Dakle, bila sam kod doktorice jučer...
Moram napraviti krvnu sliku i hormone štitnjače i urinokulturu zbog mojih problema s E. colli....
To je ono što je s fizičke strane...
Dalje, uputila me psihijatru radi simptoma anksioznosti

Osjećam se nekako jadno...sram me...osjećam se kao potpuni promašaj...I inače se tako osjećam...već godinama, ali sad je to konačno kulminiralo...
Ono, zašto nisam dovoljno jaka da si sama posložim kockice u glavi?
Zašto uopće oduzimati nekome vrijeme kad imam sve što se može poželjeti...zdravo dijete, kuću, auto, nemam financijskih problema...zdrava sam naspram tolikih stvarno bolesnih ljudi???
Prije 4 godine mi je dr sugerirala da odem na razgovor sastručnom osobom, ali ja sam to odbila, a kamoli uzimanje terapije, radila sam na djetetu i osjećala sam da sam ja jaka osoba...da sam toliko toga prošla u životu...djetinjstvo bez roditelja, na cesti zavšila s 15, strašna prometna s 21, sepsa...sve sama...bez ikoga...samo sam se u Boga uzdala...i On me spasio...
Taj šugavi osjećaj krivice me progoni...s njime sam rođena

...a sad je intenzivan...
kao da sam i Boga iznevjerila jer sad tražim pomoć od psihijatra, jel me netko kuži???
Zašto se ne uzdam dovoljno u moć molitve jer sam ja svjesna cijele svoje "potrganosti" i pokušavam,stvarno pokušavam već godinama...ali jednostavno, eto...ne ide mi baš...
Kaže mi dr, ako nastavim ovako, za cca 5 godina moje dijete će ostati bez majke jer ću se ja živa pojesti...
Ufff...baš sam nekako jadna...