A kad sam ostala trudna s drugom bebom danima sam plakala sto moja prva curica vise nece imati svu moju ljubav samo za sebe. Sta's, hormoni
 |
|||
|
|
|||
A kad sam ostala trudna s drugom bebom danima sam plakala sto moja prva curica vise nece imati svu moju ljubav samo za sebe. Sta's, hormoni
Prekrasna tema, pročitala sam ju u jednom dahu i sretna sam što sam ju našla, znam da će mi biti od pomoći ...
Rađajte, rađajte i rađajte. Nakon nekoliko djece nećete se ni zamarati doživljajem prvog djeteta.
To, Trina!
Uopće se ne treba zamarati time. To je normalni dio života. Oni neprekidno rastu i svaki dan su drugačiji. Ako mama ne brine oko toga, neće ni djeca. Oni imaju radare za svako naše raspoloženje.
Jako mi se svidjaju posljednja dva posta.
Iako, moram dodati, tesko je biti neopterecen, a istovremeno ipak i oprezan pa da sve projde kako treba, prirodno.
Da, ja se stalno bojim da će mi stariji zamjeriti nedostatak vremena za igru a i ostalo. I počelo je...evo danas viče on iz druge sobe taaataaaa, prije bi uvijek bilo maaamaaaa.
I tebi je tužno što viče taaataaa? Trebala bi biti sretna zbog toga.
Beti, fali mi jako vrijeme koje sam provodila s njime. Fali mi da se u miru poigramo i popričamo. Sve mi fali. Trenutno ne stignem ništa. Beba ima 2 mjeseca i non stop sam okupirana. Prečesto starijem govorim, pričekaj da bebu uspavam, pričekaj da ga nahranim....Sretna sam da tata pomaže, iskreno ne znam kako bi da nije tako, ali jednostavno sam tužna, nisam mislila da će biti ovako teško. Umorna sam, iscrpljena i izgubljena. Izgubit ću sa starijim povezanost koju smo imali...hoću li ju kasnije moći vratiti kad bebač poraste? Što ako mi stariji zamjeri?
Točka, beba je stvarno mala, doći će vrijeme kad ćeš opet moći biti sa starijim sasvim dovoljno
tata će preuzeti bebu, a ti sa većim
povezanost se ne gubi tako lako, ni tako brzo
mi smo im roditelji i oni nas u biti obožavaju, samo to nikad ne smijemo iskorištavati
možda jedan usputni savjet; ako dojiš bebu, neka stariji sjedne kraj vas, pa mu čitaj knjigu, pričaj s njim... i to je velika stvar
doživljaj starije kćeri (2,5) nakon rođenja bebe mi je potpuno isti kao i prije. dobro, možda mi je sad još više slatkai ljubav je stavrno isti tren kad sam rodila drugo prema oboje jednako jaka. jedino i meni starija fali i fali mi vrijeme kad smo stalno bile skupa... tad mi se činilo ponekad naporno, a sad čisti gušt
Imam samo jedno dijete. Hoću li imati drugo, još uvijek ne znam...
No, mislim da je važno reći kako nismo svi isti.
Beti i Trina se time nisu "opterećivale" jer su možda jednostavno takve. Majke koje do te mjere osjete da im je starije dijete drugačije, veće, strano... (vratite se na početni post) ne opterećuju se time zato što to žele, nego zato što ne mogu protiv svog osjećaja. I zbunjene su. Ono, to ih zbunjuje svaki dan.
To mi je gotovo kao da kažeš ženi s poslijeporođajnom depresijom - Nemoj se opterećivati. To je normalno.
Sjećam se večeri kad sam pročitala početni topic na ovoj temi i to još onda dok nisam bila član foruma i kako mi je nakon dugo godina pao kamen sa srca jer sam godinama mislila da sam valjda jedina na svijetu kojoj se to dogodilo. Moja djeca su te 2007. bila već poodrasla, ali me svejedno taj osjećaj grižnje savjesti prao od dana kad sam rodila mlađe dijete.
Večer prije tog datuma kad sam imala dogovoreni inducirani porod sam držala u naručju svog 4,5 godišnjeg sina i nisam mogla zamisliti da ću ikad ikoga moći voljeti ko njega i onda me strefi indetična situacija kao pokretačicu teme. Znam samo da je to kasnije sve došlo na svoje, ali sam ipak dugo vremena mislila kako sam garant emocionalno zakinuta ili u najmanju ruku nemajka stoljeća.
Iako Anitu već dugo ne viđam na forumu moram joj zahvaliti od srca što je svoje iskustvo podijelila ovdje jer mi je to bila potvrda da su hormoni stvarno zeznuta stvar i da sam ipak donekle normalna.
mislim da je drugačije sve kad je razlika veća
kad ti dijete ima 7- 8 godina i dođe novi član obitelji u vaše živote sve se promijeni stubokom
promijeni se svakako naravno i kad je dijete mlađe ali ovo su opet neke drugačije relacije
Kao što neko maloprije reče, hormoni su zeznuta stvar, JAKO zeznuta.
Ja sam nakon rodjenja drugog postala povezanija s prvim, to je kod mene bioskroz neki suprotni efekt. I jedva sam cekala da muzu uvalim nahranjenu bebu da mogu zbrisati van sa starijim. Razlika je tri i pol godine medju njima i ponekad bi mi stvarno bio pun kufer bebine zahtjevnosti. Gledala sam starijeg kako nista ne trazi, kako se dugo i tiho sam igra, kako hoda na prstima jer beba spava kako sapce... to mi je bilo jako tuzno jer i on je mali i treba mamu i ta njegova uvidjavnost me u biti bolila vise nego da je skvicio ljubomoran i htio me samo za sebe
kad sam bila trudna s drugim, naišla sam na ovaj topic, i mislila si-no je, nema šanse da se to meni dogodi..
sad dvije godine kasnije mogu reći da se ipak je dogodilo, tj osjećala sam se slično kao i pokretačica teme..
sjećam se prije rodilišta kako sam se grlila sa starijim,kako smo se mazili, kako sam udisala onaj njegov slatkasti miris i mislila si kako nikad ne bi mogla nekog tako voljeti, ili njega drugačije poimati kao tada..
no s dolaskom bebe ipak se sve promjenilo, barem u početku..naravno da imaš manje vremena,pa sve one početničke brige s bebom, dojenje, grčevi..i ipak je beba beba, onako mala i slatka, drugačije djeluje nego starije i veće dijete. nisam naravno osjećala da jednog volim više ili manje, ali da sam se prema starijem ponašala drugačije, jesam. više sam očekivala od njega, preko noći je odrastao u mojoj glavi, naspram dotadašnjeg vremena kad sam ga više poimala kao "moju bebu".
no kako je vrijeme prolazilo, tako se natrag sve posložilo,mala beba naraste, opet imaš više vremena za starije dijete i zajedničke aktivnosti,i osjećaji se natrag vrate,ipak je to tvoj prvijenac
a ako još uzmem u obzir da je taj moj prvijenac takva velika maza kakve nema, a mlađi je više aktivac koji nema vremena za puse i zagrljaje, sad dvije god poslije ispada da se ipak sa starijim više mazim, imamo poseban odnos kojeg ništa i nitko neće promjenit
evo samo da prijavim da je sve bilo kako sam i mislila, nisam uopće imala ove osjećaje koje cure opisuju, sve je prošlo ko po loju. L. mi se nije činila velikom, a I dan danas se ona i braco maze kao što je tad mazila mamin trbuh.Lili75 prvotno napisa
jako iskreni postovi!!! super curke!
iskreno se nadam da me neće obuzeti takvi osjećaji,ali vidjet ćemo javim vam za 6 tjedana
Moja L. se jako veseli braci, evo sad pred spavanje je došla do mene, i kaže "Mama, idem mazit bjacu Fjanka (bracu Franka)" i pomazila moj trbuh, ja se istopila.
jedino što sam jako umorna u zadnje vrijeme,al to je za neki drugi topic.
Predivna tema
malo me pecnulo jer nisam znala da se to događa, i nadam se da ce mi veliki i dalje biti motivacija da se drzim one "think pink"
sad sam vec pred kraj 2trudnoce i vec sad mi je zao sto sam mu uskratila podizanja i nosanja i sve ono sto smo radili zajedno dok nije bilo male bebe u pupi, a i on to osjeti i zna da nije sve ko i prije, mozda vec sumnja da se ljubav dijeli, no jedva cekam da se rodi beba pa da zajedno zbilja umnozimo ljubav jer nekako osjecam da ce bit jako povezan sa bebom
a bas me zanima hocu li proci isto sa svojim ludim hormonima
Upadam u temu kako bi olakšala dušu...Moj mali mišić došao je na svijet prije 13 dana, sitan, pospan, miran...Zbog zastoja mlijeka počeo je gubiti na težini. Nije plakao, nije zahtjevao ništa, samo je spavao i spavao. I bila sam mu jako potrebna da izguramo te prve dane i da se konačno pomaknemo s mjesta. O ljubavi prema njemu nema nikakvih dvojbi. Rođena je onoga dana kad je ugledao svijet i svakog se dana iznova rađa. Ono što mene brine jest moja mlađa "beba" koju sam do njegovog rođenja doživljavala upravo kao bebu, a sada mi se čini kao da je naglo narasla, postala svoja...Koliko sam je samo ljubila i grlila kad sam stigla kući iz rodilišta. Grlila je i ona mene, snažno, iskreno, kao da još uvijek nije shvaćala promjene koje dolaze u naše živote. Do jučer moja jedina beba, beba s kojom već 19 mjeseci provodim 24 sata dnevno i koja me do jučer volila i doživljavala kao sve na svijetu, najednom se otuđila od mene, postala drska, gruba, čak i pomalo agresivna...Svoga bracu voli nježno...Mazi ga i ljubi, miluje mu lice, točno onako kako treba, bez trunke grubosti i ljubomore. Jer to je njen braco, o njemu smo joj pričali, na njega smo je pripremali...I to je prizor u kojem svakodnevno uživam. Ali moje emocije, koje možda još uvijek nisu došle na svoje, urezuju duboki trag na duši i sada mi se čini kao da nepovratno poništavaju svu bliskost koju smo dosada stekle. Pobuđuju u meni strahove kako me moje prvorođeno dijete ne voli...Bojim se pogledat je u oči od straha da iznova ne zaplačem po 101 put u danu. Totalno sam zarobljena između suza. Čini mi se kao da je svaki moj korak krivi, kako je svako novo jutro borba koja je unaprijed izgubljena. I strah me, po prvi put me strah da se njena ljubav prema meni neće osloboditi, da se naša povezanost neće vratiti, da ću ostati zakinuta za sve one divne trenutke koje smo trebale proživjeti.
Ne znam, možda sam previše isrpljena, možda sam previše razapeta između dana koji tako brzo projuri, između višesatnog spašavanja dojenja, izdajanja, dnevnog i noćnog nespavanja...možda sam sve umislila, stvorila krivi film u svojoj glavi. Možda me iz tog ružnog sna trzne noć koju ću jednom prespavati. I dan kojeg ću odmorna proživjeti. A možda i neće. Možda će se moj put nastaviti nošen tom gorčinom kojoj se ne mogu oduprijeti, otporom vlastita djeteta kojeg ne mogu podnijeti, grižnjom savjesti koju ne znam otkloniti. Možda?!?!
Ne znam, ne znam što mi je činiti. Ne znam kome se obratiti. Ne znam kome plakati...Ne znam kako doprijeti do nje, kako razbiti njenu tugu, kako poništiti njenu ljutnju usmjerenu meni. Kako joj objasniti da je ona samo moja, da je volim najviše na svijetu. Ne znam kako započeti dan kada je osuđen na njeno odbijanje mene...
Ako netko ima bilo kakav savjet voljna sam ga poslušati...je li se uopće desilo nekom nešto slično? kako ste se suočili sa starijim djetetom koje vas je donedavno obožavalo i vidjelo u vama sve, sa sad vas odbacuje, gura od sebe, opire se vašim poljupcima, vašim pokušajima da joj doprijete do srca i koji zbog nemogućnosti da uspijete u tome stvaraju i u vama zid šutnje kojeg ne znate priječi???
Bome nije tebi lako s tako malim djetetom i malom bebom. Nemam ti pametan savjet i sta god bih ti rekla bilo bi iz perspektive mene cija djeca imaju razliku o tri ipol godine. Vi koje imate tako malu dobnu razliku za mene ste totalni heroji.
Ja sam puno toga rjesavala baveci se starjim djetetom dok je beba u slingu / klokanici ili pak spava. Il dojila i jednom rukom stavljala lego. Igrala nogomet u dvoristu s bebom koja spava objesena na meni. Pogotovo prvi mjesec se dosta moze jer stalno spavaju. Ali tvoja starija je jako malena, a tebe hormoni drmaju, nije ti lako.
Sretno!
Draga mama
potpuno te razumijem, samo puno puno puno puno ljubavi daji starijoj bebi. Sve ce to proci. Sad si jos pod utjecajem trudnickih hormona i poroda. Sve ce doci na svoje, samo puno ljubavi.
Meni niti s prvom bebom nije bilo onog naleta osjećaja koji bi trebao uslijediti odmah po rođenju, ali treći dan je došao kao lavina
Sad kada sam pročitala uvodni post - koji je btw prekrasno napisaniako nitko ne može biti siguran u predviđivanju vlastitih osjećaja, a pogotovo tuđih...
Gizmos, tvoja cura je uvrijeđena i ljuta a njenu ljutnju pokušaj ignorirati, odnosno ponašaj se prema njoj isto kao i uvijek a ona će se brzo vratiti na staro-čim shvati da je ona tebi jednako važna kao i prije brata. Sve je to normalno i prolazno.
GIZMOS suosjećam s tobom, napisala si "drska, bezobrazna, čak i pomalo agresivna" - to je tako zato što te tvoja beba puuuno voli, ali je zbunjena i treba vremena da se i ona pronađe u ovoj vama novoj situaciji i velikoj promjeni.
Trebati će joj neko vrijeme da shvati kako je mama i dalje voli, ali shvatiti će i sve će biti u redu.
mogu potpisati od riječi do riječi. ali evo sada, nakon 8 godina imam troje djece i novu perspektivu- samo ljubavi i stpljenja, sve će proći i obitelj će zaživjeti novom dinamikom koju je dobilo dolaskom novog člana. Sretno!
GIZMOS nisam znala da imaš drugu bebicu, BRAVOOOO draga suborko iz Maribora. Neopisivo mi je drago!!! Vjerujem da ti nije lako, nadam se da ćete brzo prebroditi ovu krizu. Sve je još svježe! Prije nekoliko dana sam čitala da je beba jako veliki šok za prvo dijete. Voli, ljubi, grli svoju curicu kao i do sada i s vremenom će sve sjesti na svoje mjesto.
GIZMOS potpisujem iako je moja "velika" 8 godina, to su po meni faze privikavanja, moja je prvo bila oke dok valjda nije shvatila što se događa, onda je prošla fazu drskosti, odbijanja.... nekidan mi je plakala da i ona želi biti beba i da je ne volim više, ma koliko se ja trudila da ne osjeti razliku, onda sam cijelu noć proplakala MM na ramenu, ja na jednom, mali na drugom..... kao da moram birati između njih dvoje, a ne mogu se klonirati i onda sam smislila i izvukla adut iz rukava....
posjela je za sve njene slike u laptopu od rođenja, sve one izlete, kazališta, sportove, jezike, sva čuda koja sam joj priuštila a čega se ona NE SJEĆA i objasnila da je ona imala 8 godina mamu samo za sebe, da braco to nikada neće imati, da braco nosi njenu robicu, igra se s njenim igračkama, itd, itd.... i odlučila sam da bar sat vremena dnevno mali mora u none da ja budem sama s njom... bilo šta da radimo... i objasnila joj onako iz srca...
da je bez obzira bio joj braco ili ne, to jedna mala slatka mirišljava beba u kući, kao neka njena najdraža lutkica i da se ja jednostavno želim s njim igrati dok je tako mali, jer brzo će odrasti i ja mislim da više nikad neću imat bebu dok ne postanem baka... to je toliko nasmijalo, mislim da je razumila i obečala mi da će mi posudit svoju bebu kad je bude imala i da sad mogu u miru mazit brata da ona ne plače
ako tko ima pametniji savjet, rado bi da mi ga da
Daj si vremena, pa tek si rodila, a još i spašavaš dojenje. Tvoja veća bebica je još jako mala (mlađa je od moje dva mjeseca,
a meni je moja skroz mala), trebat će joj vremena da se navikne na bebu, a poslije se vjerojatno neće ni sjećati da je ikad
bila sama kod mame i tate. Njih dvoje će se moći lijepo igrati zajedno. Samo vremena i strpljenja..nemoj biti stroga prema sebi. S
tvari neće više nikad biti kao što su bile, bit će drugačije ali i bolje!
Između mojih je razlika 7 i pol godina, obožavaju se, al su obje ljubomorne ko pas. Starija svako malo
ima izljeve da je više ne volimo, da samo gledamo u tu malu cmoljavicu, a nju samo kritiziramo, ali nije to onako, za ozbiljno,
vidim ja da ona cmoljavicu obožava i da pazi na nju npr. da ne padne jednako kao što i ja pazim. Nešto smo izgubili, ali
svi skupa smo puno dobili, tako to ide.
Kad braco poraste da se koliko toliko mogu skupa igrati onda će vjerojatno biti lakše.
Svračam samo da vam zahvalim na odgovorima. Pomogli su u pravo vrijeme. A za one koje će možda jednog dana mučiti isti problem želim samo reči da budu strpljivi i da s vremenom sve dođe na svoje. Evo, prošlo je gotovo 2 mjeseca i tek sada mogu reči da stvari u našem trokutu funkcioniraju kako treba iako me sada muče već neke druge brige, ali to je za drugu temu. Hvala još jednom od srca!!!!
Odlicno Gizmos, bravo za vas, sve to pomalo dodje na svoje. A tek za par gdina kako ce ti biti lijepo, oni ce ti biti prava kompa jer su si blizu po godistu
Evo da se i ja priključim na ovu temu koju sam svakodnevno pratila od kada sam drugi put ostala trudna. Nakon svih vaših postova ja sam bila u totalnom strahu kako ću doživjeti stariju curicu s kojom sam sama provela 6.godina kada dođe mlađa. Ali na svu sreću nepotrebno sam se bojala jer problema nije bilo. sad dali je to zbog velike razlike u godinama ili toga šta sam si ja sve u glavi posložila prije poroda neznam! Kad smo došle kući ništa se nije promjenilo,niti mi je L.bila toliko ogroma niti se išta promjenilo u našem odnosu. Kada malena spava mi se igramo,čak odemo u kazalište i kino,dok tata čuva seku kao što smo to radile dok smo bile same. Kad sam došla iz bolnice već je drugi dan htjela ići u vrtić da je tamo njoj ljepše,ioako sam ju ja htjela ostaviti koji tjedan doma da se ne osjeća odbačeno. Tako da ima i svjetlih primjera i netreba se bojati kako će to izgledati,na kraju se sve posloži i bude još ljepše nego kad je bilo samo jedno dijete u obitelji. Uživamo u 4-ero i želimo svima tako.
pratim
zadnju večer prije hospitalizacije,sin je bio nervozan,em od iščekivanaja,em ljut zbog razdvajanja.taj zadnji tjedan smo ga stalno vozali na čuvanja kod obitelji.osjećao je promjene i naše uzbuđenje.htjela sam ga maziti ali nije dao,kao i inače.
kad sam rodila odmah sam osjetila povezanost s bebom,dok sa starijim sinom to nisam....da li je za to bio zaslužan krvav boravak u bolnici,vjerovatno....sad mi je to čudno, i mogu napisati da uživam kako nadoknađujem tu nježnost i maženje koje mi stariji toliko dugo uskraćuje
Super tema!!! Imam jedno dijete, bebačicu od 10 mjeseci i u zadnje vrijeme često razmišljam šta će i kako biti kad (daj Bože) dođe drugo...
