju nego ih potisnuti... to vodi u depresiju.

Izraziti svakako da, ali ne prema nedužnim promatračima, a u takvim slučajevima to su najčešće djeca ili muž.

[leonisa]

ja sam ponosna kad uspijem samo reci "ljuta sam" ili "sad sam bijesna". tad nema patnji.

[Mojca]

Izraziti svakako da, ali ne prema nedužnim promatračima, a u takvim slučajevima to su najčešće djeca ili muž.

Naravno!
Pa pričamo o tome kako tu energiju vbijesa transformirati u nešto korisno: vježbanje, čišćenje, spomeula sam art terapiju...

[Jurana]

Maloprije sam pročitala jedan post od kojeg sam zakuhala.
Pa sam krenula pisati odgovor na temu, pa sam ga obrisala.
Pa sam krenula pisati privatnu poruku, pa sam je zatvorila.
Pa sam u sebi izgovorila ono što sam htjela napisati i došla na ovu temu.
Sad se već smijem.

[marta]

Peterlin,
imas kakvo rjesenje u dzepu za mene? Ja se krenem deerati zato da bih nadglasala djecu koja se deru. I povremeno to zavrsi u svopcoj urlacini i onda ja odem cistit kadu cetkicom za zube.
Sebe mogu iskontrolilrat, al nemam pojma kako da njih naucima da se ne nadvikuju.

[Jurana]

Kažu: šta oni glasniji, to ti tiše govori.
Navodno.

[Balarosa]

Izraziti svakako da, ali ne prema nedužnim promatračima, a u takvim slučajevima to su najčešće djeca ili muž.

Pretpostavljam da je zapravo potrebno doći do toga da ne osjetiš bijes, a pronalaženje tih okidača je ono ozbiljno kopanje.

Inače, meni je strašno pomagalo raditi s glinom/tijestom, to gnječenje, baš otpušta bijes.
I poslije prvog poroda PMS mi je bio strašan, ubilački bijes sam osjećala. Mislim da su mi tu pomogle kapsule Omega 3 ulja. I kad imam dane da osjetim kako ću na sve eskalirati, uzmem jednu i imam dojam da pomaže. Ako ništa drugo, jeftin i zdrav placebo.

[trampolina]

Peterlin,
imas kakvo rjesenje u dzepu za mene? Ja se krenem deerati zato da bih nadglasala djecu koja se deru. I povremeno to zavrsi u svopcoj urlacini i onda ja odem cistit kadu cetkicom za zube.
Sebe mogu iskontrolilrat, al nemam pojma kako da njih naucima da se ne nadvikuju.

Hahaha, ti kao da imaš moju djecu! A i cijela šira obitelj je grlata.
Maaaalo pomogne beskrajno upozoravanje 'tiho pričaj'. Sa smješkom, naravno, i tihim glasom

[Blekonja]

sve ste već napisale što bi i sama (mislim, vi bijesne )

sad upijam savjete

[Jelena]

Pa Balarosa je načela još jedan problem, a to je da ovakva stanju mogu imati i neki organski mjerljivi uzrok. Hormonalni disbalans, štitnjača, anemija i sl. Ako je netko iz Zagreba i okolice, a želio bi i može si priuštiti financijski (100kn po terminu od 2 sata) i vremenski jednom tjedno art terapiju, ja mogu dvije preporučiti s različitim pristupima, pa me pp-ajte. Nadam se da se to ne broji u nekakve reklame.
Ja mislim da je dobro i kad se prijeđe linija i kad se napadne ljude koji to ne zaslužuju, objasnit tim ljudima kad splasneš da si pretjerala u reakciji i da je bijes zapravo nastupio zbog nečeg drugog. Naravno, nije dobro kad se počne ispričavati rutinski, pa onda i nema neku težinu.
U svakodnevici ja i nemam baš nekih problema tog tipa, ali sam znala proživljavati to dok sam bila na hormonalnim terapijama, kad shvatiš da neke stvari nije lako inteligencijom regulirati, da su jače od tebe.

[samamama]

moji ispadi bjesnila - kakva rijec , i jesu rezultat nekih drugih psihicko-fizickih disbalansa i inace sam pila terapiju od koje mi je bilo puno bolje, ljutnja je krace trajala i bila manjeg intenziteta.. ali sada nemogu piti nikakvu terapiju i trazim metode gašenja požara hehe

moram priznati da se osjecam puno normalnije sada kada vidim da vas puno ima isti ili slican problem

[marta]

Kažu: šta oni glasniji, to ti tiše govori.
Navodno.

To ne pali jer me ne cuju.

[Jelena]

E ja se moram ispricati, malo sam zbrzala i zabrijala sto se art terapije tice. Nisam na profesionalnu psihoterapiju mislila, nego za preopterecene koji se kroz slikanje oporavljaju. Sori, bas sam glupo to napisala, samo zato sto dosta mojih to slikanje dozivljava terapeutski.

[samamama]

E ja se moram ispricati, malo sam zbrzala i zabrijala sto se art terapije tice. Nisam na profesionalnu psihoterapiju mislila, nego za preopterecene koji se kroz slikanje oporavljaju. Sori, bas sam glupo to napisala, samo zato sto dosta mojih to slikanje dozivljava terapeutski.

ma svaki savijet je dobro dosao, ako ne meni osobno, nekom drugom

ja sam u nekoliko navrata u nekim trenucima krenula da se umjetnicki izrazim, da izbacim svoje frustracnije iz sebe., na zalost na pogresnom mjestu - na zidovima mog stana
tako da.. imam i dalje podsjetnike u svoju ne tako uspjesnu art terapiju hehe

[Mojca]

ma svaki savijet je dobro dosao, ako ne meni osobno, nekom drugom

ja sam u nekoliko navrata u nekim trenucima krenula da se umjetnicki izrazim, da izbacim svoje frustracnije iz sebe., na zalost na pogresnom mjestu - na zidovima mog stana
tako da.. imam i dalje podsjetnike u svoju ne tako uspjesnu art terapiju hehe

Upravo to je prava art terapija.

[Tiziana]

Ja sam instinktvna urlatorica al se trudim tihim ozbiljnim tonom koji ne podnosi protivljenje ponoviti zahtjev ili pravilo ili sta vec bilo kad osjetim da se priblizim tocki s koje nema povratka (a to je ona nakon koje urlam ko luda). Ako kuzim da cu lako i nepravedno planuti na dijete ondanastojim maknut ili njegaili sebe ili oboje, posaljem ga a mjestonza razmisljanje. Evo ovo s secerom od Beti cu probati primjeniti na sebe dok je on na mjestu za razmisljanje.
U drugoj trudnoci sam se cesto drecala, vise iz nemoci jer nemozes trudan dignuti dijete i vodit ga na razmisljanje pa se rodila curica koja cesto cudno vristi postoje li traume iz fetalnog zivota

[Balarosa]

(Razlog mojeg urlanja je bio poremečaj štitnjače).

Ovo mi je baš zanimljvo. Meni stalno na sistematskima dodatno kontroliraju štitnjaču jer je na oko povećana, ali nalazi su mi uvijek u granicama normale... blizu granica, ali je nalaz uredan. A ja kao hipohondar stalno sebi pronalazim simptome (ili mi je tako najlakše nositi se s viškom kilograma ). Radila sam uzv i vađene hormona, ono što se radi ujutro i popodne, mogu li napraviti još nešto?
Moji ispadi bijesa su bili izrazito jaki u pubertetu, vjerojatno i to ide u prilog mogućnosti da se radi o hormonalnom disbalansu.

Inače, moj veliki problem je što ja dugo, dugo nisam bila uopće svjesna da moje takvo ponašanje nije prihvatljivo, to me tek MM naučio. Uporno sam mu ponavljala da sam ja jednostavno takva, eksplozivna, da sam uvijek u krajnostima, i s veseljem i s ljutnjom... a on je meni uporno ponavljao "a kako bi bilo da ja tebe svaki put udarim kad se dereš na mene jer sam ja takav" dok mi nije sjelo. A sjelo mi je, moram priznati, puno više zbog toga jer se pojavilo i dijete nego iz obzira prema MM-u.

[Anemona]

Kod mene je razlika što ja nikad nisam bila urlatorica, čak što više jedna vrlo smirena i staložena osoba, koja je onda odjednom počela urlati. To urlanje se poklopilo s problemima sa štitnjačom.
E sad, psiholozi bi to objasnili na način da je štitnjača "poludila" zbog mojeg ne urlanja, jer je to bilo kuhanje u sebi.

Uglavnom, u konačnici svejedno da li je neurlanje uzrokovalo probleme sa štitnjačom ili je štitnjača uzrokovala urlanje.
Nekakva veza postoji.
Bitno je da sam naučila izraziti nezadovoljstvo na vrijeme, na prihvatljive načine, a ne kuhati dok ne eksplodiram i zaustaviti neprimjereno urlanje u pravom trenutku.

Da je bilo lako nije. Naravno i sad ima boljih i lošijih dana.
Ovaj tjedan je upravo takav - lošiji. Čim sam pod večim stresom, počinjem pomalo s urlanje.

Sad znam prepoznati i onda se ili ja maknem, ili kažem mužu kakva je situacija i zamolim njega i dijete da se bave jedan s drugim, a mene puste da se ohladim.
Obično skuham čaj "za smirenje". Ima neki biljni iz DM - a, polako pijuckam, gledam TV, buljim, tuširam se, surfam, "urlam" na Forumu,..., svejedno.

[Anemona]

Edit: poanta je da onda kad imam poriv za urlanje, ustvari "samo" trebam pošteno vrijeme za sebe.

[flopica]

Balarosa potpuno te razumijem
kod nas se uvijek glasno ispoljavalo sve emocije, kod mene doma
ja sam naime odrasla u uvjerenju da je to tako, to je normalno
kad si nezadovoljan onda jel, vičeš

kad sam osvijestila da to uopće nije normalno ne znam što mi je bilo gore
što sam tako odrasla ili što sam toliko dugo vjerovala u nešto što uopće nema veze s istinom
međutim, ne treba brkati ispoljavanje emocija s galamom
po meni je jednalo loše ne dati osjećajim van iz sebe kao i davati im oduška galamom i bijesom
vidim oko sebe i ljude koji sve potiskuju i vidim jedno nezadovoljstvo, grč, nesreću

osjećaje trebamo i moramo pustiti da izađu van ali ne na način zbog kojeg ćemo trpiti mi ili naši bližnji ili kolege ili bilo tko
stoga tko god ima problem sa bijesom dužan je raditi na sebi i ukloniti takav modus operandi nošenja sa frustracijom
tu mislim najprije na sebe da ne bi bilo zabune
stvarno nije bajkovito odrasti uz mater koja se dreči i upinje

[leonisa]

idi vrit, pogodi me skroz s ovim upisom, flopice...

[flopica]

i ostade "upis"
leo

[leonisa]

für immer upis

ma ovo zadnje o bajkovitosti me svaki put osamari, pa idem i pravdam se, a nije bas da zapravo opravdanja ima.
prije sam se "vadila" na temperament, sad si razmisljam o seceru...

[flopica]

ma nema tog temperamenta koji opravdava da se djeca stresaju jer smo mi eto takvi
ozbiljno to mislim
jer sam i sama previše puta pripisala neke reakcije tome što sam ja takva, temperamentna
hebeš ga i temperament ako će nam narušiti odnose do kojih nam je najviše stalo ili bi nam trebalo biti stalo
mislim, možeš biti temperamentan, niko ti ne brani ali ne u svrhu opravdanja divljanja i nezrelog rješavanja frustracija ( a da ne spominjem što to mora raditi dječjoj psihi i kakav primjer dajemo)
ako si temperamentan, odi pleši tango pa nek ti tamo strastvenost izađe u svojoj punini...
a djecu odgajaj lijepo u miru

mislim da se kuži karikiranje i što hoću reći

[leonisa]

mene je probolo koplje kroz srce kad mi je mala rekla da sam ju uplasila. rasplakala se.

kazem, najteze mi je kad sam premorena i onda jos njen predpubertetski bunt i moj fitilj koji ne postoji. srecom, MM mi ulece cim krenem s prvim slogom i smireno govori- smiri se, nemoj vikati.
dok ne nadjem vremena i snage za tango...

[flopica]

dok ne nadjem vremena i snage za tango...

ali smisao za humor te nije napustio
uh, umor radi čudovišta od ljudi
znam po sebi
noćas sam baš bila nekako otrovno ljuta
jer mi se spava i hoću 3 sata sna. netaknutog. nenarušenog. a ne može mi bit.

[leonisa]

pih, ja trazim dva. il sat i pol. ni to ne dobijem kad im predam stafetu u 7 i molim do 8 u komadu, pa u 7 i 15 vicem iz kreveta da zasto place i sta joj rade. eto, nisam ni ustala, vicem.

al odspavat cu, kad tad. do tad cu budna sanjati.

i skuzila sam da mi fale ljudi. pa sam narucila dostavu frendica na jutarnje kave. malo zrelog i dvosmjernog razgovora nadomjesti kojih 45 min sna.

flopice

[Balarosa]

pih, ja trazim dva. il sat i pol. ni to ne dobijem kad im predam stafetu u 7 i molim do 8 u komadu, pa u 7 i 15 vicem iz kreveta da zasto place i sta joj rade.

Ovo bi trebalo preseliti na neki topic o puštanju kontrole, mogu se i tamo pridružiti