Da još malo mozda pojasnim - meni je savršeno jasno da ja po ovoj temi nisam objektivna i razumna, da nemamo taj problem s prostorom u stanu stvarno mislim da bi igrački imali bar dvostruko vise nego ih imaju. Recimo taj slučaj s barbikom, kad sam bila dijete bile su grozno skupe, dobavljane iz DE a ja dijete rastavljenih roditelja, otac je bio vrlo neredovit s alimentacijom i nisam imala rodjake-gastarbajtere da mi kupuju takve poklone, i meni su moje "barbike" bile pravo blago a s druge strane bila sam tuzna ponekad sto nisu "prave" jer im se ne savijaju koljena. I sad moje dijete ima 100x sugaviju "barbiku" koju joj je poklone baka pa ja zbog prostora i da ne pretjeramo s razmazivanjem ne kupujem drugu i onda ona se hoće igrati s njom a noge joj stalno otpadaju i ja u sebi se grizem da sam joj trebala kupiti onu iako sam i sama vidjela da se s ovom ne igra nešto posebno. Pogotovo kad usporedim koliko je mojoj mami bila relativno skupa ona koju je kupila meni a meni bi ova bila praktično beznacajna financijski.

No tu je uvijek prisutan taj strah da neće shvaćati kako sve to sto poželi ne može automatski dobiti ( ok, morala sam je razgocarati za pravog velikog zmaja koji riga vatru i žive dinosaure no u dućanu joj skoro uvijek kupim neke djidje tipa narukvice, spangice, rajfove i sl.

Jel ima neka "objektivna" mjera ravnoteze između naše želje da ih usrecimo igračakama i opasnosti da ih razmazimo tom silom željom da ih usrecimo