 |
|||
Kad već pričamo o popustljivom odgoju... Meni uopće nije čudno vidjeti dijete do 3 god ni da šara posvuda, ni da vadi krastavce iz staklenke, ni da udara, niti bilo što od ovoga što ste nabrojale. To je malo dijete koje ne zna, reagira impulzivno, istražuje i tek treba naučiti do koje granice može ići, što se smije, a što ne. Zato mi je malo glupo reći za dijete te dobi da je neodgojeno. Da to isto radi dijete od 5 god, e tek bi onda mogli govoriti o neodgoju.
Ma s 3 godine kuže i te kakorehab prvotno napisa
Pa reći da je neodgojeno je možda pretjerano. Ali pitanje je što roditelj radi u tom trenutku ako to dijete radi u nečijem tuđem domu. Imalo ono godinu ili pet. Nije da se dijete sa pet posjedne i kaže mu se 'sad ću te odgojiti'. Znači, ako roditelj na to ne reagira, onda ne odgaja baš to svoje dijete. A dječja potreba da istražuje je ok. Ono što po meni treba istražiti i otkriti kad poželi šarati po tuđem zidu jest da to ne smije jer time krši granicu onog drugog. To je vrlo vrijedan istraživački rad.
a gdje je granica? u kojem to trenu odlučiš da djete više ne istražuje nego je neodgojeno?to nedostatak odgoja? jer i sa 5 godina istražuju sve i svašta. isto kao što sa tri jako dobro razumiju sve i svašta.
A meni bi to vidjeti bilo ne samo čudno, nego grozno. Tri godine pa da šara i vadi krastavce, ma nema šanse. Pa to ne radi nitko u kući. Nisu djeca glupa, shavaćaju što se pristoji, oni promatraju stariju braću, roditelje i ostale s kojima dolaze u susret. S trogodišnjakinjom se može sve dogovoriti.
Prvi put kad dijete krene raditi ono što roditelj smatra da nije pristojno ili što ne spada u uobičajeno ponašanje, treba ga lijepo upozoriti, ne vikati, ne kažnjavati, nego reći dok ga se miče da se to ne radi tako, nego ovako.
No, svaki roditelj ima svoje granice, pa tako nekome ne smeta ni penjanje na gornje ormariće u kuhinji, a nekome je to posve neprihvatljivo, pa se i djeca ponašaju onako kako vide da se mogu.
Netko je pisao da smo se prije bojali starijih. Možda je to nekome stvarno, ali je nisam nikad osjetila strah od starijih, a uvijek sam se ponašala u skladu s okolnostima. Da, i kad sam imala tri, pitala sam mamu.Tako i moji. Naravno da nisu savršeni, ali zidovi nikad nisu bili pošarani. I nisam jedina s takvim iskustvom.
Ovisi Beti. Ja se sa svojim trogodišnjakom mogu dogovoriti. Ali, nisu sva trogodišnja djeca na istom komunikacijskom i kognitivnom levelu. Pa neko dijete nauči sa 2 god, a neko sa 3 i po. I još jedan vrlo važan moment je dječji emotivni razvoj u toj dobi. Djeca se u toj dobi još uvijek ne uspijevaju potpuno suzdržati, niti na primjeren način pristupiti onome što ih zanima. Većinom reagiraju jako impulzivno. Tako dijete u toj dobi možda 10 puta uđe u dućan i bude super pristojno. 11. put uđe u dućan, i iako zna kakva su pravila ponašanja u dućanu, ne može odoljeti da se ne baci na zemlju jer ne može dobiti igračku koju je jako poželjelo. Starije dijete bi već trebalo biti socijalno i emotivno zrelije i smirenije, i već bi mu manire pristojnog ponašanja trebale biti automatizirane.
Istina, nezna, zato je na roditelju da reagira, meni to nije bio normalan prizor sve da mi je i majka sama donjela tu staklenku u goste. Da se razumijemo, ne krivim dijete, krivim majku koja ne reagira sva isprepadana mogućim traumama, emocionalnim hendikepima i dalje da ne nabrajam. Nikako nisam za to da se dijete udari po guzi, ali maknuti staklenku na neko neuočljivo mjesto i istrpiti nekoliko suzica uz zagrljaj meni se čini prihvatljiva opcija.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom