Školske muke mame osmogodišnjaka

[Peterlin]

Pridružila bi se temi.I mi imamo osmogodišnjaka sa sl.problemom.
Ukratko njegovi problemi su manjak koncentracije,a ide u razred koji nema discipline i neki pojedinci "pucaju" pod satom(o ovome ne bi,jer je to za dr. temu) i sl. što nikako ne pridonosi problemu.Zbog ovakve djece,svako malo ih učiteljica premješta.

Mi se sa situacijom nosimo tako da mu je MM kupio male post it blokiće kojima označava stranice za zadaću(iako učiteljica traži da se precrta br. starnice -ali njemu to iz nekog razloga nije dovoljno).Ima telefonske br. dvoje djece iz razreda koje zove kada nije siguran da je sve obilježio.Zadaće ponekad pišemo 1 h a ponekad 7 h.Nema pravila.
Bavi se sportom,jer ponekad višak energije povećava nemir i nemogućnost koncentriranja.
Inače je odličan učenik,hipersenzibilan,lijepo piše i čita.Ali smo mi zato na rubu snaga.Ponekad pomislim da tražim više nego on može,da bi već sljedećeg dana sve teklo glatko.
Pomišljali smo da slabije čuje,vodili ga u Suvag,sve ok.Vid mu nije ok,dobiti će naočale,ali sjedi u prvim klupama.
Definitivno da ga muči i doza lijenosti.
Učiteljica je super i imamo odličnu komunikaciju,ali stanje u razredu je takvo kakvo je.
Balansiramo između svega.
Pošto je Peterlin puna dobrih savjeta a i iskustva,iskreno se nadam da ću na ovoj temi pronaći koji dobar savjet kako pojačati koncentraciju

Hvala, ali teško mi je višegodišnje guljenje s klincima strpati u jedan post. Probat ću...

Prvi i osnovni savjet je IZBACITI ELEKTRONIKU KOJA SE GLEDA (tv recimo samo vikendom, do sat vremena i to uz nadzor odraslih, računalo isto u nekoj minimalnoj dozi - nek prevladavaju edukativni programi; od igrica strategije su ok, ali arkadne smo mi izbjegavali). Pogotovo ne davati djeci da gledaju tv pred spavanje. Spavanje treba biti uvijek u isto vrijeme, dnevni ritam je važan. Moji su radnim danom još uvijek kokošinjac - spavanje u 9-9:30, jer je dan tako popunjen da fizički ne izdrže dulje. VIkendom im dozvolimo pol sata dulje, ali sami se pokupe jer su umorni. To je individualno, ali dobro je imati neki predvidivi ritam ako je moguće.

Za produljenje slušne pažnje koristili smo audio priče i pjesme (ali to ne radi samo po sebi - kad se priča odsluša, treba s djetetom popričati o čemu se radilo, je li shvatilo radnju, tko se sve pojavljuje u priči-pjesmici i slično).

Za poboljšanje vidne pažnje - labirinti, sličice s razlikama i slično u predškolskoj dobi, a kad već čitaju - pomažu kojekakve smiješne pjesmice i priče koje djeca moraju samostalno pročitati (Zvonimir Balog nam je bio zakon - Ja magarac, Nevidljiva Iva...Bonton... ima toga i od drugih autora).

Mi smo imali u svakodnevni život uključene igre vježbanja koncentracije - štajaznam, tko će nabrojiti više stvari koje se nalaze na/u našem autu, od čega se sve sastoji bicikl, koji su sve nazivi za zelenu boju, nabrojiti što više listopadnog drveća... Ne znam, meni je to padalo na pamet onak spontano, ako smo po danu bili u šumi, navečer bih tražila od djece da nabroje što smo sve tamo vidjeli. I oni su znali da ću ih ja to pitati (uhodani postupak) pa su s vremenom razvili strategije za to.

Inače, moj mlađi je apsolutno slušno orijentiran - što jednom čuje, to zapamti. Stariji je više vizualan tip, iako ne izrazito. Taj će zapamtiti sve detalje nečije konfiguracije računala (do zadnjeg usb ulaza - meni je to nepojmljivo), ali ako ga pitam nešto obično, npr. da nabroji pet vrsta proizvoda koji se prodaju u našoj pekari - tu zablokira nakon trećeg jer ga to uopće ne zanima.

Pouka priče - možemo mi doma vježbati pažnju i koncentraciju, finu motoriku i sjedenje na mjestu, ali u školi je za to zadužen UČITELJ/ICA i dijete se ponaša tako kako ON ili ONA to traži. Mi se možemo postaviti na glavu, ali ako dijete nanjuši da učitelju nije stalo održati red - divljat će. Ako nanjuši (a bolji su klinci od lovačkih pasa) da učitelj nije motiviran + da ne motivira učenike, pažnja će mu biti na nuli unatoč svim našim naporima. Isto, dinamika razreda nije zanemariva (a u skoro svakom se nađe klinaca koji ometaju nastavu i oni koji imaju lako otklonjivu pažnju najčešće su njihove kolateralne žrtve).

Tja, ne znam... U dobi od osam godina unutarnja motivacija (samomotivacija) definitivno još nije izgrađena kod većine djece. Roditelj je tu samo dio priče, a škola drugi dio (često s većim udjelom). U prva četiri razreda ipak većina djece nađe nešto što ih privlači i s vremenom sve dođe na svoje mjesto. Isto, kad počnu percipirati drugu djecu (tko je dobio tri, a tko pet iz matematike) često će sami naći način da se pokrenu. Nekima će trebati poticaj, a nekima pravo guranje (imala sam to s mlađim - taj tek sada u petom razredu gradi unutarnju motivaciju i sretna sam zbog toga). Sretno svima!