Moj je tek sada (sa 6 i pol godina) počeo malo normalnije jesti. Najgore mi je bilo što sam ja tu na forumu otkad je bio beba i ja sam si zacrtala da će on jesti kuskus, proso, humus... svelo se na to da je s dohranom krenuo s punih godinu dana, godinu dana je jeo valjda samo kruh i jogurt, mogla bih nabrojiti na prste koliko komada mesa je do sada pojeo, čušpajze uopće ne jede... a najgore je bilo gledati ga kako preskoči doručak, pa ručak, a onda mu za večeru daš ono što voli makar i bilo nezdravo jer ga ne možeš gledati kako ne jede. Pokušali smo s onim "probaj barem žlicu" a nakon što se poslije poriluka ispovraćao prestali smo.
Tada sam si kupila knjigu "Moje dijete ne želi jesti" mislim da se tako zove i kada sam čitala o djeci koja UOPĆE ne jedu, ne žvaču, jedu na sondu smrzla sam se i vidjela da nismo baš toliko zaglibili. Uglavnom, davno sam tu knjigu čitala pa sam već i zaboravila ali kada je riječ o takvim situacijama gdje je ugroženo zdravlje tu se ne biraju sredstva, tj. dotični liječnik je to rješavao između ostalog i ucjenom. Sve je bilo polako, mic po mic (i on isto kaže kako roditelji sami nisu mogli hraniti dijete već to mora neka druga osoba) ali znao je doslovno uzeti djetetu iz ruke omiljenu igračku ili nešto što dijete voli, pa mu približiti žlicu ustima (jer su mnoga djeca imala "strah od žlice") i vratiti igračku. Pa onda opet uzeti pa dodirnuti usne žlicom i tako dok dijete ne bi malo probalo hrane.
I da, njegov savjet je za djecu koja malo jedu da se hrana obogati kalorijama - dodati maslaca, slatkog punomasnog vrhnja i sl.