Znam istina, to i meni teško pada, morat ću razgovarati s mm da vidim kako je njegovo mišljenje, a opet neznam kako će njegovi roditelji to shvatiti, jer kad smo počeli graditi kući su poludili zašto se selimo, a kamo li sada s tim..
 |
|||
|
|
|||
Znam istina, to i meni teško pada, morat ću razgovarati s mm da vidim kako je njegovo mišljenje, a opet neznam kako će njegovi roditelji to shvatiti, jer kad smo počeli graditi kući su poludili zašto se selimo, a kamo li sada s tim..
I ja bih na vašem mjestu odselila. Sad će i lijepo vrijeme (valjda napokon), bebu u sling ili kolica i kreni u kakav park. Vjerujem da ćeš pronači društvo mama s malim bebama.
Ne znam u kojem si gradu, sigurno ima i forumašica voljnih za konkretno druženje.
Ivon, ja bi se isto odselila. I to danas ne tek krajem godine...
U Bj sam, sumljam da ima mama iz Bj ovdje.
Upoznala jesam neke mame ali da bi do njih došla potreban mi je auto kojeg ću tek imati za 2 mj, ali radujem se lijepim danima da mogu u šetnje.
A to naše prijevremeno iseljenje bi samo dovelo do svađe i negodovanja...ne znam moram razgovarati s mužem
Ah pa ti si mi bivsa sugradjanka tek sad vidim. Aaaa puno onda toga razumijem. Ne moze se korzo tek tako nadomjestiti
Da li si sa svekijima u istom stanu? Ili imate svatko svoj ulaz? Ja imam iskustvo iste kuce ali zasebnih ulaza pa se to jos da urediti.
Kad sam prija nekoliko mjeseci pročitala ovaj topić mislila sam o čem ova priča a sad kad sam mama
Mi imamo zaseban ulaz (na katu smo) ali dolaze nam prijatelji, susjedi, moja familija bilo tko oni se naljute jer se ne radi ručak kod njih, naljute se što smo mi gore oni dole, ugl ja mislim da bi se naljutili da poštar dolazi gore k meni, jer tko god dolazi oni budu ljuti, ili samo jedostavno dođu gore k nama kada ih ne želimo imati prisutne npr. kad nam prijatelji dođu. Ne znam kako bi se to moglo srediti jedino našom selidbom jer u ovom slučaju druge pomoći nema..
Ajoj, Ivon. Zar to ne možeš srediti? Imaš li ti ključ na vratima svoga dijela stana? Samo ga okreni kad želiš. Roditelji tvoga muža moraju shvatiti da ste ti, tvoj muž i vaše dijeta jedna obitelj, oni druga. Godinama sam tako živjela, znam koliko je naporno, ali moraš naći oblik suživota koji i TEBI odgovara.
Odlučno se postavi, ne moraš vikati, ali pokaži što ti se ne sviđa. A bebu drži na rukama svo vrijeme što je budna i dok je netko kod vas, pa bebu nitko neće uzimati iz tvojih ruku. Uostalom, da li si odredila vrijeme kad ne želiš da ti itko smeta u tvom dijelu kuće?
Ne mogu više editirati, pa da dodam. Što se tiče viška kila, tu samo ti odlučuješ. Trgni se, kaži sama sebi da hoćeš smršavjeti, smanji hranu koja deblja. VOLI samu sebe. Budi bitna samoj sebi. Pogledaj se u ogledalo i vjeruj da možeš.
No, po tvojim postovima mi se čini da si upala u začarani krug depresije, koja pogađa mnoge mlade majke. Zatvorena u kući, debljanje, okolina koja ti ne daje podršku...Ako ti svijet ne postane lijepo mjesto za život kad krenete češće u šetnje, tada potraži pomoć liječnika. Možda da popričaš sa svojom obiteljskom liječnicom, ako ti se čini da sama sebe ne možeš razvedriti.
Čekati šest mjeseci, mislim da ti je predugo. Naravno da ti sama odlučuješ. Ali, nosaj bebu, tako se kratko vole nosati.
Ti si se skroz krivo postavila. Da sam ja bila tako suzdržana, draga i mila, mislim da bi mi se svekrva i u krevet uvukla. Ja sam imala tu sreću da se mm-ov brat oženio malo prije nas a njegova žena je takva kao ti. Njen muž nije kao moj pa je i on vršio pritisak na nju da se ne buni i da šuti jer na taj način pokazuje poštovanje prema njegovoj majci. Ona se dovela u situaciju da je morala pitati svekrvu za mišljenje ako bi išla na plažu s malom, da li previše puše ili ne, za malu. Ako bi milostiva rekla NE onda se vraćalo kući. Ako je dala blagoslov onda bi išla. Kad sam to vidila umrla sam od straha-što mene čeka. Pa iako sam uvijek bila glasna i jasno pokazivala svoje mišljenje, ona je takva osoba da se i danas, nakon 12 godina braka borim s tim nekakvim glupostima. Ali nikad nije bila opcija da mi se petlja u djecu, da mi se općenito petlja u intimni dio mog života, u što spadaju djeca i brak. Ali moj muž je isti ko ja, njemu smetaju iste stvari i imam punu podršku od njega. Zapravo, mislim da mu super dođe što sam takva jer se često on ne mora bakćati s njom.
Ako se nećeš seliti, ako nemate opciju da se udaljite jedni od drugih, za svoje dobro i za svoje zdravlje, malo se trgni. Nitko ne čita misli i svi svijet promatraju kroz sebe. Znači, ono što je njoj u redu, smatrat će da je i tebi. Moraš promijeniti način razmišljanja i shvatiti da ako nećeš samoj sebi pomoći, neće nitko.
Beti je u pravu.
S mojeg gledišta meni je nekako najvažnije maknuti s iz kuće.
E sad, ako stvarno ne želite maknuti se slijedećih 6 mjeseci, stvarno pokušaj pronači neko prihvatljivo društvo i šetaj, šetaj, šetaj.
Zrak i šetnja čine čuda, naspram zatvorenog prostora.
Daj si male zadatke, ok idemo beba i ja do trgovine, pa ako slučajno usput zaspi produžiš šetnju,...
Zadiranje u vaš prostor isto treba riješiti, najbolje tvoj muž, jer su to njegovi roditelji.
Isto tako kako kaže Beti imaš ključ i zaključaj.
Imam ključ, i davno davno se zaključavam (te početke zaključavanja nikako neću zaboraviti jer je stalno bilo zašto se zaključavam, zašto nije otvoreno, ovako samo moram ići do vrata itd. Ali tu mi bilo s tim pitanjima prisviralo da sam rekla da moj kat nije kolodvor, pa se pitanje zaključavanja nije pitalo).
Bile smo danas u šetnji...ne znam mislim da sam ušla u taj nekakav krug depresije i da se samo više potkopavam, od obiteljskog liječnika ne mogu tražiti pomoć jer bi odmah cijelo selo znalo tako da uopće ne znam od kud da krenem. A opet ne mogu viječito plakati i biti depresivna.
Zatim za dijetu tj mršavljenje, stvarno ništa ne jedem, glavne namirnice su mi kiseli kupus i paradajz, ali i s tim slabo te kile idu, metabolizam kao da mi je znatno sporiji, a i ovo moje opće stanje s tim može biti povezano.
Malu nisam smjela nositi na zahtjev doktora jer stanje nakon cr nije bilo dobro, pa da ne dođe do zapetljaja crijeva i ostaloga savijetovao mi je doktor da se više mazim s curom nego da je nosim, sada nakon 6 mj, i pregleda bolje mi je i nosim po kući malenu u marami.
Ne znam sada tko je napisao da ako ja imam malenu u svojim rukama da mi je nitko ne može uzeti, e pa ni to u ovom mom životu nije istinito, mogu ja malu zavezati za sebe nikome to ništa ne znači, kao ni ja ni moj glas. Ne derem se, tj. ne vičem sve što govorim nastojim govoriti smireno jer to ipak nisu moji roditelji, a i da jesu opet je tu neko poštovanje zbog razlike u godinama, ali svejedno ništa moj glas ne znači. Teško mi je i hvala vam svima na vašim riječima, iako vas ne znam znače mi jako puno i nadam se da će prilikom preseljenja biti bolje.
Svojima sam rekla da kad god žele doći k meni da mi se jave ali da ću ja doći k njima, jer ne želim svoje goste dovoditi u neugodnu situaciju. Eto tako je.
Evo cure su ti sve rekle. Betinim rijecima se stvarno nema sto dodati. Moje iskustvo je islo od pristojne zamolbe do odlucnog stava a ponekad cak i do bahatog odbijanja. Al sam zato sretna bez icije pomoci obje bebe prozivjela 100% i nosala ih do krizobolje. Brzo ti to prodje, hvataj si ove trenutke i zivi ih s bebom sto na sat. Nedostajati ce ti to jednog dana. Fuckas svekrvu, kad te treba jek se najavi. Moja se sad najavi telefonom a isto zivimo ko i ti. Da sam pustila po njenom vjerujem da bi dosla gledati i kako se depiliram. Bez kucanja dakako. No modernim vremenima hvala imam kljuc i bravu
I još da spomenem mm je prebrzo vozio i dobio kaznu od policije 400kn, ja sam znala za njegovu brzu vožnju i uredno smo čekali kaznu, kad je kazna došla (u plavoj koverti) moja svekrva je potpisala umjesto moga muža (što se po zakonu ne smije) otvorila to i spremila kaznu, nikome ništa nije rekla. Mi smo i dalje čekali i čekali da kazna dođe kad eto jučer dolazi poštar i nosi plavu kovertu i mm uzme kovertu kad unutra piše kako po zakonu nije platio kaznu od 400kn mora izvršiti kaznu u zatvoru od trajanja 3 dana.
I što sad napraviti? Poludjela sam...A za nju je to bilo normalno. Uzeti preporučenu pošiljku i još i pogledati šta piše....strava
ja ne bi imala poštovanja prema nekom ko ne poštuje i ne uvažava meneIvon prvotno napisa
samo jednom bi napravili nešto što ne odobravam i više nikad, ma ko bili (moji roditelji, muževi roditelji, susjedi, rodbina... nije bitno)
čini mi se ko da si vrlo mlada i da se ne znaš postaviti prema njima, a oni to dobrano iskorištavaju
Posljednje uređivanje od Zara1 : 07.06.2013. at 15:36
Tii si iz ri preselila u bj? Imas li koga u ri? Roditelje? Mozes li se maknuti k njima na tjedan dva? I bebi je zdravo disati malo mora a tebi ce dobro doci promjena
Sve jedno bolje od drugoga!!! Nemam rijeci! Ja bi se posvadjala na jako grdo. Inace ako sad plati ne mora u zatvor pa nek se svekica isprsi za kaznu kad je tako pametna. Nece valjda da joj se selo ruga sto je sin u zatvoru
Da, imam u ri svoje, i idem svako malo tamo, mm i ja nastojimo svaki vikend ići negdje
Ivon, nemoj se ljutiti ali ti i tm ste krivi za situaciju gdje vasnjegovi tretiraju kao malu djecu.Kad roditelji nisu u stanju prerezati pupčanu vrpcu onda to trebaju napraviti djeca. To nekad zna grdo izgledati ali je po mom mišljenju nužno.
Kažeš da ne čuju tvoj glas? A čuješ li ga ti?
Jesi li u svakom trenu sigurna da znaš što želiš ili samo odaješ dojam nesigurnosti?
Takve goropadnice kao tvoja sveki jašu za vratom dok ih god ne otreseš. Ali treba bit doslijedan, baš kao i s klincima. Znači, reagirati na svaku, mirno, pristojno ali odlučno.
Otvorila mu je poštu? Molim vas ne otvarajte ništa, to su privatne stvari.
Preuzima bebu (otima iz ruku)? Vratite mi xy,želim da je kod mene.
Uglavnom, kad nešto želiš ne trebaš se opravdavati i iznalaziti sitne laži. Svak ima pravo na život kakav želi.
Sretno!
Joj nije ti lako! Beti je stvarno lepo rekla.
Neko je to već spomenuo, a ja ću ponoviti jer mislim da je jako važno. Kad god svekrva ili ko god uradi nešto za šta si ranije rekla da ne može (npr. uzme dete dok drži vruću kafu) nemoj se upuštati u dalju raspavu, nemoj ništa objašnjavati, niti vikati. Samo priđi i uzmi dete. Verovatno će u početku ponavljati prekršaj (čisto da bi te testirali), ali ostani dosledna i svaki put oduzmi bebu do kraja tog susreta. Znači, ako si na njihovom terenu pokupiš bebu i odeš na svoj sprat, ako su oni kod tebe bebu kod sebe dok ne odu. Ako zatraže bebu ili pokušaju da je uzmu od tebe, lepo i smireno kažeš "Nemože." Ne ulaziš u raspravu zašto, jer oni i onako zanaju zašto.
Što se tiče vožnje kolima, uvek ideš ti sa bebom i nosiš AS, ne poveravaš im da voze bebu sami. Ukoliko navedu kao razlog da zbog AS taj i taj ne može da stane u kola, kažeš "OK, onda mi ne idemo." i ostaneš lepo kod kuće.
Treba malo upornosti, ali svi popuste.
Ovo ti kažem iz iskustva, ne živim u zajednici, ali imam majku koja zna sve o svemu. Recept, usput, pali i kod pasa (isprobala), a ako si zaista uporan kažu da možeš i mačku dresirati. Taj nivo još nisam dostigla.
Hm... Da se javim s malim odmakom.
Pisala sam na ovoj temi kad je Mini bila mjesec i pol. Sad je četiri i pol.
I nije mi ništa lakše. Stvari su se promijenile. Mijenjaju se iz dana u dan. Prođe jedna faza (ili kriza, zovi kako hoćeš), dođe druga. I tako iz dana u dan.
Lakše mi je utoliko što je više ne presvlačim po noći, što više ne kaka 7 puta dnevno i što noćni podoji (uglavnom) kraće traju. No, ona otkako je došla iz rodilišta ima dva noćna podoja pa se pitam dokad će tako.
Sjećam se što ste mi tu pisale pa mi dođe da umrem od smijeha. Kao, ono, reci ljudima kad da ti dođu u posjetu, budi eksplicitna s vremenom... A na drugoj temi mi pišete da spavam s djetetom jer tijekom dana ne želi spavati sama.Pa sad ti spavaj uz dijete koje ne želi spavati i nikad ne znaš hoće li spavati 15 minuta ili 5 sati i onda si još organiziraj goste jer, eto, normalno je da ti obitelj i prijatelji žele doći. Kod nas to na kraju funkcionira tako da kad nekamo idemo ne obećajemo da ćemo doći i ne obećajemo kad ćemo doći. Doći ćemo ako bude dobre volje. I onda svi komentiraju kako titramo oko nje i kako nam upravlja životom i kako nekad treba pregrmiti i ići nekamo čak i ako je ona nervozna jer mora se naučiti. Ne mora. A kad nama netko želi doći? Pa, opet dolazimo do toga da ljudi dolaze kad njima paše jer nama (njoj) nikad ne paše. I onda mi redovito netko dođe taman kad je ona na rubu spavanja (ajd, istini za volju, ona je pol dana na rubu spavanja). Jasno, kad netko dođe, nema šanse da bi ona više oka sklopila. Sve ju zanima, sve gleda i sluša. Još ako se taj netko ne da otjerati, kasnije imamo milinu - dijete koje 2 sata urla iz petnih žila jer nije spavalo, premoreno je, prestimulirano i sl. I ne voli baš ljude. Ili samo one koji nam dolaze.
Dakle, da rezimiram - imam dijete od 4,5 mjeseca koje po danu ne želi spavati, a navečer se isto teško uspavljuje; uglavnom mrzi kolica, AS i sling; ne želi sisati u položaju koji meni paše, a u javnosti ni pogotovo (malo mi je teže u javnosti je staviti da leži pa visiti iznad nje dok ona povuci-potegni nešto pojede; imam dovoljno mlijeka i jaki let down i nema soor, da vas sve preduhitrim); ako prihvati sisanje u položaju kolijevke, onda me strahovito grebe i štipa (ponaša se kao da je sisa čaša kljunašica s dvije drške pa se drži za nju ili si pak rukom gura bradavicu u usta) ili pak počne samu sebe mlatiti rukom.
Sve to rezultira našom gotovo pa izolacijom. A da ne spominjem da muž i ja nismo bili nimalo sami otkako se rodila (da, bilo nam je jasno da nećemo više nikad biti sami, ali smo mislili da ćemo moći barem navečer imati koji sat mira). Eto.
Ivon, točno znam o čemu pričaš, nisu mi drugi jednom uzeli dijete iz ruke, ok, par puta i nikad više.
Nakon toga bila sam apsolutna babaroga za cijeli svijet, ali nije me bilo briga jer drugačije nisam mogla.
Najbolje mi je bilo kad je meni bliska osoba htjela uzeti dijete koje NIJE htjelo k njoj, ja se smijem (šizim , jer znam što me opet čeka)
i kažem: ne želi, ne pozna te, A ona na to: ma bude i hop da mi uzme, a možeš zamisliti facu kad sam se ja okrenula sa djetetom i rekla NE,
NE ŽELI K TEBI. Bila je osupnuta, mislim, pa kakve veze ima koliko smo mi bliski, kad te dijete nije nikad vidjelo. Ma gluposti.
I stvarno me boli briga što takva osoba misli o meni, nek si ona misli što ja mislim o njoj i točka.
....
O bakama ne bih, prebolno mi je i samo da ti kažem da sam i ja imala težu postporođajnu depresiju upravo zbog okoline gdje sam bila.
Nakon mjesec dana starosti prvog djeteta morala sam kuhati doručak i ručak na minutu za cijelu kuću odnosno za 3 obitelji. Mrak
Zato sam sa 6 dala petama vjetra, jedino što je ostao prevelik trag na svima nama zbog toga, a MM-u je trebalo dugo godina da shvati
da nije otišao zbog mene, nego zbog nas, danas mi je zahvlalan, ali put do zahvalnosti nije bio nimalo ugodan niti za djecu niti za mene.
Tako da, ti je moj savjet, pošto si premekana (i ja sam bila) moraš jednostavno biti druga krajnost i nek si misli što žele, nek se oni pitaju
što ti o njima misliš.
Dan danas kažem, da smo svi bili tamo gdje nam je mjesto od samog početka, sve bi bilo drugačije, svi bi se imali više rada
DA se razumijemo, ja sam si sa svima super, ali zna se da je meni-nama onako kako ja-mi želimo, a ne bake, i dedeki i običaji i da se sve samo MORA itd..
NIŠTA se ne mora dok ti je dijete beba, mora se samo CICATI kad god dijete hoće i dijete je jedini apsolutni šef ma koja baka
Mihekica, što te više čitam, sve više imam osjećaj da si ti sebi prije rođenja bebe stvorila preružičastu sliku majčinstva i roditeljstva (sorry ako griješim). Ono, kao u filmovima, daš djetetu da jede, okupaš ga, presvučeš, staviš u njegovu sobicu u kolijevku, ono ti se slatko osmjehne i zaspe
Mishekice nemam ti sta pametno rec, puno toga potpisujem!
Meni je vise dosta ljudi koji govore pusti ga da malo place, skini ga sa sise, prebaci ga na bocu, daj ga svekrvi da ga cuva ( ili nekome ).... Opce da ne nabrajam...
On je u fazi da vristi iz petnih zila u visokom C! Vristi ako je sretan, vristi ako se ljuti, vristi ako hoce van iz hranilice, ako nece jest, ako ga ne pogledam kad on to hoce, ako izadjem iz sobe i ostavim ga na 30 sek da se igra sam... A u meni kipi i kipi i kipi...
rehab, ja mislim da sam i ja imala malo preruzicastu sliku. da priznajem to. i tesko mi je ustvari pomiriti se s tim da vise nema spavanja kad hoću, jela kad hoću, kave s prijateljicom kad hoću...svjesna sam ja toga svega, ali bude mi teško ponekad.
upravo tako.
sesmjeseci rentanja stana vas nece financijski unistiti, pogotovo obzirom da velis da stojite ok po tom pitanju. zasto ih ne iskoristiti na nacin da ih provedete u tvom gradu ( ili barem blize njemu)?
istina, kao sto i oka rece, to vrijeme sa tvojim djetetom je neprocjenjivo
Zato sam ja ispala babaroga koja je luda i nedrustvena jer meni gosti kao pojam uopce nisu odgovarali nikako ni u koje doba. A do drugog djeteta svi vec naucili i milina. Kupila 4 majice za dojenje one s rupom i duplim slojem na cici, obuci se nasminkati bebu prikopcati na cicu i van. Ljetna beba - mlina. Gadno je recimo roditi u prosincu sijecnju veljaci. Zima je sve je teze i ne moze se lezerno dojiti setajuci lungo mare s 5 slojeva robe na sebi i odmah je mrak.
A lezati uz bebu koja doji i spava je zakon. Tablet u ruke cica van i odmor. Kakvi gosti kakvi teroristi svekrve i ostali!
Sve je to normalno, takva sam i ja bila s prvim. Kad sam prihvatila da sam sad postala mama, i da je sad moj život beba, sve je sjelo na svoje mjesto. Postala sam puuuuno mirnija, staloženija, prihvatila sam stvari takvima kakve jesu i guess what, i beba je postala puno manje zahtjevna i mirnija. Ja ne kažem da trebamo potpuno zaboraviti na sebe, dapače. Ali, moje vrijeme za sebe je ono vrijeme kada beba spava ili povremeno kada je netko pričuva. Nedavno je 3 dana imao virozu i ta 3 dana sam mogla komotno zaboraviti da postojim. Jeo mi je na rukama, spavao na rukama, nije sašao sekunde s mojih ruku ta 3 dana, osim kad bi netko došao uzeti ga malo umjesto mene. Moram li uopće pisati kakva sam bila i kakva mi je kuća bila ? To je život s bebom. Nekad davno očajavala sam zbog toga, sada shvaćam da tako treba biti.
Kad citam ovo sa svekrvama i opcenito nezeljenim ili u-krivo-vrijeme gostima bude mi skroz drago da zivimo daleko od svih, hi hi (inace stalno gundjam da mi fali Zg). Mi smo skoro od samih pocetaka sami, osim placene pomoci, i vrtica pol dana za stariju. Sama organiziram prema stanju taj dan, ta sloboda stvarno puno znaci. Iako nije bas da bi nam bake visile za vratom i da smo doma, imaju svoj zivot i neka, iako me ponekad i to izbaci iz takta ali to je vec druga prica...
Mlade mame, izdrzite, to sve tako brzo prodje! Ja razumijem Ivon da ne zelis raditi obiteljski skandal odlaskom u podstanare na 6 mj, drzim vam samo fige da se gradnja kuce ne razvuce predugo!! Cure su ti sve rekle, vazna je prvo beba i ti i TM, drugi ce pricekati, a s vremenom cete povratiti svoj "stari" zivot.
Vjerujem da će se naša selidba rezultirati s našim mirom i skladom, nadam se da će tako biti, da neće i kad se odselimo viječito dolaziti, a ako to ponovno nastave mislim da nema druge nego u grubo jer želim imati MIR! Ne mogu vjerovati da je mir tako teško dobiti. Znam da smo mi sami krivi za to, ali da sam bila ne znam kako gruba mislim da ni nebi bilo razlike jer ja kao da prčam klingonski
Cuvaj sebe i bebu
Rehab, nisam ja imala nikakvu ružičastu sliku o djetetu ili o majčinstvu. Samo sam mislila da ću JA biti bolja u svemu tome, da ću se JA lakše snaći i da će MENI manje smetati sve to. E pa tu sam se prevarila. Osjećam se krajnje nesposobno i nekompetentno. Nisam sama. Imam pomoć, ali opet je većina toga na meni. Nitko ne može dojiti umjesto mene. Nitko ne može hodati i dojiti umjesto mene (dok mi pritom čupa dijelove tijela jer joj se valjda ne sviđaju tamo gdje jesu, a ja, dok hodam i dojim, ne mogu još micati njenu ruku od svega što mi uhvati). Navečer ni za koga drugog ne želi ni čuti, osim za mene i cicu. Naravno, hodajuću.
Sad je otišla s tatom u šetnju. Jutros uopće nije htjela jesti i znam da će mu vrištati u šetnji jer će biti gladna i neće htjeti biti u kolicima. Onda će se vratiti doma. Ona vrišteća, on živčan. I tako mi započinje vikend.
Da, mala je, jasno mi je. Stalno svi govore da će biti lakše dok malo poraste. Pa sam čekala da prođe mjesec dana... pa mjesec i pol... pa tri mjeseca... Sad je prošlo već 4 mjeseca i onda sam shvatila da neće biti bolje i neće biti drugačije. Samo će odjednom proći razdoblje u kojem je ona beba i ništa ne razumije i zamijenit će ga razdoblje kad se ona baca po podu dućana, a ja se pitam kako je do toga došlo i jesam li je možda ipak trebala ostaviti da malo vrišti.
Osjećam se još nesposobnije jer znam da nisam sama i imam pomoć, a svejedno ludim. Pa se pitam kako su mogle one žene koje su bile baš same. Pa se onda pitam kako su mogle one žene koje su bile same s blizancima. Pa se onda osjećam još nekompetentnije.
Malo ste mi smiješne vi forumašice. Prvo se tamo baca drvlje i kamenje na mene što šizim na goste jer mi ne odgovara ničija prisutnost (negdje na početku ove teme), a sad odjednom "ne treba nikog primati ako se ne osjećaš tako".
Kad smo same, najgora su mi jutra. Da je može netko pričuvati pola sata, sat da doručkujem i popijem kavu, sve bi bilo puno lakše. S jedne mi strane jako fali društvo (ne bilo čije
I najgore mi je što nemam s kim razgovarati. One frendice koje imaju djecu sve imaju neku djecu iz kataloga pa smo mi čudni jer naša neće ovo, neće ono... A one koje nemaju djecu vrlo teško razumiju. Zato i drobim tu po forumu.
Pa forum tome i služi, da se drobi od nemila do nedraga. I nemoj se uznemiravati zbog oprečnih savjeta, oni nisu dani u namjeri da te netko dodatno uznemirava, nego je to nedostatak foruma i ove vrste komunikacije općenito - teško je iz pisane riječi otkriti što nekoga doista muči.
mishekica
Vezano uz "niste mi rekli" - kako postoji specifična šutnja vezana uz porod, postoji ista takva i o "imanju djece". Ista shema - porast će, zaboravit ćeš, budi sretna što imaš to dijete, vidjet ćeš što je muka kad porastu, lako je s malom djecom....
Kada pričam o svojoj djeci, žene malo zaziru do mene (misle si ova nije normalna) no nakon što prođe neko vrijeme od poroda uredno se jave i uz pitanja zahvaljuju na mojim izjavama tipa "onaj tko nije bar jednom poželio baciti sebe i/ili dijete ( a možda i partnera lol) kroz prozor nije bio sam s djetetom i ne zna što znači imati dijete". Ima djece koja su, ma, milina. Njihovi roditelji ne razumiju roditelje one druge, zahtjevne djece. Ja nisam razumjela ove prve, dok nisam dobila drugo dijete. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim od pozitivnog šoka :kez:
I još nešto. Rekla sam mami, svekrvi, i mnogim ženama koje su u takvim pozicijama da su strašno, strašno nepravedne. Dobiješ prvo dijete, ne znaš kako s njim, nemaš iskustva, iscrpljena si, umorna... i umjesto da krenu sa: super si mama, dobro ti ide, krenu sa: trebaš ovo ovako, ono onako, ne valja ovo, ono... čemu? One samo žele pomoći, jasno mi je, no koji put treba i uvidjeti posljedicu svojih riječi. Tako je lako zaboraviti kako je njima bilo. I kad sam ih potakla na razgovor, naravno da je i njima bilo tako, i njih su majke i svekrve kritizirale... pa dajte, prekinite to. Budite bolje. Ionako te prve boljke brzo prođu, a način na koji ćete se postaviti će odrediti vaš odnos u budućnosti. Vi ste imale svoje greške. Dajte nama pravo na naše. (Naravno da moje riječi nisu polučile odličan odaziv, no pomaže kad ih podsjetim i kažem "ma pusti, pa nije to sad toliko važno").
da i meni je došlo da ga bacim kroz prozor nakon stotog buđenja po noći, jednom sam se čak i izderala
ali to je tako. i meni isto nije jasno zašto se o tome šuti.
pa lakše bi mi bilo da žene priznaju kako su se stvarno osjećale nakon poroda, barem si ne bi umišljala da sam luda, depresivna ili slično.
u biti mi je bila najgora faza ona dok nemaš nikakve povratne informacije od bebe, ono vrijeme dok samo plače spava i meškolji se.
toliko se daješ, padaš s nogu od umora, a ništa ne dobiješ zauzvrat.
ne nisam očekivala da mi kaže "hvala mama"
da ne kažem kako bi me neke pogledale kad sam rekla da mi je porod bio užasan, da sam mislila da ću umrijeti, ono pogled tipa " a jesi mimozica razmažena, pa šta si mislila, nije to strašno!" imala sam osjećaj da je takvima beba izletila ko čep!
Ima beba i beba, i mama i mama...ovakvih, onakvih. Ja vjerujem da je nekima stvarno lako. Nekako ne vjerujem u zavjeru sutnje?! A oko mene su mame koje, kao i ja, imaju bolje i losije dane. Ooo i ja nekad usred noci pozelim da mogu samo otici! Nekad viknem, na bebukoliko to smisla ima? Ali eto. Nekad kazem MM da idem "po cigarete" ali nije bas da se skroz salim. Rasplacem se i kazem da ne mogu vise, istresem se pa idem dalje. Ali nisam u depresiji, srecom, dapace drzi me neka euforija vecinu vremena. Uspijevam uz djecu otici i na kavu dok beba spava u kolicima, i na forum
Nemam bas neki pametan savjet, svatko je razlicit, treba si naci neki format u kojem se najbolje moze pomiriti sve strane. Mishekica, hug
Ne bih rekla da je, ali imale su osjećaj da je. I ja sam ta.imala sam osjećaj da je takvima beba izletila ko čep!
Puno je toga u percepciji. Ono što je nekome, drugome bi to isto dijete bilo prezahtjevno.neka djecu iz kataloga
Nemojte misliti da sam patetična, ali meni su stvarno prvi tjedni i mjeseci bili najbolje doba svakog djeteta. Naravno da sam sebe stavila na čekanje, čekanje sa izlascima, gostima i čitanjem. Ostalo ne, pazila sam na težinu, na izgled, na muža
A što se tiče svakodnevnice, pa ne možeš na miru jesti, ni pišati, ni sušiti kosu, ni kuhati, ni saditi cvijeće...ali to smo i htjele, imati dijete, tako da nikad više, ili bar idućih 20 godina
Treba prihvatiti tako kako je. Ali, zašto ne bebu u ruke, pa na kavu, u dućan, bilo gdje. Vrijeme je lijepo, beba će uživati vani.
I, jedan savjet mishekici: samo dojenje je najbolja stvar za bebu, ali za tebe očito nije. Bebi će biti bolje ako ima smirenu i sretnu mamu. Ako misliš da ćeš se TI bolje osjećati ako imaš malo više slobode, daj joj jedan obrok dohrane u bočici, nemoj da te grize savjest, vratit ćeš joj se osvježena i lakše prihvatiti sve poslove oko nje. Daj ju noni ili nekome u koga imaš povjerenje i odi s mužem nekamo. Par sati neće ni baki ni bebi biti stres. Zabavit će se one. A i ti ćeš se zabaviti, a očito je da ti treba malo promjene.
Ako smo mame, nismo robovi. Treba u svakom danu naći nešto što će nam dati snagu i volju za dalje.
što se tiče svekrva, mi smo imale gadnu fazu.
ni sad si nismo baš frendice, ali ne moramo ni biti, nebo i zemlja smo.
ona je žena čija djeca nisu bila zločesta, nisu se udarala, nisu se igrali sa njenim suđem kao djeca moje mame,jer ona to nije dopuštala, nikad nisu padali ni lupili glavom,osim njenoj svekrvi, nisu o sebi govorili u ženskom rodu ( jedan mali susjed koji ima stariju sestricu za sebe govori "bila sam" jer je pokupio od nje, btw. tada je imao godinu i pol i odlično govorio) jer citiram "ja to svojima nikad ne bi dopustila".
uglavnom, ja sam se jako puno informirala u trudnoći o ama baš svemu. a ona se osjećala silno uvrijeđeno što ja sve znam a ona nije u pravu.
do nedavno nije propuštala priliku da me podbode, da dobaci sarkastični komentar. malome bi dala da lizne sladoled još s 4 mjeseca jer joj je bilo fora kako ću je sad reagirati.
da ne govorim o dizanju frke oko AS još dok sam bila u rodilištu, kako se je mali već naučio na ruke (sad ga i ona nosi), da ga mučimo da je gladan, provjeravanje mene dal znam na koliko mjesta ga je piknuo komarac, ismijavanje jer ga nisam dala staviti da sjedi dok se nije sam posjeo... ma ima toga brdo.. većinom sve pasivno agresivni komentari.
nikad nisam šutila ali nismo se ni svađale.
dok nije maloga meni iz prkosa skoro zarazila mononukleozom. u više navrata sam joj rekla da mu ne ide blizu i ne dira ga dok ne dobije nalaze. ali ne. ona je baš tad naumila ga naučiti kako se kiše! kihnula je na silu jedno dvadeset puta! ja nisam mogla sebi doć od šoka!
dreknila sam da prestane a ona se samo nasmijala! sutradan su joj došli nalazi a ja popi***la!
svašta sam joj rekla, na najkulturniji mogući način! i nismo pričale par dana kad sam je zamolila da mi kaže u čemu je problem među nama, i naravno rekla joj da i dalje mislim sve što sam rekla, da mi se ne miješa u odgoj, ne ismijava me i da mu slobodno bude baba ali da sam ja glavna i odgovorna za sve što se njega tiče!
ona je je svoje odgojila, sad sam ja na redu i točka. ja sam mater.
otad je krenulo nabolje, čak su joj se neke stvari dobro obile o glavu.
i za bitne stvari me pita jer zna da neće proći bez da joj kažem.
slažem se s beti3.
ja sam jednostavno prihvatila da sad imam dijete, i potpuno mu se posvetiti mi je bila prirodna stvar.
tek onda sjedne sve na svoje mjesto i postane malo lakše. naravno, uz razne faze.
i dođe vrijeme kad će se "moje vrijeme" vremenski povećavati.
na početku je to bilo pol sata u kupaoni navečer kada bih se sredila, izdepilirala, namackala. i nešto za njegova spavanja.
sad je to već puno više. jedva sam dočekala, a opet mu skoro trčim u zagrljaj kad ode na sat vremena prošetati s nekim drugim
Mishekica, oprosti ako sam se grubo i nespretno izrazila. Ne sjećam se da je netko bacao drvlje i kamenje na tebe zato jer ne želiš primati goste. Ako ih nisi u stanju primati, pobogu pa nemoj ih primati. Ja sam svoju svekrvu s prvim djetetom zamolila da obavijesti rodbinu da mi ne dolaze dok se ne ustalim s bebom. Sa drugom je već bilo lakše, jer sam se znala organizirati. Ja mislim da beba osjeća tvoj nemir i nestrpljenje - govorim iz vlastitog iskustva. Govorim ti kao mama koja također nije mogla s mirom doručkovati, a o danima provedenima u piđami, neopranih zubi, ne moram posebno niti pisati. To su bebe. Traže maksimalno tvoju pažnju, blizinu i to tako treba biti. Dobro postupaš zato što je ne puštaš da vrišti i zato što ju dojiš na zahtjev. Potrebno ti je samo malo vremena da skužiš tips & tricks za preživljavanje. Npr., ako ti nije htjela dojiti, izdojiš mlijeko i spremiš ga tati u šetnju da joj da kad bude spremna na to. Nebrojeno puta sam jela šetajući po kući s bebom u rukama. Jučer sam očistila kuhinju tako da sam bebu sjela na pod da gleda što radim. Dok je on tako sjedio, obavila sam pranje suđa i slične poslove za koje mi trebaju obje ruke. Kad više nije htio sjediti, uzela sam ga i obavila ostatak poslova koje sam mogla obaviti jednom rukom. Itd., da ne nabrajam dalje. Jednostavno se trebaš skulirati, sama sebi posložiti stvari u glavi :" Ok, imam malu, zahtjevnu bebu, tu sam gdje jesam i posvetit ću se maksimalno bebi i smisliti trikove kako da učinim što želim uz prisustvo bebe. Što ne mogu napraviti, ostavit ću tako ili ću zamoliti nekoga za pomoć." Iskoristi sve što ti može pomoći. Stvarno će proći prije nego što misliš.
Ma šta kroz prozor, umrljit na zid sam ga htjela
Istina je da ima teške djece, koja traže svu roditeljsku pažnju. Pa daš sisu, nosaš, pjevaš, dižeš se 50 puta noću (takvi su mi H. i T.)
Ali ima i vrlo, vrlo teške djece kojima sva pažnja i ljubav nije dosta, oni bi obje sise u usta, oni bi da ih nosaš i ne nosaš, oni bi jeli a ne bi jeli, spavali bi ali ne žele...
E pa s njima nije lakše kako rastu. Drugačije je. Oni predstavljaju svakodnevni izazov za roditelje. E. me svakodnevno uči kakva moram biti da bi bilo dobro prije svega meni, a zatim i njemu sa mnom. I to je za pop... jer traži fokusiranost na sebe u svakom trenu.
Mishekica, toplo se nadam da ti malena spada u ovu prvu grupu zahtjevnih, jer ova druga je...vrlo teška.
Roditelji koji imaju ovakvu djecu shvatit će o čemu govorim, ovi drugi će mislit da predimenzioniram stvari.
Mishekice - evo jedne nekompetentne - da razmijenimo iskustva
Od kad su oni rođeni, do negdje njihovih 6 mjeseci, bila sam sigurna da sam najnesposobnija mama na svijetu, koja nije dojila, nije koristila platnene, nije djecu nosala u marami, kojoj je kuća bila štala, hrpe neopranog veša rasle su iz dana u dan, nisam ih stizala svaki dan okupati, nisam željela goste, nit sam išla u goste (ovo doduše ni danas ne prakticiram često) i koja je sve oko sebe prilagodila bebama (ok, u mene u množini, ali napominjem da je Dobrica bio kao bubica, jeo, spavao i kakao - laka beba do neba; za razliku od brata). Koliko sam se često uspijevala istuširati ili depilirati neću pisati.
MM i ja smo jeli većinom iz pizzerije, ili domaće hamburgere i palačinke - ono trash de luxe.
Bila sam ljuta, nesigurna, neispavana, svadljiva, brak mi je bio u takvoj krizi da se i sad čudim kako smo se spasili, svi su imali neki klinac za skomentirat i reć. A ja sam proklinjala sve knjige i portale koje sam proučila, sve postove na forumu koje sam pročitala i sve druge žene koje sam pitala za iskustvo - jerbo činilo se da svima ide bolje nego meni.
Ni sama se više ne sjećam kad je krenulo na bolje, valjda kad su djeca stasala, sjeli sami, popeli se na svoje noge, prešli na 2 dnevna spavanja i 4 noćna buđenja - nije bilo čvrste prekretnice već je išlo nijansu bolje svakih tjedan dana. Pa sam rekla samoj sebi - čuj stara, da si tako loša koliko misliš da jesi - sve bi otišlo kvragu, a ne na bolje. Kad sam to samoj sebi rekla, nekako su polako i drugi počeli primjećivati da sam se uhodala, pa je došao tu i tamo neki dobar komentar sa strane koji mi je dao vjetar u leđa.
ALI - ako si sklona samokritici kao i ja, onda nikad ne prođe (ta optužba da nisi dobra mama) u mom slučaju jer - ova poznanica je naučila sina (mlađeg od moje djece) da jede sam, ja svoje hranim miksanom hranom i ponekad, rijetko i kako šta, pojedu u komadu iz svoje ručice. Zatim mala od susjede je u toj dobi znala 15ak riječi, moji pitaj boga koliko znaju, najčešće pričaju beba jezik sami sa sobom, a samnom sitno... i tako ti ja svaki dan nađem neki razlog zašto nisam dobra ili nisam napravila stvari kako treba i mogla sam bit pametnija bla-bla-truć-truć.
U konačnici, kad sam ovao revolucionarno raspoložena kao danas - boli me ona stvar za susjedinu i inu djecu, bole me džon što nisam išla bratu ili starcima u posjet ni sama ne znam od kada, kumčetu na rođendan i ne znam što sve ne. Moja djeca imaju rutinu, s kojom se ne zezam. Ovako mi kućanstvo, brak i obitelj funkcioniraju (zamisli, jučer smo ručali čak u 5, a inače ne jedemo prije 10 navečer!) i ja nisam kao ožmikana krpa.
Sažetak svega - 4 mjeseca je premalo da bi bilo bolje.
Neće bit bolje od danas do sutra. Ali bit će!
Nisi nesposobna, to je samo tvoja loša percepcija situacije.
Kad sama u sebi zarolaš kotačić - o svijesti da daješ sve od sebe i da jesi najbolja što možeš biti, za ostalo who cares; sve će krenut na bolje.
Mislim da sam prepisala sve što je rehab rekla, samo drugim riječima
trampolina :hug: kužimo se.
Beti3, stoji što si rekla, no ne mislim da će bočica pomoći. A mislim da si zaboravila i kako u početku misliš da će beba biti mala vječno, da se nikada nećeš odmoriti i naspavati... I ne znam tko je rekao ali je stvarno istina - dok beba ne poćne uzvraćati ljubav, teško je. Znala sam komentirati kako Anita za sve ljude koje zna u glavi ima sliku njihovog lica, a kad kažeš "mama", ima sliku ogromne cice :kez: Ona dugo nije prihvaćala nikakve nježnosti osim cice, i to mi je jako teško padalo. (Jako dugo kao nekoliko godina dugo.)
Meni je sa prvim bilo teško , bas teško . Da li je to bila kombinacija moje prilagodbe i njegovog teškog karaktera - vjerojatno. Puno je plakao i malo spavao, i sve je bilo kao kod Sumskogvoca, teški kaos.
Bas sam te čitali na drugoj temi , i identično sam ja mislila kad je moj prvi bio u dobi od 4 mj. Mislila sam da bi doživjela zivcani slom kada bih kojim slučajem opet bila trudna ( u tom trenutku ).
eto, tako da tvoje razmišljanje i osjećaji sigurno nisu ništa neobično . :D
Moje iskustvo s bočicom... Djeca NE spavaju nužno s bočicom, dijete nahranjeno bočicom NEĆE odustati od nosanja i traženja mame, dijete nahranjeno bočicom NEĆE biti mirnije.
Ekskjuzmi Maus ja nisam drvlje i kamenje na tebe zbog gostiju - ja ih ni pol ko ti ne hi primila a kamoli pripremala pladnjeve s prsutom. Dakle razumjevajuci nervozu nekog tko je ko babinjaca primio vise od dva puta goste, dopusti mi savjet koji ti mozda olaksa dan. Probudi se pol sata -sat prije bebe i u miru doruckuj i popi kavu. Meni to puno znaci za pocetak dana i ako nemam sama i u miru svoj jutarnji ritual vec mi sve pocne naopako i slampavo. Ja se zbog toga budim u 6.50 samo da imam mira do 7.40 - 8 kad se budi stariji i spremam ga za vrtic a nakon njega otprilike i malena sisavica se razbudi. I uopce mi u toj varjanti njih dvoje na mene jednu nisu naporni. Ali da se ja npr probudim oko 8 skupa s njima vec bi u startu bila ljuta jer sam nespremna i jer mi "nedaju" kafenisati u miru dok mi mozak pase travu
Ha,ha budenja prije bebe . Moj prvi se budio u svitanje oko 6 ( kao beba od tri mjeseca) i nije bilo spavanja nakon toga. Jednom je spavao do 8 pa smo muž i ja mislili da je bolestan.
Što se gostiju tiče jako dugo vremena smo primali goste samo ako smo i MM i ja bili doma. Onda je jedan mogao biti s gostima, a drugi leči s djetetom i ležati dok se dijete ne naspava.
Tako smo izbjegli situacije da dijete vrišti 2 sata nakon što gosti odu.
To je trajalo dugo, stvarno dugo, možda do cca godinu dana, zato uvijek napominjem da sam se preporodila s prestankom spavanja.
Prva godina bebe je meni bila jako naporna. Morali smo biti prilično "po rasporedu" da bismo super funkcionirali, a mene je to jako zamaralo, ali opet bilo mi je važnije da je beba bila zadovoljna, jer je ipak lakše s zadovoljnom bebom.
Opcija dizanja prije bebe nije postojala, jer oduvijek ima najslabiji san ujutro, ali zato sam ubrzo imala večernjih sat dva za sebe, jer sam obično potjerala muža da leži pored bebe i onda je beba spavala.
Sad kad te čitam, sve mi je toliko poznato da ne znam kako sam se uopće odlučila imati još jedno dijete. Ali znam da je negdje oko 2 i pol godine postalo puno lakše - ne lako (temperament djeteta se ne mijenja) ali lakše u svakom slučaju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
