Meni je teta u vrtiću rekla da ih ne treba ispravljati u pisanju jer da oni to rade krivo onda dok još ne kuže, a s vremenom će skužiti. Ima mi to smisla. S druge strane, ja se sjećam sebe kako sam prije škole mislila da sve znam pisati, a puno slova sam pisala krivo. I bila mi je jako teško kad sam se morala suočiti s time da to nije dobro i da ja sad moram učiti nešto ponovno. Sjećam se da sam zgužvala stranicu bilježnice od bijesa, a mama mi nije htjela kupiti novu jer je htjela da se suočim sa posljedicom tog svog djela (hvala joj na tome). Ali valjda je i to dobro iskustvo, istovremeno sam učila slovo z i počela raditi na egu I opet, razmišljam na način da mozak pamti i ako 100 puta napraviš nešto na krivi način, poslije je teže ispraviti i u boljoj poziciji si ako nikad nisi napisao to neko slovo nego kad si ga krivo pisao. Tako da ja trenutno skrećem njegov interes za slova više na ono što dobro radi da radi još bolje.