U mojoj obitelji nitko nije uspio u životu niti zaradio kao moja dva jedva obrazovana pradjeda!
Mi svi još uvijek trošimo ono što su oni zaradili!
 |
|||
|
|
|||
U mojoj obitelji nitko nije uspio u životu niti zaradio kao moja dva jedva obrazovana pradjeda!
Mi svi još uvijek trošimo ono što su oni zaradili!
Par crtica:
Problematični klinci u osnovnoj redom potječu iz nesređenih obitelji. Emotivno nesređenih. Razina obrazovanja je šarolika, od osnovne škole do faksa.
Njihovo "neznanje" nije posljedica njihove neinteligencije nego dubokih problema. I nesnalaženje u grupi isto, pa da bi bili prihvaćeni pribjegavaju svačemu. Još ih udare hormoni pa bude svašta.
Postoje glupi ljudi. Tako i glupa djeca. Neki od njih i fakultete završe, i postanu sasvim ok na svom području.
Ne znam u kojem trenutku je postalo ružno reći da je neko dijete pametno i sposobno a drugo nije. Mislim, neću mu u glavu reći "glup si", ali ide mi na živce stav svak može sve. Ne može svak sve.
Smatram se pametnom osobom, ali ekonomiju bih mogla završiti uz natprosječno veliki trud, ali glupa sam za to područje. Računovodstvo i ekonomske teorije mom mozgu nemaju smisla. Ne vidim zašto je ružno reći da sam tu glupa. nisam manje vrijedna radi toga.
Tako i u školi.
Disklejmer: uopćavam stvari, zaključke vodim na temelju onih 450 učenika što mi godišnje prođe kroz ruke.
ja sam bila VII. To je na onoj strani gdje je i II. (bivša kultura). S druge strane su klasična i jezičnaapricot prvotno napisa
Evo ni ja ne bih mogla zavrsiti ekonomiju da me neko puskom tjera. I ne smatram se zato uopste glupom. Mislim da na djete veci uticaj ima poticaj koji ponese iz roditeljske kuce i uopste usvojeni stav o znanju i obrazovanju. U vremenu u kojem zivimo cini se istinitom tvrdnja "ko uci znace, ko krade imace" ali taj stav je jednodimenzionalan, oportunisticki i kratkorocan. Iako moja djeca ne mogu jos shvatiti vaznost znanja i obrazovanja, dobro shvacaju da ja to smatram bitnim pa se trude da mi udovolje. Ovo je samo polusala, jer mislim da im, usmjeravajuci ih na ovo, cinim uslugu. Ono sto me nervira u skolskom sistemu jeste to "visocanstvo" ocjena. Pod pritiskom upisa u srednje skole i fakultete, djeca se trude da iz svih predmeta prodju sto bolje a vecina njih pri tom nema vremena ili izgubi volju da napreduje u necemu sto ih stvarno zanima. Neki jos nemaju ni razvijene afinitete pa se stresiraju oko upisa u zeljenu gimnaziju koja ih ne tjera da se odmah profilisu ali za cije pohadjanje ocjene moraju biti dosta visoke. Te ja tako dodjoh do zakljucka da je najpravednije pri upisu bodovati samo rezultate prijemnog. Djeca bi u OS rasterecenije ucila, ocjene bi bile objektivnije, ne bi Nastavnicka vijeca davala petice zato sto "malom treba za upis" ili "da joj ne kvarimo prosjek" i sl. Pa i po ocjenama losiji ucenici bi onda imali vece sanse za upis ako su na vrijeme zagrijali stolicu i spremali se za prijemni. I ne, u 7. i 8. (9.) osnovne nisu mali za to, vec moraju ponijeti svoju odgovornost za tolike godine provedene u skoli. Svjesna sam da je ovo u neku ruku ekstremno razmisljanje ali mi se ipak cini najpravednijim.
Upis temeljen samo na prijemnom ne bi bio dobar iz više razloga.
Prvo, ne reagiraju svi isto na "stres", ta jedna provjera nikako ne može biti objektivni pokazatelj.
Drugo, ne rade svi nastavnici isto pa ni djeca nemaju iste uvjete.
Meni se čini da bi jedan mix bio ok: standardizirani testovi iz glavnih predmeta+opći uspjeh cijele osnovne škole+prijemni.
to ti je krizaniceva, ono sto se zvalo 'kultura' odnosno CEZAKUM
jezicna u krizanicevoj je neki drugi brojcek
Ženo, barem danas znaš što je vijak, a što matica. Jer to praktično znanje je nezamjenjivo. Za što. Za život. Nikada ne znaš kada će ti dobro doći.
Evo šašave zgode vezano na pušku. Odem ja pod stare dane sudjelovati u predstavi Eksplicitni sadržaji u ZKM-u. Na probi odvedoše nas u podzemne prostorija, skladišta, što li, glumac Bogdan odluči nas zaplašiti i pojavi se s puškom. Ja se spontano ustanem i uzmem mu pušku i počnem govoriti...a ovo je vojna puška M-48...
Ovo sto vi pisete je vec u filozofiji odavno postavljeno.Nisu sva djeca za sve, kao sto nije ni svaka odrasla osoba za funkciju vođe. Mislim da je medvjeđa usluga umjesto djeteta pisati zadace i zajedno s njime ici u skolu, tu treba svoj ego spustiti na zemlju i priznati si da onaj/ona kojeg smo rodili/napravili nije novi Einstein.
Obrazovanje treba biti jednako za sve s naglaskom na pomoc onima kojima je potrebna. Buduci da postoji toliko veliki srazmjer u obrazovanju roditelja, institucija je ta koja bi trebala dostatno obrazovati.
Ja sam totalni debil za matematiku recimo, racunovodstvo, knjigovodstvoNi zemljopis mi nije jaca strana
Pomazemo djeci kada pitaju ali nikada nisam sjela i ucila s njima. Stumbamo se zajedno kada odgovor ne mogu pronaci u knjizi. Maloj sam jednom pomogla napisati lektiru a s malim sam napravila jedan skolski projekt.
Ne znam što to znači da su neki ljudi/djeca "glupi", inteligencija ispod nekog broja ili kaj ?!
Sigurno da ne ide sve svakome jednako dobro, pa ima i nekih specifičnih područja za koja treba imati i mrvicu nekakvoh talenta, ali ja bih isto rekla da prosječna osoba može završiti svaki fakultet ako puno radi.
Ja sam sigurna da sam mogla završiti ama baš svaki (osim naravno umjetničkih za koje treba imati talenta, samo bih se za neke trebala više pomučiti a za neke manje.
Uostalom, završila sam ETF a nisam baš jako nadarena za to područje.
Sigurno je da je inteligencija ključni faktor, ali još je jedan jednako bitan, a taj je upornost. Ima ih još: volja, motivacija, pažnja, koncentracija, okolina…
Isto tako postoje inteligentniji od inteligentnih, nekima je potrebno manje vremena i truda za svladavanje nekog gradiva, drugima više. I talenti koje je Mima spomenula, darovitost...
Često se i čuje da fakultet većinom završavaju uporni, a ne samo inteligentni.
A što se tiče samog IQ (http://hr.wikipedia.org/wiki/Inteligencija):
Bitne su i emocionalna inteligencija, socijalna…iako osobi treba pristupiti holistički, individualno, testovi su tu samo smjernice...Ovisno o vrijednosti IQ, visina inteligencije se može podjeliti na nekoliko grupa:
Genijalnost (IQ je viši od 140)
Vrlo visoka inteligencija (IQ je između 120 - 140)
Visoka inteligencija (IQ je između 111-120)
Prosječna inteligencija (IQ je između 90-110)
Graničan stupanj inteligencije (IQ je između 70-89)
Prisustvo poremećaja inteligencije sa vrijednostima IQ manjim od 70 od rođenja, ili ako su ti poremećaji nastali tokom razvoja inteligencije, onda se radi o mentalnoj retardaciji (oligofrenija), mentalna zaostalost, koja se dalje dijeli:
Laka mentalna retardacija (IQ je između 50-69)
Umjerena mentalna retardacija (IQ je između 35-49)
Teža mentalna retardacija (IQ je između 20-34)
Teška mentalna retardacija (IQ je ispod 20)
Statistika:
50% IQ rezultata je između 90 i 110
70% IQ rezultata je između 85 i 115
95% IQ rezultata je između 70 i 130
99,5% IQ rezultata je između 60 i 140
samo oko 1 - 2% ispitanika je ostvarilo rezultat 140 ili više
Posljednje uređivanje od Optimist : 01.05.2014. at 14:06
Otela si mi slova sa tipkovnice, fax zavrsavaju uporni.
Ovi tipovi inteligencije koje spominjes to je Garderova teorija visestrukih inteligencija i vise je relavantan test od klasicnog.Osim u slucaju ponavljanja testiranja jer u svakom testu kod ponavljanja dolazi do povecanja rezultata.
Mima, nesretno xam odabrala termin, znam.
U nedostatku volje za traženje boljeg zadržat ću ovaj u navodnicima.
Da objasnim: "glupo" mi znači suprotno od pametno, odnosno ono što vidljivo izlazi iz okvira prosjeka (o prosjeku bi se dalo, ali to je sasvim druga tema).
Ne postoji generalna "glupost" ni generalna "pametnost", zato sam i spomenula sebe i ekonomiju. Dok mi je za pripremiti ispit iz matematike trebalo tjedan dana mikroekonomiju sam spremala tri mjeseca (intenzivno!), naučila ju maltene napamet i nakon položenog ispita (vrlodobar, hahaha) sve zaboravila.
Da, smatram da sam "glupa" za to područje.
Bez obzira što sam taj smjer završila to područje mi ne ide i sreća da se time ne bavim u životu jer sam sigurna da bi to radila u najboljem slučaju prosječno.
A glede "glupe" djece, paaa.. ima ih. Vi koji radite s uzrastom 7-18 godina demantirajte me, ali kad netko nije bistar onda nije bistar i gotovo
Mogu ih gotovo fizički osjetiti kako im se vijuge napinju, vrte, upiru, al ne ide pa ne ide.
Hebi ga, takvima više pomažem i divim se njihovom trudu i motivaciji, ali bistri nisu.
Aha, sad sam tek shvatila dio u kojem se razilazim s Mimom, može svak (skoro) završiti sve, ali ako ispustiš dušu pri tom onda to nije sretno odabrano.
Nije cilj u životu završiti fakultet, cilj je baviti se onim za što si talentiran i što ti dobro ide. Za pretpostaviti je da će te to i činiti sretnim u životu.
Evo recimo, da ne radim u školi ja bih skoro sigurno bila slastičarka, a skoro sigurno se ne bih bavila turizmom i ekonomijom (za što sam se kao školovala).
Pa to je sad vec sasvim druga tema. Al nemojte mi rec da ekonomiju netko, bilo tko, ne moze zavrsiti jer je preglup.
Ma o tome i govorim cvijeta, završila sam ja tu višu samo velikim trudom (iz tih par predmeta).
Računovodstvo sam recimo skužila tipove zadataka, pismeni dobila 5 usmeni jedva 2. Dakle ne razumijem materiju, i da kojim slučajem radim na obračunu plaća i dalje je ne bi razumjela.
S druge strane, glazba i metodika glazbe mi idu iznadprosječno, i na tom sam faksu bila odlična s lakoćom. Smatram i da sam odličan nastavnik, i taj rad me ispunjava. A na primjer reproduktivni umjetnik nikad ne bi mogla biti, što ne znači da ne bi mogla završiti klavit (opet naravno uz veliki trud).
Sad sam se stvarno previše makla od teme, neću više majkemi.
Nisam primjetila ( na osobnom i na primjeru vlastitog djeteta) da je inteligencija presudna za dobar skolski uspjeh ( zapravo, prilicno suprotno kod nas).
prije bih rekla da su vazniji uvjeti , te neke druge sposobnosti i vjestine uz prosjecan IQ.
kao sto je vec netko napisao , cijeli skolski sistem jest ustrojen za prosjek ( uz naglasak na redu, radu i disciplini) , te podrsci i poticaju okoline ( u svakom pogledu).
Posljednje uređivanje od sirius : 01.05.2014. at 15:53
Idealno skolstvo bi podrazumijevalo da roditelji, ucitelji i nastavnici prepoznaju, njeguju i razvijaju individualne sklonosti svakog ucenika ponaosob, uz dobro opste znanje i iz ostalih oblasti, koje po meni ne treba sadrzavati podatke o brojnom stanju ovaca na Novom Zelandu. Posto smo daleko od toga cisto sumnjam da ce vecina nas reci djeci ista drugo osim "knjigu u sake jer bez novozelandskih ovcica neces imati dobru ocjenu ni dovoljan broj bodova za tu i tu skolu". Kako god okrenes, djeca zaista robuju ocjeni i pod takvim okolnostima ne uzivaju u znanju. Qq, sta li ce od ovih mojih ispasti...
Ili mozda dobijes dijete koje ne robuje ocjeni.
pa uziva u slobodi ( dobivajuci ocjene od 1-5 , redovito).
blago meni na skolarcu slobodnog uma ...
Posljednje uređivanje od sirius : 01.05.2014. at 16:20
sirius, možda je sljedeći Dean Kotiga
Mozda, tko zna...sirius, možda je sljedeći Dean Kotiga
ali treba docekati da genijalnost izbije na povrsinu .
Ma od njih se sve moze ocekivati, zapravo evo postavljam pitanje kako JA da ne robujem njihovim ocjenama, znajuci koliko ce im pri upisu biti vazne...Brrrr, ma jedva cekam da se pozene i poudaju, majkemi
po čemu je taj Dean Kotiga relevantan primjer za ovu temu?
to je neki kvizaš, zar ne?
dugujem spajalici odgovor na pitanje od prije par stranica.
polagala sam prijemni za srednju školu.
i imala užasnu tremu, jer je upis u srednju školu meni bila velika stvar.
nisam znala čime bi se u životu bavila i zašto moram birati neke smjerove s tako malo godina.
bila sam posve zbunjena na prijemnom, iako inače nisam trtaroš (na pismenim ispitima) i mislim da mi je rezultat vrlo loš. malo sam potisnula tu epizodu.
to me nije koštalo upisa željenog smjera, jer ionako nisam znala što želim. kako god, upisala sam onaj smjer kojeg je završio dio forumašica s ove teme, a koji uključuje "Obradu metala" u prvom srednje.
A. je osmaš i čeka ga upis, zbog čega površno čitam temu i nemam nikakvu želju uključiti se.
Osim da kažem da sam ja u prvom srednje izrađivala šestar, i to mi je bilo baš gušt. Kad je ono ispoliran zasjao na kraju polugodišta, a ja:
Ja se divim svima vama koje ste svoje gimnazije pozavršavale bez pol muke jer je meni moja bila teža od faksa. Bila sam nešto kao aleksina prijateljica. Šok od učenja sam doživjela prilikom prelaska iz osnovne u srednju školu i trebale su mi dvije godine da se saberem, iako sam bila odlikašica (nategnuta, ali odlikašica).
A išla sam u no name seosku gimnaziju. U osnovnoj ne znam jesam li dvaput uzela u ruke knjigu, osim kada sam vježbala matematiku. Bavila sam se svim mogućim izvanškolskim aktivnostima - sportom, glazbom, jezicima, ovim, onim...
Kada sam pošla u gimnaziju, sve sam to morala otpisati jer sam više od pola dana bila u školi (vozarila sam), a ostatak dana sam morala učiti.
Faks mi je bio pis of kejk nakon srednje, neusporedivo lakši i draži.
Iako nas još dosta godina dijeli do polaska u školu, znam u startu da će mi biti lakše jer će moje dijete ići u tu istu glupu - noćna mora školu
Sigurno mi neće padati na pamet sjediti, pisati njegove zadaće i učiti s njim (barem mi je to sada, iz ove perspektive, nezamislivo). Ali se nadam da će, unatoč sustavu koji je stvoren da zatupljuje ljude i da ih tjera na bubačenje, on ipak naučiti misliti svojom glavom i da će biti pametniji u izboru struke od svoje mame. Budemo vidjeli za šest godina!
za anvilli, ono sto sam ja htjela reci je da bi svakom djetetu bi trebalo biti omoguceno da se razvije u svojem punom potencijalu.
rajović je to super slikovito opisao: ono sto dobijemo od roditelja, to je velicina case u koju se u zivotu sipa
neka djeca rodjenjem dobiju vecu casu, neka manju
ali najvaznije je ono koliko se toga u tu casu usipa, tako da djeca s manjom, a punom casom, mogu koliko i djeca s vecom a praznijom.
tu je nasa odgovornost (roditelja, vrtica, skola, drustva)
kao što je i trampolina napisala, ima djece koja jednostavno, bez obzira na uloženi trud, ne mogu preko neke razine i gotovo-za neke to bude dvojka, za druge četvorka.
takve djece ima-ne mogu svi sve naučiti za pet.
a to da su nižeobrazovani i manje inteligentni nikako ne stoji, ni prije, ni danas.
srećom ne završe svi inteligentniji na fakultetima, jer bi to bilo zaista pogubno za strukovna zanimanja. svi znamo što znači majstor koji zna svoj posao.
što se tiče fakulteta, većinu mogu završiti osobe prosječnih sposobnost, no je li to dobro ili nije, ne znam.
kao što znamo, bez obzira na diplomu ima liječnika i "liječnika", profesora i "profesora" itd.
Ne slazem se sa tim da neka djeca ne mogu dalje od dva.
barem u osnovnoj skoli.
sigurna sam da svako dijete moze usvojiti osnovno skolsko znanje za bolju ocjenu od dovoljan ili dobar.
To nema veze toliko sa njegovim potencijalnom, pogotovo ne sa inteligencijom .
u osnovnoj skolski uspjeh puno vise ovisi o angaziranosti roditelja , pristupu profesora i prezentaciji gradiva.
puno , puno vise o tome , nego o necijem potencijalu.
PA ako ne može to onda po meni znači da ima neki problem koji treba rješavati.
Mislim da sirius želi reći da problem ne mora nužno biti u djetetu.
Tako je.
Ocjene i znanje koje stoji iza njih nije samo pokazatelj (ne)sposobnosti djeteta.
Ne mora, ali ako jest onda dijete vjerojatno ima neku od poteškoća u učenju. Meni je danas kad razmišljam unazad za nekolicinu djece koja su išla sa mnom u OŠ jasno da su imali poteškoće u učenju a nisu bili "glupi".
slažem se . sustav je u banani
Ne mora cak niti biti problem u ucenju . Ne u smislu opipljivih stvari kao disleksija ili adhd.
Bas promatram klince u razredu kod M., dvojica djecaka koji imaju najvise problema u ocjenama.
jedan je neprepoznati daroviti u obitelji koja to ne vidi ( i ne razumije njegove posebne potrebe koje ima zbog toga).
drugi je bistar klinac , pristojnog ponasanja , ali zivi u brojnoj obitelj sa samo jednim roditeljem i nesigurnim primanjima , a roditelj nema znanja , energije , niti vremena za dodatni angazman jer se bori prehraniti obitelj.
idealnog skolstva nema nigdje. nije neka utjeha, znam, ali eto....
tvrdo ukoričeni u kožu uvezani pravilnih o ocjenjivanju, jel da
mah, najrađe bi se odselila na svoju livadu i sama Marka spremala za prijemni ili državnu maturu , eto . neću dalje
sirius, uvijek ima djece koja ne mogu napisati test bolje od dva, a strašno se trude. bar što se mog predmeta tiče.
i uče redovito, i rade na satu, pišu zadaće itd, ali ne ide.
druga je stvar što takav učenik ne bi smio imati zaključenu dvojku (kod mene ni nema), jer i uloženi trud treba nagraditi.
i ako je stvarno tome tako da svi mogu bolje od tri, čemu se onda čudite velikom broju odlikaša.
malo ste tu kontradiktorni, jer po vama u dobroj školi sa sposobnim učiteljima ne bi ni trebalo biti ocjena manjih od 4?
Posljednje uređivanje od suncokret : 02.05.2014. at 13:07
meni je ovo isto nevjerojatno. za osnovnu školu. naprosto nevjerojatno. sad sam znatiželjna koji je to predmet
s time da, znam da je tako, al školski uspjeh stvarno ne bi trebao u najvećoj mjeri ovisiti o angažiranosti roditelja.u osnovnoj skolski uspjeh puno vise ovisi o angaziranosti roditelja , pristupu profesora i prezentaciji gradiva.
puno , puno vise o tome , nego o necijem potencijalu.
trebalo bi naći neki modus.
sad ću ja, u moje doba
nema - hoćeš/nećeš...morala sam dio svog slobodnog vremena posvetiti da idem doma, kod ovih slabijih, i da učim s njima. nije mi to bilo baš najdraže na svijetu, istina, malo mi i nelagodno bilo koji put u njihovim domovima gdje bebe plaču, a sto djece se mota oko stola, ali sjećam se i sreće i ponosa kad su ispravili ocjenu/dobili dobru ocjenu, pisala sam već o tome.
moj j, u šest godina školovanja, niti jednom takav zadatak nije dobio.
cvijeta, može to tebi biti nevjerojatno, ali je tako. nismo svi jednako sposobni za sve.
ali, vjerojatnije je da sam nesposobna učiteljica, a da vi koji niste nikad stupili u razred sve znate najbolje.
nije ni to, uostalom, prvi put.
a predmeta su dva i oba traže razumijevanje građe, a ne bubanje.
Haha, opet potpisujem Cvijetu. I ja sam imala jednog lošijeg učenika koji je dolazio k meni na instrukcije. S njim sam jedne godine i sjedila u klupi jer je nastavnica spajala dobre i loše.s time da, znam da je tako, al školski uspjeh stvarno ne bi trebao u najvećoj mjeri ovisiti o angažiranosti roditelja.
trebalo bi naći neki modus.
sad ću ja, u moje doba
nema - hoćeš/nećeš...morala sam dio svog slobodnog vremena posvetiti da idem doma, kod ovih slabijih, i da učim s njima. nije mi to bilo baš najdraže na svijetu, istina, malo mi i nelagodno bilo koji put u njihovim domovima gdje bebe plaču, a sto djece se mota oko stola, ali sjećam se i sreće i ponosa kad su ispravili ocjenu/dobili dobru ocjenu, pisala sam već o tome.
moj j, u šest godina školovanja, niti jednom takav zadatak nije dobio.
Nije mi baš bilo pravo jer mi je dodijeljen krivi učenik, bila su dva loša učenika i u tog drugog sam bila zacopana (onako, plav s pjegicama, danas više nije zgodan, lol).
Što se tiče distribucije ocjena, ja vjerujem u Gaussa.
znanjce im je slabačko, zato se čudimo
Ako je tako , onda dijete ima problem u nacinu testiranja . I to se onda zove -problemi u ucenju. Tada se treba utvrditi sto je tocno problem i drugacije pristupiti uceniku.
mozda u prva cetiri osnovne ne bi ni trebalo biti ocjena. u skoli moje cure ocjnivati se pocelo, ako se dobro sjecam, u drugom polugodistu treceg razreda. (mozda i u prvom polugodistu, ne sjecam se vise)
no poslije toga mi je sasvim jasno da su ocjene od 1 do 5. radi se samo sto ces vrednovati kao peticu, odnosno kao dvojku - prvu pozitivnu ocjenu na skali.
mima,
ali ako ja kao učiteljica puno tražim-onda ih nužno u razredu ima koji to ne mogu savladati za 4.
(ne jer su inače bistri, samo im je situacija doma loša, ili su malo ljenji, ili zaljubljeni itd.
svaki učitelj bi trebao znati prepoznati takvo dijete. evo, ja imam jednog bistrića-najboljih sposobnosti u razredu, ali zvrkast, ne piše zadaće, pa mu se zalomi i koja lošija ocjena i razmišljam o njemu već dugo-nema ocjene za pet, a opet kako mu zaključiti četiri kad zna najbolje u razredu jer nema ocjene koje to pokazuju?)
a ako imam učenike koji ne mogu test napisati bolje nego za dva, onda pak, očito, nije nešto uredu samnom i načinom na koji im prezentiram znanje?
dajte se vi najprije dogovorite što bi od učitelja i škole uopće htjeli. jer je svima nemoguće udovoljiti.
Samo da naglasim ...
suncokreta, ne mislim da povremena dvojka iz testa znaci da netko ima problem.
ali ako konstantno ima dvojke iz testa , a redovito pise zadacu ( posebno ako mu je i usmeno odgovaranje bolje od testa) tada definitvno ima problem sa nacinom testiranja znanja ( a ne usvajanjem gradiva ili razumjevanjem).
Ili ima neke rupe u znanju , npr. ne zna tablicu mnozenja pa doma racuna na kalkulator i slicno.
Posljednje uređivanje od sirius : 02.05.2014. at 13:36
sirius, ja imam malo učenika u razredu, frontalno radim vrlo malo, stalno šetam po razredu i pomažem djeci. djeca rade zadatke različite težine-prilagođene, što je to moguće više, njihovim sposobnostima. dobro smo i opremljeni, pa u radu često koristimo i tablete-znači računalne simulacije, itd.
na testovima me rijetko koja ocjena iznenadi, jer za svakog učenika u pola noći mogu reći što mu ide, ili ne ide.
i opet, nekima jednostavno ne ide. nema ih puno, ali ih ima. i to bez obzira na način učenja, ili testiranja.
suncokret, mislim da imas point.
jedan od problema i jest sto mislim da momentalno uopce ne postoji konsenzus, sto skola uopce treba biti i pruziti.
ne postoji globalna ideja ni ponaosob na nivou skolskih institucija, ili roditelja.
a kamoli na drustvenom nivou.
Posljednje uređivanje od seni : 02.05.2014. at 13:40
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom