linalena, itekako svi znamo kako se osjećaš...i ja sam imala faza od živčanog sloma, pesimizma i beznađa koje je trajalo bez prestanka po godinu-dvije...a onda kada se potpuno slomiš, misliš došao si do zida, dođe nekakva tračak nade, pomolim se Bogu ako mi već ne daje dijete/djecu da mi barem dadne snage da se mogu nositi...i zbilja sam čini mi se vremenom ojačala, što me više satiralo, ja sam jačala...I najvažnije da imaš potporu muža ( ja hvala Bogu imam), a onda je sve lakše...i jednoga dana bit će nagrada prekrasna, puno ćete više znati cijeniti i veseliti se vašoj djeci od onih koji su do njih došli bez muke, pa i ne znaju točno kakv je to dar imati djecu...
Drži mi se, i javljaj kako napredujete