 |
|||
To uporno tvrdjenje da sam ja, zato jer sam dobra, zapravo vjernik a da to i ne znam, je bezobrazno tj blesavo, to je kao neko nezeljeno pokrstavanje. To je ko objasasnjavanje homoselsualcu da je zapravo zavedeni hetero. Negacija je identiteta, kao npr vjerniku reci ajde sad, pa sto na toj tvojoj vjeri toliko inzistiras, nije vazno, svi smo mi ljudi. Meni to smeta a reagiram ovisno o tome od koga dodje, nekad samo u glavi zavrtim 'yeah, yeah'.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.01.2014. at 00:02
Jednom mi se to dogodilo s prijateljicom u doba fakulteta. Ona je katolkinja od malih nogu, i nismo nikad previše potezali te teme, ali taj dan na nekoj kavi smo došli do mojih vjerskih i moralnih uvjerenja, ne znam kako i zašto. Sasvim ugodan i normalan razgovor, bez napetosti. Ali na kraju je ona meni rekla sva vesela kako su moja uvjerenja skroz bliska kršćanstvu i da sam ja zapravo vjernica, i da bih mogla ponekad doći na ta njihova druženja, predavanja, što li. Ostala sam skroz zbunjena jer je poanta svega što sam rekla bila da se ne mogu nikako vidjeti ni u kojem pokretu koji bi mi nametao u što bih trebala vjerovati. Rekla sam još jednom da nema šanseina33 prvotno napisa
ali ona je ostala pri svom i na tome je ostalo. Tek kasnije mi je palo na pamet - hej, samo malo, a što bi bilo da sam ja njoj rekla da bi se trebala ostaviti svoje vjere i razmišljati isto kao ja? Ipak, taj razgovor nismo nikad nastavili, a sada se ne viđamo dovoljno često da bi do toga opet došli.
Pravila pisanja postova