Namjeravala sam tu negdje postaviti to pitanje; "kako" se voli drugo dijete, jeli moguće toliko ga voljeti kao prvo, ne mogu zamisliti da ikoga toliko obožavam kao našu curicu... Pa mi nekako bilo glupo to pitati da ne ispadnem čudna.
Kad citam vase postove sve me neki strah hvata..
Nekako si mislim a da ipak ostanem na samo jednom,nasoj voljenoj curici od sada vec 7 godina..
Malo me prepalo sve ovo a ja sam osoba koja mrzi promjene...
i ja isto, no kad vidis njih dvoje u akciji, u zagrljaju, smijehu, ljubavi... to je nesto velicanstveno.
Kad sam vidla tvoje ime, reko moram ju ohrabriti. Kod mene je razlika 7 god. i vjeruj mi curica će biti sretnija kad dobi bracu ili seku nego sad. Moj stariji je vječito govorio da ne želi nikoga i teško je prihvatio vijest o trudnoći, ali koliko je sretan što je stariji brat , ne mogu riječima opisati. I nije da ja tako samo mislim, on to pokazuje iz dana u dan i znam da je njemu njegov braco najveće blago. Možda je do karaktera i osobe ali mislim da je njegovih 7 god. bila velika prednost u svemu tome.
kod nas je tocno 6g. i pun pogodak je
Ne, neeee!
Sve to prođe, sve bude opet dobro.
Samo si bogatiji poslije.
Hvala cure na riječima ohrabrenja! Ne znam odvojiti sve pa citiram samo jedan post!
Naša cura je u 7/2013 napunila 7 godina..
Od svoje 4 godine ona moli za brata ili seku...Prvo je govorila da hoće samo seku pa kada sam joj objasnila da to ne možemo znati rekla je da nema veze samo da bude!
Kad sam ju malo htjela iskušati postavljala sam joj neka pitanja da vidim što će reći! I opet me iznenadila, ona će ga i hraniti i presvlačiti i neće ići van sa prijateljima jedino kada se pokaki bi ona htjela da ja to napravim
I sada naravno ne bi ja htjela drugo dijete samo zato što naše prvo to želi ali to mi je jedan veliki plus 1!
I onda me krene lavina emocija i sve jedva čekam trudnoću a kada treba u akciju
Pričala sam sa mužem čak je i on pristao jer i njega muči kako će se on naviknuti na novog člana!
Mladi smo oboje,imamo 28godina...ali ja zbilja ne bi više čekala..
I onda dođem ovdje i pročitam vaše priče koje nikako ne bi htjela doživjeti, naravno nitko to ne bi htio ali nažalost ne možeš birati...
I onda si mislim možda je dovoljno da imamo nju i to je to...i prođe par mjeseci i opet me uhvati ista želja...
I sada ja vas pitam jesam li ja ono totalno luda ili ?!?! Jel nekako mi se čini da jesam, jer za Boga miloga zar čovjek može biti toliko neodlučan ?!? Ako ikako možete, utješite me i savjetujte jer sam se mužu popela na vrh glave pa imam samo još vas ...
sirius ti je rekla na drugoj temi - ljudi žale samo za stvarima koje nisu učinili.
Čim ti se želja stalno vraća, znači da postoji.
Ove naše priče nisu bile neka trajna nesreća, nego samo jedan novi aspekt života, i, osim toga, sve su dobro završile.
A stvarno nikad u životu nisam čula da je netko požalio što je imao još djece.
Znam samo čuti da žale što nisu imali više.
Evo to se i meni dogodilo. Bila sam vani i jedan čovjek koji me zna iz viđenja pita šta imam samo nju (pošto je L bila sa mnom) ja kažem da, i pita pa šta nećete imati još..a ja kažem da ne vjerujem.
Ajme on onako meni pa nemojte joj da znate kako je lijepo imati više djece, ja sam htio 3 ali žena ne pa imamo 2 sina! Nemojte ostati samo na jednom biti će vam žao...
Malo mi je bilo glupo što se on dira u moju privatnost ali zbilja nije bio grub ni bezobrazan nego obziran pa sam to shvatila kao savjet jer čovjek ima 60-tak godina..
Neodlučna, evo i mi smo se dosta teško odlučili na drugo dijete, doduše zbog nekih drugih razloga jer je prvo dijete bilo prilično zahtjevno pa smo se pitali kako ćemo to opet prolaziti. Isto mi se stalno vraćala želja za novom bebom, za novom trudnoćom. Jedan od razloga zbog kojih smo se napokon i odlučili je to što mi je nekako bilo žao moje starije curice gledajući ju samu. Pa i ja sam dugo bila sama i znam koliko sam davila i gnjavila mamu da mi rodi seku (a na kraju dobila brata
Sad kod starije kćeri (4 g.) ne primijetim ljubomoru. Primijetim promjene u svom ponašanju koje su se počele događati još u trudnoći. Pitala sam se hoću li stvarno više zavoljeti bebu kako su mi neki govorili i već onda odlučila da to neću dopustiti. A onda opet sam mislila i kako je netko tu napisao da nije moguće da još jedno dijete volim koliko i prvo. Ma uglavnom, bila sam rastrzana. Kad je beba došla još u bolnici sam plakala za prvom kćeri jer smo bili dugo u bolnici i znala sam da joj falim kao i ona meni.
Sad kod kuće evo nastojim kad beba spava što kvalitetnije provesti vrijeme sa starijom kćeri (koju još uvijek zovem "bebo" pa se ona nekad i buni da nije ona beba), navečer ju ja uspavljujem ako je beba mirna i nije baš tada gladna. Znalo se događati kad smo tek došle iz bolnice da sam se zavlačila starijoj kćeri u krevet kad je već zaspala i plakala misleći kako ju zapostavljam i kako ona misli da ju više ne volim. Ma bilo je svakako.
Sad je evo sve polako bolje. Beba je 2,5 mj. i lagano smo ušli u neku rutinu. A kako bude rasla bit će još bolje, u to uopće ne sumnjam. I definitivno nisam ni u jednom trenutku požalila što sam se odlučila na drugo dijete.
Hvala ti sto si i ti napisala svoje misljenje..lakse mi je kad znam da nisam jedina....
htjela sam ti poslati PP ali ih ne primas...smijem znati zasto ?
Autumn nema još dovoljno postova za pp.
Hvala !!
Mislim da nema roditelja koji nije pomislio da je nemoguće voljeti drugo dijete jednako kao prvo, ali nema ni onog koji se nije razuvjerio
Mi smo dugo razmišljali o 4. (već su i godine u pitanju
Potpisujem Juranu, mislim da bi kasnije jako žalila za još jednim djetetom
Ja bih na sve rečeno imala dodati kako sve riješene situacije i problemi pridonose kvaliteti naše osobnosti. Ja sam sebi puno draža sada nego prije 7 godina. Djeca su me puno toga naučila, svako na svoj način. I da mogu, imala bih barem još jedno.
Neznam kakve ću osjećaje imati kad budem jednog dana rodila drugo dijete, sad imam samo jedno. Ali znam nešto drugo - ja sam dijete iz velike obitelji. Svoju braću I sestru ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Da ih nemam, ili da imam samo jedno manje, mislim da bih bila istinski siromašna.
Zato, probajte malo razmišljati dugoročno. Brat ili sestra su dar I blagoslov za svako dijete. Njihovim rođenjem starija dijeca toliko toga dobivaju, a samo jedno kratko vrijeme (I to uvjetno) gube dio pažnje roditelja. I ja se već neko vrijeme odlučujem na slijedeću trudnoću. Znam da će to unijeti velike promjene u našu obitelj, odnose između nas, našu dnevnu rutinu... Ali mislim da će daleko vise toga dobroga donijeti drugo dijete (I svako slijedeće).
Zbilja ste me nadahnule.. hvala vam od srca..sva
sam se raznijezila citajuci vase postove. Znala sam da ce mi iskustva drugih pomoci ali nisam znala da ce me toliko raznijeziti...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom