tata i mama se ne slazu u odgojim metodama...

[trampolina]

Ajme, pa ja sam (bila) teži slučaj kroz oš i sš. I nekako sam to nadišla, došla sam sebi na faksu. Ali i dalje je prisutno ono "nisam dovoljno dobra"a da ne govorim da svaku pohvalu doživim kao "nemate vi pojma, samo sam vas uspješno obmanula".

Ovo u vezi neprihvaćanja bilo čega što nije najbolje ima i svoju drugu stranu: namjerno prikazivanje sebe kao loše (učenice, prijateljice...) jer ako sam loša onda nitko od mene (pa ni ja sama) ne očekuje bolje.

Nekako se to nadiđe odrastanjem, ali bi li bila sretnija bez te osobine? Pa što ja znam, čak mi se čini da ne bi.

A projekti u ladici...ah, stoje dva skoro gotova, nema šanse da ih pokušam realizirati. Jer su glupi, neisplatljivi, loše je vrijeme, gdje ću riskirati s troje djece...

Sama opravdanja, a u osnovi strah da nisam dovoljno dobra da ih doradim, realiziram, održim.

Dobra stvar je da sam svjesna toga, loša stvar je da ću provesti život čekajući da se pokrenem.

Sigurno je do odgoja, ali je i do mene.

Kod sinka sam rezala stvari odavno, ali vjerovatno i ja imam propuste u odgoju pa svako malo opet navraća u ludilo. Najnovija izjava: jednostavno moram biti najbolji u svemu, jer će se nešto strašno dogoditi ako ne budem.

Vjerujem mu da je tako u njegovoj glavi, on racionalno zna (i verbalizira) da svak ima određene talente, netko više netko manje.

Ali ga emocionalno to satire.

[Zuska]

Ovo u vezi neprihvaćanja bilo čega što nije najbolje ima i svoju drugu stranu: namjerno prikazivanje sebe kao loše (učenice, prijateljice...) jer ako sam loša onda nitko od mene (pa ni ja sama) ne očekuje bolje.

Uf, to sam zaboravila. Ako ne radim nešto super, onda čak namjerno sabotiram samu sebe da se vidi kako mi nešto grozno ide (ako je riječ o grupi, glumim klauna)...

Ovo za pohvale isto potpisujem uz dodatak "Ma nemate pojma, mogla sam to stoput bolje".

Ajme, nadam se da mi potomci neće biti takvi, odnosno da se to ipak ne nasljeđuje u toj mjeri.

[tanja_b]

Ajme, pa ja sam (bila) teži slučaj kroz oš i sš. I nekako sam to nadišla, došla sam sebi na faksu. Ali i dalje je prisutno ono "nisam dovoljno dobra"a da ne govorim da svaku pohvalu doživim kao "nemate vi pojma, samo sam vas uspješno obmanula".

Ovo u vezi neprihvaćanja bilo čega što nije najbolje ima i svoju drugu stranu: namjerno prikazivanje sebe kao loše (učenice, prijateljice...) jer ako sam loša onda nitko od mene (pa ni ja sama) ne očekuje bolje.

Nekako se to nadiđe odrastanjem, ali bi li bila sretnija bez te osobine? Pa što ja znam, čak mi se čini da ne bi.

I ja sam mislila da sam to prerasla s godinama, ali vratilo mi se kao bumerang s vlastitim djetetom.
Taj je bolesni perfekcionist. Istina, nadrastao je neke frustracije iz ranog djetinjstva (kakve se spominju na ovoj temi), ali stalno se pojavljuju nove, a kako se bliži pubertet, bojim se da imam sve manje vremena da ispravim neke stvari... doduše, zbog nekih posve osobnih razloga pušem na hladno, možda se uopće ne bih trebala uzrujavati. Ali od genetike je teško pobjeći

[palčica]

Ne stignem sada tekst pročitati do kraja, ali jedan članak na istu temu: http://www.detinjarije.com/uloga-oca-tijana-vranes/

[Angie75]

Ta sam. Ajme, to je užas. A jel se to može uopće rezati? Ako da, režite.

Ne ulazim u ništa u čemu nisam jako dobra, dapače, razvijam otpor prema takvim područjima (npr. likovno - ništa nikad neće ispasti dovoljno lijepo, kuhanje - nikad ništa neće ispasti dovoljno dobro itd.) Ne ulazim u poslovne ideje iz straha da to neću napraviti KAKO TREBA (čitaj, bez da nađem zamjerke, a to je teško; kad vidim kako drugi ulaze u biznise ne mogu vjerovati kako mogu bez da nisu iščitali sve moguće propise i napravili sve moguće planove).


Ne znam otkuda to proizlazi, da li je to samo karakter ili i odgoj. Ja sam pronašla te neke cake u svom odgoju koje su me sigurno pogurale u to, a plus toga bila sam i jako plodan teren...
Tipa, dođem doma, 1. ili 2. OŠ i ponosno kažem da sam prošla s 5 ( sve 5 osim likovnog), a mamin odgovor je uzrujavanje zašto imam likovni 4. Poruka: ipak nisi dovoljno dobra.

Pazite da to ne radite klincima.

Uf
Evo i mene u klubu... Ni ne pjevam rado naglas jer nisam sigurna da imam savršen sluh... A obožavam pjevati
I poludim sama na sebe kad skužim da sam djetetu nešto iskomentirala u gore napisanom stilu, a zna mi se dogoditi

[krumpiric]

zuska, predobro sam se prepoznala
čak i u ovome a di je pet iz likovnoga
najgore je pak takvima ko mi kad odustanu od svog perfekcionizma i vječno su razočarani i jadni tak prosječni-čitaj normalni

[boogie woogie]

mislim da si u pravu kad kazes da je dijete premirno i presputano. mozda ste oboje krivi za to? pretpostavljam da nije dijete jaslica ni vrtica? ako ne, onda je po meni najbolje za njega da krene cim prije i pocne bit okruzen djecom i djecjim ponasanjem, gdje ce se morati izboriti za svoje mjesto u tom malom drustvu, gdje ce moci i povisit i glas i naljutit se i pasti i skakati, i ne biti stalno mjeren i promatran pod povecalom roditelja, makar i u najboljoj namjeri, no ipak ne dobro za dijete. sto vam njegovo ponasanje i potvrdjuje, jer da nije tako ne bi ti sad pisala ovaj post. mijenjajte sistem i bit ce klinac super

[Optimisticna]

obavezno pogledati
https://www.youtube.com/watch?v=f797eI3pMeI

ubio me
pojma nemate kako se sad loše osjećam. deja vu. malo iskarikirano ali to je to : "šta ćeš tamo? šta ćeš tamo? ajde sjedi, sjedi, smiri se, smiri se..." i život ti tako proooolaziiii....