Pravo pitanje za filozofski kutak glasi: Da se nađete u potrebi, da li bi pružili ruku za milostinju?

Ja baš ne znam, ali opet, ne usudim se kategorički tvrditi da ne bih nikada.

To bi moralo biti nešto stvarno strašno da me natjera na prošnju, štajaznam da su mi djeca gladna, gola i bosa, a da nema nikakvog načina da se negdje zaposlim ili da izgubim radnu sposobnost. Što druge tjera da to rade ne znam i ne razmišljam pretjerano o tome. Krumpiric je negdje u ranijim postovima lijepo to objasnila. A prosjacima dajem po nahođenju - kakav mi je dan, kako sam raspoložena i koliko je blizu/daleko plaća.