Zahtjevna djeca

[palčica]

Hvala Begonija na komentaru.
Baš sam htjela natipkati da nam ide najednom na bolje. To sam i učinila, dozirala sam podražaje, smanjila one koje ga uzbuđuju, povećala one koji ga bace u zadatak, a da su po njegovim afinitetima, nazovimo to tako. I tu su se stvari dobro posložile. A dosta sam se bojala zime i boravka u kući. Prvi dio dana ispucavamo energiju, ne dugo, ali šetamo vani, trčimo po kući, a popodne nekim čudom smo krenuli u igre na podu. Doduše odemo baki i dedi, da atmosfera bude zanimljiva i igramo se onim što ga zanima. Danas je vrijedno prebacivao kuglice ergotera, kuhao u svom novom plastičnom posuđu, ubacivao tanke autiće u neku duguljastu posudu, operirao po instrumentima. Ujutro pola sata sjedi na krevetu, samoinicijativno lista pomno svaku od desetak kartonki i znakovnim jezikom identificira sve ono što zna. Trebam li reći da nam je to omiljeni dio dana. Nisam se nadala ovakvom raspletu, ali uh, dobro je, odlično je. Cendranja nema, plakanja bude, demonstrativnog čučanja po cesti, patničkih suza - zna što hoće i nekad je naporan tako izričit, treba nekad vagon i vojska ljudi i energije ali lagala bih da ne kažem da mi i laska što je spretan, što je mudrica, što je jako oprezan, što se bori za sebe. Da su mi nekad tanki živci, jesu. Odmaknem se i ohladim, koristim svaku priliku. Pomogle mi jeste.

[trampolina]

Ja se često zapitam jesam li "krivo" odradila dio koji ima veze sa problemom senzorike..
Gledam T, koja je užasno tvrdoglava i zahtjevna beba, i bez pretjerivanja kažem da mi je ona pisofkejk. Em što je treća (a ja postojanija ) em što joj ne smetaju neke stvari na koje je E. doživljavao fraseve (etikete, neki materijali, zvukovi raznorazni, neki ljudi...). Žao mi je što nisam odmah skužila tu njegovu preosjetljivost koju je maskirao agresijom.

Baš se zadnjih dana pitam kako bi prošao da je on bio treći, jer činjenica je da sam se s njim drugačije osjećala (možda i ponašala) nego sada.

Sad sam Beti3 pročitala tvoj post o FlyMother, do suza si me nasmijala opisom ))
Cijela istina je da kad ti takvo dijete sjedi i miruje ne diraš ga, i svemiru si zahvalan za neočekivani trenutak slobode da barem misliš o čemu hoćeš kad već ne možeš raditi što bi htjela.

[In love]

Beti, to sto ti opisujes ti se zove helikopter mama http://en.wikipedia.org/wiki/Helicopter_parent
To nisu mame zahtjevne djece, jer ja bi bila presretna da moj zeli sjediti 10 min u komadu.

[Storma]

Odličan tekst. Ako vam smeta povremeno psovanje, koliko god opravdano bilo, preskočite.
http://www.renegademothering.com/201...le-for-having/

[Storma]

Ja se često zapitam jesam li "krivo" odradila dio koji ima veze sa problemom senzorike..
Gledam T, koja je užasno tvrdoglava i zahtjevna beba, i bez pretjerivanja kažem da mi je ona pisofkejk. Em što je treća (a ja postojanija ) em što joj ne smetaju neke stvari na koje je E. doživljavao fraseve (etikete, neki materijali, zvukovi raznorazni, neki ljudi...). Žao mi je što nisam odmah skužila tu njegovu preosjetljivost koju je maskirao agresijom.
Baš se zadnjih dana pitam kako bi prošao da je on bio treći, jer činjenica je da sam se s njim drugačije osjećala (možda i ponašala) nego sada.

Trampolina, teško je skužiti jer su to nama nekako potpuno neočekivane stvari koje automatski izbacujemo iz jednadžbe i cijeli proces duže traje. A i kada shvatiš, opet si u finom podešavanju jer se i oni mijenjaju i stalno su neki novi izazovi pred nama.
Moja nije bila agresivna koliko je flipnula i plakala za svašta. A nakon x plakanja/vrištanja u danu ja sam se osjećala kao da me netko sažvakao i ispljunuo. I k tome je stalno trebala (moj) tjelesni kontakt a ja sam vapila za minutom predaha. Što je potpuna suprotnost stuacijama kada je bila kul, zaigrana, raspjevana, genijalna, kreativna i fantastična u tolikoj mjeri da nisam mogla vjerovati da takvo dijete uopće postoji A onda opet red vrištanja. Uh.

Sad sam Beti3 pročitala tvoj post o FlyMother, do suza si me nasmijala opisom ))
Cijela istina je da kad ti takvo dijete sjedi i miruje ne diraš ga, i svemiru si zahvalan za neočekivani trenutak slobode da barem misliš o čemu hoćeš kad već ne možeš raditi što bi htjela.

Baš to. Jedva je sišla s mene, neću se ni pomaknuti da se ne sjeti da postojim i zalijepi nazad :kez:

[Balarosa]

Odličan tekst. Ako vam smeta povremeno psovanje, koliko god opravdano bilo, preskočite.
http://www.renegademothering.com/201...le-for-having/

Stvarno je odličan, jako sam se prepoznala. Tisuću puta sam pomislila kako je Jan karmička osveta za svaki savjet o odgoju koji sam ponudila

[palčica]

Pitam se sada, postoji li neki čudesni napitak sa nekom extra dozom strpljenja za podizanje autonomne djece? Neki terapijski centar u nekom budističkom samostanu na Tibetu da se pješice ( dakako, sama) uputim?

Surfam malo o iskustvima roditelja i podsjećam se kako dragi Juul navodi da će autonomna djeca prihvatiti roditelje tek kad nauče kako da im se bez nametanja, motiviranja, objašnjavanja ili manipuliranja stave na raspolaganje. Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju. - no pitam se kako ovo ide u praksi?
Mm i ja se raspadamo.

[Peterlin]

Pitam se sada, postoji li neki čudesni napitak sa nekom extra dozom strpljenja za podizanje autonomne djece? Neki terapijski centar u nekom budističkom samostanu na Tibetu da se pješice ( dakako, sama) uputim?

Surfam malo o iskustvima roditelja i podsjećam se kako dragi Juul navodi da će autonomna djeca prihvatiti roditelje tek kad nauče kako da im se bez nametanja, motiviranja, objašnjavanja ili manipuliranja stave na raspolaganje. Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju. - no pitam se kako ovo ide u praksi?
Mm i ja se raspadamo.

Nemam ti ništ pametno za reći osim ... Ili možda ipak imam???

Palčice, pokretačica ovog topica nedavno je zaključila da joj je dijete po svoj prilici alergičar s trajnim smetnjama disanja. Sad je dijete za početak dobilo ventolin i gle - prospavalo noć...

Ne kažem da je to i kod tebe tako, ali kod mog mlađeg sina je isto "nemoguće" ponašanje bilo vezano sa smetnjama disanja. Sve se riješilo (i to dugoročno) kad je konačno dobio pravu dijagnozu i odgovarajuću terapiju. Od teško odgojivog mrguda postalo je suradljivo i ok dijete. Na flixotidu doduše, s ventolinom u ormariću, ali spasili smo se.

Svi vi koji imate ovakvu djecu, probajte malo pogledati stvari i s te strane - ne postoji li možda neki OBJEKTIVNI hardverski razlog za djetetovo ponašanje? Ne moraju to biti samo smetnje disanja i alergija, ali s tim imam iskustva pa zato to spominjem. Može biti i neka druga alergija (na hranu, štajaznam) koja izazziva nemir, a može se riješiti odgovarajućom dijagnozom + odabirom pravilne prehrane i/ili lijekova.

Sretno svima!

[trampolina]

Palčice,

"Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju. - no pitam se kako ovo ide u praksi"

jedino ovo nas je i spasilo. Ide to jako dobro u ptaksi, ali ne postoji ništa teže što sam napravila u životu.

Teško je prigrliti ono što te lansira u sekundi. A istovremeno biti onaj koji postavlja granice.

[palčica]

Peterlin - savršenog je zdravlja. Sve je ok. Nikad bolesni - mada planiram iz prevencije testirat na hranu......pred drugima je divan, umiljat, ima svoje tehnike zavođenja i mamljenja uzdaha. Ostalo je krajnje iscrpljujuće, vidim kad mm koji je sinonim za zen izbaci iz cipela. Pregovori, polako, bez nametanja, s puno strpljenja, rada, dozirano.....sve je ponekad tako teško i složeno s njim. Toga sam najviše svjesna kad zaspi navečer, a ja sjednem sama sa sobom, kako me pritisak popušta.

trampolina - ako ti se bude dalo malo mi natipkaj o tome.

[leonisa]

trampolina i ja cekam napismeno :D

[trampolina]

Storma će napismeno, njoj to bolje ide

Ali nisam sigurna da uopće znam kako sam to napravila.

[palčica]

Kako mi je jučer jedna frendica poslala poruku (sinko joj je na pragu mog) - "bože, kako volim to svoje dijete, ali svejedno se danas želim baciti s balkona".

[Blekonja]

palčica moja to sam ja baš neki dan rekla mužu!

[leonisa]

ko to nije reko x puta? :D

[Blekonja]

ko to nije reko x puta? :D

ja se s prvom ne sjećam da sam ikad rekla (što ne znači da nisam), ali kažem, ne sjećam se

[Lili75]

ko to nije reko x puta? :D

Ja nisam nikad majke mi moje.

S tim da je moje prvo dijete iznimno razumno i easy going (svi mi na njoj zavide ),a i sin se ugleda na sekin primjer, tako da i s njim stvarno nije teško. Dušu bi griješila kad bi rekla nešto takvo, al to je samo zato što su djeca na mene a ne na mm imaju moj karakter. Mali zadovoljni veseljaci!

[Lili75]

Pitam se sada, postoji li neki čudesni napitak sa nekom extra dozom strpljenja za podizanje autonomne djece? Neki terapijski centar u nekom budističkom samostanu na Tibetu da se pješice ( dakako, sama) uputim?

Surfam malo o iskustvima roditelja i podsjećam se kako dragi Juul navodi da će autonomna djeca prihvatiti roditelje tek kad nauče kako da im se bez nametanja, motiviranja, objašnjavanja ili manipuliranja stave na raspolaganje. Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju. - no pitam se kako ovo ide u praksi?
Mm i ja se raspadamo.

palčice, došla sam te vjerujem da ti je jako teško, to su zahtjevna djeca koja iscijede i zadnju kap iz čovjeka. Imam nekoliko mama frendica koje su na rubu.

Imaš li možda u nekom obližnjem vrtiću one Unicefove radionice "Prve tri su najvažnije"? Sad nekad traju prijave, vjeurjem da se možeš još uključit. Ja sam išla na te radionice, bilo je odlično iskustvo, potvrdila sam si da sam na pravom putu,a većina roditelja je zapravo došla po rješenja nešto tipa ovoga što sad ti trebaš. Izneseš neki primjer ponašanja svog djeteta i zajednički potražite rješenje koje bi upalilo, poštujući osobnost djeteta, a opet da mama i tata ne završe u Vrapču Svaki put je neka druga tema.

Najveće blago tih radionica je što zapravo osvijestiš svoje ponašanje i dobiješ "sliku" što se događa u tim malim glavicama, pa ih u konačnici bolje razumiješ.

Kad sam čula neke primjere, čovječe meni bi para iz ušiju išla da mi se to radi, nemam pojma kako bih se savladala, al nema druge morala bih naći neki način/rješenje.

Sretno, drž se!

P.S.
i nije baš utješno,al obično ti zahtjevniji poslije s godinama postanu manje zahtjevni, al svejedno zahtjevniji ostaju uvijek zahtjevniji u odnosu na "prosjek".

[Zuska]

Naš ciklus Unicefovih radionica "Rastimo zajedno" je upravo završio i ok je sve to, ali nisam čula ni saznala ništa pretjerano novo, sve sam to već prije čitala kod Searsa, Juula, Leach...i na forumu...i dosta tih stvari primjenjivala. Zapravo, ono u čemu su mi radionice pomogle je da shvatim da smo na pravome putu. Plus, upoznala sam i neke nove mame..i ponovo shvatila da smo mi najgori spavači

Zapravo, te radionice bi najviše pomoglo onima kojih tamo nema, onima koje to ne znaima; kod nas su se skupile sve redom angažirane majke i poneki otac.

Palčice, ono što sam saznala kroz različite razgovore jest da su prve tri najvažije, ali i najteže, mnogima bude lakše kad dijete napuni tri godine (naravno, ako se u dijete investiralo dovoljno ljubavi i pažnje, neka djeca tek tada postanu problem). Pa izdrži

Joj, da...radionice su mi pomogle i da shvatim nešto što sam i prije znala, ali sad sam onako odlučnije to shvatila - da roditelji trebaju brinuti o svojim potrebama jer će zadovoljni roditelji biti bolji roditelji, osim toga, tako djetetu pokazujemo pozitivan obrazac ponašanja (svačije su potrebe važne itd).
Nema savršenih roditelja, svi griješe; a traume se djetetu ne događaju tako lako. Zato se ponekad dijete (ne beba) treba naučiti s nošenjem frustracija (ne može dobiti sve odmah, niti može biti stalno u centru pažnje) i s dosadom (ne treba ga stalno zabavljati).

Nama je lakše otkako priča, zato što su se frustracije značajno smanjile, lakše izrazi potrebe i nezadovoljstva, još uvijek ima napade tuljenja i cendranja, ali svaki put joj kažem da treba reći što želi, a ne tuliti jer je ne mogu razumjeti. Sad mi nije nikakav problem ostaviti je da plače ako hoće nešto nerazumno i to joj kažem (možeš plakati do sutra, ne dam) pa su zapravo takve scene rijetke jer se par puta istulila i onda je shvatila da nema vajde.

Sad se borimo s nošenjem, neće hodati gradom, hoće se stalno nositi iako hoda već godinu dana, a trči, penje se i skače više od pol godine. Nošenje joj je komotno, sve vidi, stalno nešto pričamo i komentiramo...ali meni (nama) pucaju leđa, ima 12 kila..i odlučila sam da je vrijeme za hodanje pa sam prošli tjedan upotrijebila sve moguće metode uvjeravanja, ucjenjivana i zastrašivanja, postupno gradirajući...čak sam držala telefon u ruci s prijetnjom zvanja Djeda Mraza kojem će morati vratiti poklone. Upalilo je..svaki dan hoda sve više...jučer se nismo dugo borile, hodala je pola puta kao nešto što se podrazumijeva ).

No, otkako priča shvatili smo da je dosta osjetljiva... Noću često govori, viče i plače, zapravo noću vari dan i događaje i onda shvatim što sve proživljava i sanja. Ne samo događaje, ljude....već i slikovnice i priče. Zna doći do mene i spomenuti događaj o kojem nije riječ rekla mjesec ili dva, ali onda danima hoće o tome pričati...uglavnom su to neki po nju emotivni događaji... Osjetljiva je i sve joj se baca na spavanje, tj. apsolutno svaka stvar joj utječe na spavanje. Uf.

Nemam savjet za tebe, Palčice, osim da ti šaljem puno vibri..i da idete dan po dan. Puno objašnjavanja, puno zagrljaja...isplati se kasnije...

[palčica]

Hvala cure, imam na umu te radionice. Otišla sam na jednu od centra uma, dobila potvrdu o zahtjevnom djetetu i čekala da mi kažu kako nešto radimo krivo. A oni meni da i ja slobodno plačem.
Baš to Zuska, izazov je sve te teorije sprovesti u praksu.

[Lili75]

Hvala Zuski na ispravnom nazivu radionice pobrkala sam u glavi sve te akcije od unicefa

rekla bih da je Zuska napisala par bitnih stvari koje vrijede kod svakog odnosa roditelj-dijete:

"...radionice su mi pomogle i da shvatim nešto što sam i prije znala, ali sad sam onako odlučnije to shvatila - da roditelji trebaju brinuti o svojim potrebama jer će zadovoljni roditelji biti bolji roditelji, osim toga, tako djetetu pokazujemo pozitivan obrazac ponašanja (svačije su potrebe važne itd).
Nema savršenih roditelja, svi griješe; a traume se djetetu ne događaju tako lako. Zato se ponekad dijete (ne beba) treba naučiti s nošenjem frustracija (ne može dobiti sve odmah, niti može biti stalno u centru pažnje) i s dosadom (ne treba ga stalno zabavljati). "

Treba postići raditi sve to bez grižnje savjesti

[leonisa]

Treba postići raditi sve to bez grižnje savjesti

ovo je najbitnije.
bas sam danas pricala frendici koliko je s drugim lakse, to sto se tice griznje savjesti.
tocno se sjecam koliko mi je vremena trebalo sa starijom da to osvjestim, da prestanem razmisljati hoce li joj bas taj moj ne u tom trenu i njeno plakanje, cendranje, zelje i prohtjevi ostaviti neku traumu, bas taj tren biti neka presudna prekretnica u kojoj ce pogresno skrenuti njen karakter i psiha. majko moja, koji je to teret. uzasno nesto. i samo sam radila sranje jer je ona osjecala tu moju nesigurnost.
s drugom mi je puno puno lakse. jucer sam bez beda radila kolace dok je ona cendrala pokraj moje noge jer je htjela nesto. mene. a ja sam bila u kolacima. sa starijom u toj dobi bi ostavila sve, doslo bi do raspada sistema i samo bi se vrtile u krug. mladja je jucer svoje ocvilila, skuzila da ja radim nesto drugo i otisla se sama igrati. i nije mi uopce bilo bed. zapravo sam bila zadovoljna, pjevusila. a kad sam zavrsila, s njom sam se valjala po podu i obje smo umirale od smijeha.
sa starijom sam ucila kako reci ne bez griznje savjesti, s mladjom to prakticiram, bez griznje savjesti :D

nisam isla na unicefove radionice, vec na juulove, familly lab ako me pamcenje ne vara, na par njih dok nisam shvatila da sam i onako to sve usvojila iz knjiga. ali mi je dobro doslo da mi potvrdi ono sto sam shvatila.

isto tako je u skoli bila radionica udruge suncokret, pa sam i tu shvatila da pricaju sve oni sto sam "naucila" od juula, searsa, iskustva, foruma i proslosti.

[Lili75]

ovo je najbitnije.
bas sam danas pricala frendici koliko je s drugim lakse, to sto se tice griznje savjesti.
tocno se sjecam koliko mi je vremena trebalo sa starijom da to osvjestim, da prestanem razmisljati hoce li joj bas taj moj ne u tom trenu i njeno plakanje, cendranje, zelje i prohtjevi ostaviti neku traumu, bas taj tren biti neka presudna prekretnica u kojoj ce pogresno skrenuti njen karakter i psiha. majko moja, koji je to teret. uzasno nesto. i samo sam radila sranje jer je ona osjecala tu moju nesigurnost.
s drugom mi je puno puno lakse. jucer sam bez beda radila kolace dok je ona cendrala pokraj moje noge jer je htjela nesto. mene. a ja sam bila u kolacima. sa starijom u toj dobi bi ostavila sve, doslo bi do raspada sistema i samo bi se vrtile u krug. mladja je jucer svoje ocvilila, skuzila da ja radim nesto drugo i otisla se sama igrati. i nije mi uopce bilo bed. zapravo sam bila zadovoljna, pjevusila. a kad sam zavrsila, s njom sam se valjala po podu i obje smo umirale od smijeha.
sa starijom sam ucila kako reci ne bez griznje savjesti, s mladjom to prakticiram, bez griznje savjesti :D

nisam isla na unicefove radionice, vec na juulove, familly lab ako me pamcenje ne vara, na par njih dok nisam shvatila da sam i onako to sve usvojila iz knjiga. ali mi je dobro doslo da mi potvrdi ono sto sam shvatila.

isto tako je u skoli bila radionica udruge suncokret, pa sam i tu shvatila da pricaju sve oni sto sam "naucila" od juula, searsa, iskustva, foruma i proslosti.

leonisa,

[palčica]

Zuska - također imamo ta buđenja i plakanja noću....onda do vremena kad legnem u krevet s njim moram ga nunati i držati za ruku još nekoliko puta, čini mi se da i on dugo žvače svoj dan...a da je intenzivan, je.....danas nije sjeo od 6 ujutro na minutu....sjedne na pod, vezicu uvuče u rupicu od slikovnice i opet ustajanje i akcija.....neumoran je, da, intenzivan - suptilnije zvuči.
leonisa - baš si dobro sve to rekla. Mame sa jednim djetetom nerijetko muči grižnja savijest. Vidim po sebi, ostala sam doma da mu se posvetim, zanemarujem sebe i svoje potrebe i vidim koliko mi znači i sat vremena odmaka od djeteta, napunjena sam, itekako.

[Lili75]

Zuska - također imamo ta buđenja i plakanja noću....onda do vremena kad legnem u krevet s njim moram ga nunati i držati za ruku još nekoliko puta, čini mi se da i on dugo žvače svoj dan...a da je intenzivan, je.....danas nije sjeo od 6 ujutro na minutu....sjedne na pod, vezicu uvuče u rupicu od slikovnice i opet ustajanje i akcija.....neumoran je, da, intenzivan - suptilnije zvuči.
leonisa - baš si dobro sve to rekla. Mame sa jednim djetetom nerijetko muči grižnja savijest. Vidim po sebi, ostala sam doma da mu se posvetim, zanemarujem sebe i svoje potrebe i vidim koliko mi znači i sat vremena odmaka od djeteta, napunjena sam, itekako.

palčice pripazi na ovo,ne smiješ u potpunosti zanemarit svoje potrebe ni zbog koga, ni djece, ni muža.
A koliko dugo si planirala ostat s malenim doma? Hoću reći nisam sigurna ako se ti tako osjećaš kako pišeš koliko je to dobro za njega i tebe, možda da radiš na pola radnog vremena ili tako nešto? znam da su neke mame rekle da su se djeca (a i one) preporodila kad su djeca krenula u jaslice, osobno nemam iskustvo jer su moji išli u jaslice odmah (s 15 i 13 mj starosti).

[palčica]

Planirala sam do treće ali mislim da će biti do druge. Mm će do treće taj dio dana biti doma sa djetetom, mada sam ja za vrtić. Ulovit ću se i postdiplomskog, nadam se, jer mi treba fizičkog i mentalnog odmaka, kao pravoj nemajci.

[Zuska]

jer mi treba fizičkog i mentalnog odmaka, kao pravoj nemajci.

Ne razumijem ovo, kakva nemajka? Zašto bi bilo kakav odmak imao veze s nemajčinstvom? Povremeni odmak od bilo čega, pa i od roditeljstva je ne samo dobar, nego i nužan.
Možda postoje osobe koje sebe realiziraju samo kroz aspekt roditeljstva, ali mislim da to nije na kraju dobro za djecu. Dijete treba uzore, a to su roditelji koji brinu o njima, ali i o sebi, o svojem zdravlju, interesima, okolini, društvu itd.

[palčica]

Slažem se Zuska s tobom, ti najbolje znaš da te svoje zahtjevniće voliš najviše na svijetu, da imaju oni svoje posebne čari i prednosti, da tu nerijetko treba jako puno energije, ali i punjenja. Za dobrobit oboje treba se katkad odmaknuti.

[Storma]

Surfam malo o iskustvima roditelja i podsjećam se kako dragi Juul navodi da će autonomna djeca prihvatiti roditelje tek kad nauče kako da im se bez nametanja, motiviranja, objašnjavanja ili manipuliranja stave na raspolaganje. Kada roditelji puna srca kažu da njihovoj osobitosti, ta će djeca prestati govoriti ne njihovoj brizi i odgoju. - no pitam se kako ovo ide u praksi?
Mm i ja se raspadamo.

Lako, čim shvatiš gdje griješiš Ovo je inače standardna točka postajanja odličnog roditelja, neovisno o tome kakvo je dijete. Neki su odmah takvi, neki moraju naučiti biti takvi. Prestaneš gledati dijete kao nešto što trebaš popraviti. Prihvatiš ga takvog kakav jest, i nalaziš načine da funkcionirate (jer smo mi odrasli, a oni su ipak djeca). Kažeš mu da TEBI smeta/ide na živce/štogod ono što radi, ali da je s NJIM sve ok (eventualno se ružno ponaša).
Raščistiš sa sobom da imaš takvo dijete, da niste kompatibilni ali ćete raditi na tome.
Malo pomicanje fokusa, ali totalno drugačija dimenzija.

[palčica]

Baš to. Zapravo nisam nikada ni htjela da je drugačiji, zadivljuje me i stalno iznenađuje u različitim smjerovima - osim u trenutcima mog umora i iscrpljenosti. Emotivna i fizička angažiranost od 24 sata koja dovede do nekompatibilne mame, a hipersenzitivac i akcijaš u njemu traže svoje. Ono što je Zuska pisala - pozitivan obrazac - roditeljka koja ima svoje potrebe i upražnjuje ih. Toga se sada držim.
Kukat ću ponekad, ko vam je kriv što ste mudre.

[Nesilica]

I ja se javljam na temu kao Mama jednog zhtjevnog djecaka od skoro 3 godine. Ne moram ni pocinjati pricu koju sve vec znate sa svojim klincima... Otkako sam ga iznjela iz rodilista vidjelo se da je drugaciji, na sisi non stop, nece kolica, bezbroj budenja sve do 2,5 godine, tantrumi...Muz i ja smo uvijek dosljedni, ne znaci ne, postavljamo granice ali on ne moze a da nas skoro svakodnevno ne testira. Sto god da trebamo napraviti nista ne moze ici po loju. Potrebno je toliko objasnjavanja i opreznosti s obzirnom na njegov karakter da se stvarno osjecam kao da hodam kao po ljuskama od jaeta. Postala sam anksiozna i stalno ocekujem neku novu komplikaciju.
Sada sam trudna 20 tj. sa drugom bebom i stalno sam u panici i strahu. Sve me stisce u prsima, ne mogu se opustiti, ne mogu gotovo nista nego si samo mantram: " samo da ovo drugo ne bude kao prvo." Kolik god da volim svoga sina mislim da jos jednog takvog nebi mogla prezivjeti. Tocno se sjecam koliko mi je bilo tesko sa njime kao bebom sve do toga da mi je postalo odbojno sve sto ima veze sa bebama, krevetici, robica.... I sada ne mogu uzivati u trudnoci, ne veselim se, gledam na sve kao pogresku i stalno me iznutra jede Taj paranoicni strah od te druge bebe. ( ako je moguce razviti poremecaj licnosti u odrasloj dobi onda sam ga ja svakako zaradila). ne znam vise kako da si pomognem. Bojim se malih beba. Iztraumatizirana sam.

[palčica]

Nesilice, vjerujem da imaš ptsp od početka roditeljevanja, ima nas, no probaj si malo dati odmaka od djeteta ako ikako možeš - nama je to itekako poboljšalo situaciju i sada nam je odlično, zaista je - budemo umorni ko psi ali nema frustracija i lijepo nam je. Odmori, udalji se na koji sat, meni je to itekako pomoglo - vrijeme za sebe i da se napunim. Druga stvar, zaista ga počni gledati na drugu način, ne kao problem i izvor problema, nego kao životni izazov, jedan zadatak na kojem ćete ti i mm skupa raditi i rasti paralelno sa djetetom. I kako Juul kaže njeguje njegovu posebnost i činjenicu da je zahtjevan. I ne očekuj da bude drugačije, jer neće i neka je takvo kakvo je. Mislim da ta dosljednost kod z. djece ne pali i trebaš možda biti malo fleksibilnija (kao i u svemu u životu), neka djeca ne vole naredbe, imaju tu svoju autonomnost od kolijevke i samo stvaraju dodatni otpor pa treba pronaći formulu kako s njima na što uspješniji način postići suradnju. Meni je pomogla i ohrabrila me knjiga Zahtjevna djeca i Pronađite blago u svojoj djeci. Vjerujem da ih ima još boljih, cure će bolje znati. I prestanite hodati kao po ljuskama jajeta. To je bila i naša pogreška, strah od njegovih burnih reakcija. Nije lako, ali potrebno je i njemu da se suoči sa svojim negativnim osjećajima, da u prve tri ima svoje mini frustracije i probleme kako bi se kasnije lakše suočavao sa većim problemima kroz život. I neka te tješi da su dječica obično različitog karaktera i da s razlogom dobijemo takve mališane. Držite se!

[mayato]

Nisam čitala sve postove, nemam snage ni vremena, ali došla sam se tu izjadati pa kud puklo jer bojim se da bi se moje jadanje moglo okrenuti protiv mene, naime grižnja savjesti me ubija. Osjećam se kao zadnja najzadnija najgora mater na svijetu. Koja uopće ne zna kako sa svojim djetetom.
Ona ima 3,9 godina.
Nas dvije smo 1 na 1 većinu vremena. Tuje i tata, ali tata je onako, u prolazu...nažalost, nema s njom roditelj-dijete odnos, nego on je čovjek, a ona pijavica kojoj on sve dozvoljava i kad mu je dosta, ode piti kavu i nema ga...ja ostajem s njom.
Ona je inteligentno dijete, društveno, zaigrano, veselo, ali, eh...dolazimodo onoga ali, ona je - kako da seizrazim, pomalo divlja. Neobuzdana.
Voli crtati, učiti slovaa i brojeve, voli sjediti samnom i učiti, sve što ima veze sa školom koja ju fascinira, to radi.
Pokušali smo s vrtićem - propalo.
Pokušali smo sa sportićima - neće.
Zbor - neće.
Ritmika - neće.
Ona ne želi uopće ništa osim solo čitati i pisati.
I ok.
Ali, kad nama netko dođe, npr. evo, jučer mi je bila frendica s malom. Moje dijete se pretvori u razulareno, divlje, neposlušno i cendravo čudovište. Mala od frendice sjedi na podu i čita, a moja se baca preko kauča, dere se, skače, ne možeš razgovarati od nje. I nije to samo kad netko dođe. Kad odemo u ZOO ili negdje, njenom durenju na moje NE nema kraja. Kao da je u pubertetu.
Kaže mi:"Makni te svoje zmazane ruke od mene. Ne diraj me!"
Na svako moje NE ja dobijem polu-histeričnu scenu. Ne tučem ju. Ne stavljam je u kut. Ne davim ju monolozima o njenom ponašanju.
Kažem joj da je neposlušna i da ja volim nju, beskrajno, ali ne injeno ponašanje. Njeno ponašanje me čini tužnom.
Njeni ispadi, njene scene, njene histerije ako nešto nije po njenom su već stvarno zamorne. Da ne pričam o neposluhu. Neće da mi da ruku, neće da vozi bicikl polako negokao majmun trčim za njom, kad smo u gradu samo se mene čuje kako vičem "ne ovo, ne ono". I onda, kad vidi da je prekardašila uporno ponavlja "oprosti, mama, neću više..." Ali to njeno oprosti nema nikakvu težinu kad za 5 minuta napravi istu stvar.
Ona je već dovoljno velika da može shvatiti.
A ja očito nemam pojma kako više s njom baratati.
Kazne ne pale, tipa da ode u svoju sobu. jer, kad ode, svakih 5 sekundi me pita može li van i to uz scene plača i urlanja...ona se sva zaceni od suza...
sve sam zbrda-zdola napisala...imam osjećaj da sam u svim koracima, od samoga starta sve kiksala, sve samkrivo napravila, sve moje odgojne metode su smeće i ja sam totalni promašaj...da sam se drugačije postavljala,ona bi bila drugačija. Ovako, osjećam kolutanje očima kad odemo u dućan, a ona pogasi sva svjetla i to jojje superb zabavno unatoč svim prethodnim objašnjenjima da se to ne smije raditi.
Osjećam zgražanje drugih kad ju pokušavam uloviti dok trči po cesti da ne izleti pod auto.
Crvenim se kad mi dođe rodbina s malom djecom koja su mirnai sjede po 2-3 sata na istom mjestu i igraju se, a moja M. kao uragan nosi sve pred sobom.
Osjećam se kao totalni promašaj...
Pa sad, ako mi i vi ovdje kažete da jesam, onda sve nek ide vrit...

[maria71]

nisi.

mala je zahtjevna.

i problem je u tati što joj sve pusti.

[sirius]

Tvoj najveci problem ( za pocetak ) jest da se ubijas od griznje savijesti.
kao prvo , stani na loptu , duboko udahni i prestani se osjecati lose. Ti si roditelj i budi glavna.
ti si glavna bez obzira na njezinu inteligenciju , njezinu kolicinu energije, njezine zelje...
ti si glavna. Ne moze ona odlucivati o svemu. Previse je to odgovornosti za tako malo dijete.
dio frustracija jest u tome. Drugi dio je vjerojatno u tome sto je ona ispred svojih vrsnjaka u nekim podrucjima .
Da li si razmisljala da porazgovaras sa nekim djecjim psihologom o vasoj situaciji?

[Tanči]

nisi.

mala je zahtjevna.

i problem je u tati što joj sve pusti.

Tak je.
Tata ti ruši autoritet, a mala je očito i zahtjevna i temperamentna.

[mayato]

Nas dvoje nikako da se dogovorimo...pisala sam o tome unatrag 3 godine...Da, on po svome drvi, pušta ju i onda ju samo uvali meni i odleprša...
Nekidan sam bila na razgovoru za posao. On je skoro pošandrcao. Jer, nije isto biti s malom 2 sata i 5 sati...
a ona je posebno nadarena za s***a kad je sama s njim. Onda ju trebate vidjeti...Denis iz crtića je mala beba za nju...sjedne u lokvu, izuje cipele i zagazi u fontanu, prolije čaj po tepihu, namjerno, naravno...

[sirius]

Daj idi kod nekog djecjeg psihologa. Da vidis da li je problem samo u vasim labavim granicama, ili ima tu jos neceg ( zbog cega mala ima potrebu stalno isprobavati granice).

[pulinka]

LOL Mayato kao moju ćerku da si opisala!
Biće bolje...jednom. Moja ima 5,5 god. i bolje je. Ali treba truda, stvarno. I mislim da je sirius u pravu. Otkad čitam savete o ADHD deci, puno toga mi bolje ide sa ćerkom.

[zadarmamica]

Meni je danas takav dan.kao kod mayato.
Psihicki umorna i nemogu zaspat.i gledam u svog andela kako spava.a doveo me do ludila danas.

[mayato]

Razmišljala sam o psihologu. no tata odbija tu soluciju. po njemu problema nema.on misli da je ona dijete kojem se puno toga pustilo i sad koristi naše slabosti.i da je to samo faza dječje manipulacije

[S2000]

a jel se ti i tm slazete oko ostalih stvari koje se ne odnose na odgoj kcerkice?

[mayato]

Još uvijek je odgovor negativan

[sirius]

Pa ne mora otac ici sa vama.
bilo bi bolje da ide, ali nije nuzno.
isto tako nije nuzno da roditelji provode potpuno iste odgojne metode i stilove, ali vecina djece to prihvati i ponasa se razlicito sa svakim roditeljem ovisno o nacinu postavljanja granica.

[mayato]

Moram ti priznati da sam se prepala. Mislim... jesam...psiholog i to...
Išla sam malo o ADHD čitati ...ona od svega jest glasna i ponekad upada u riječ. Ali druge stvari nisu prisutne. Barem ne u konstanti. Govorim o provođenju njene samovolje.
U dosta situacija ona mene sluša . Njega uopće ne sluša . Ali u nekim situacijama ne sluša ni mene. Tipa u dućanu kad pali i gasi svjetla. Ali istovremeno ne radi scenu ako joj nešto ne želim kupiti odn.ogranicim njenu kupovinu na 1,a ne na 5 stvari kkoliko bi ona željela . Znači, razumna je i divlja u isto vrijeme. I to me buni

[Bubilo Bubich]

Ja sam samo htjela reći da sam se stvarno zabrinula nakon što sam par puta bacila pogled na ovu temu (i onu od psih.Sever)... dugo sam mislila da se moj malac ponaša sasvim uobičajeno za dijete od "2 god./3.god./4.god"... i da su sva djeca te dobi "živa, ponekad neposlušna i sl.", i da mi samo treba puno strpljenja i ispravnog obraćanja... ali u zadnje vrijeme si sve češće mislim da bih možda i ja trebala s nekim razgovarati jer nema dana bez minimalno 3, a nekad i do 10 "sukoba" između buđenja i spavanja... a i ja sam prilično smirena (jesam stvarno , iako sve manje ), i većinu dana sam cijeli dan s njim (i sestrom mu), bez puno obavljanja stvari sa strane... A ti sukobi postaju sve gadniji jer se sve teže uspjevamo dogovoriti oko najobičnih stvari (da jede, da se obuče...), a kad idem spavati se osjećam kao da sam došla iz neke bitke. Nisam se mislila žaliti, nego stvarno, možda i mi trebamo stručnjaka da snimi situaciju (a nije da nisam pročitala juula i odradila cijeli ciklus unicef radionica).

[Carmina406]

Pratim vas. I moja je živa sto na sat. Ne mislim da je Adhd već iskorištava koliko može. U vrtiću su zadovoljni,nemaju pritužbi..nadam se da bi reagirali da ta živost prelazi neku granicu. Pitala sam ih i u vezi psihologa ali je teta rekla da ona ne vidi potrebu da je najvažnije postaviti jasne granice i toga se držati. U toj fazi je psiholog bio potrebniji meni..iskreno. Kad se ja malo bolje skoncentriram i budem par dana dosljedna bude puno lakše,ali dosljedna nisam uvijek i glava me boli šta moram s njom bit 100% atento 24h na dan i onda sve ispočetka. Ja kaznim ako druge nema. Npr. to gašenje svijetla uporno ja bih kaznila da joj ne kupim ništa ako sam htjela i onda bi kod nas bio tantrum nad tantrumima. Uglavnom glavobolja je neizbježna.

Dosljednost..to je najvažnije,a ja se još učim

Ta kupovina za njih je kao ovisnost,mi smo svoju curu navikli i odvikavanje nije lagano. Nitko nam nije kriv. Koliko im pružiš toliko oni uzmu i traže još malo.

Sretno

[sirius]

Moram ti priznati da sam se prepala. Mislim... jesam...psiholog i to...
Išla sam malo o ADHD čitati ...ona od svega jest glasna i ponekad upada u riječ. Ali druge stvari nisu prisutne. Barem ne u konstanti. Govorim o provođenju njene samovolje.
U dosta situacija ona mene sluša . Njega uopće ne sluša . Ali u nekim situacijama ne sluša ni mene. Tipa u dućanu kad pali i gasi svjetla. Ali istovremeno ne radi scenu ako joj nešto ne želim kupiti odn.ogranicim njenu kupovinu na 1,a ne na 5 stvari kkoliko bi ona željela . Znači, razumna je i divlja u isto vrijeme. I to me buni

Ima tisucu drugih razloga njezinom ponasanju koji nemaju veze sa adhd-om. Moj stariji sin u ima ADHD , ali mu u toj dobi nikad planski ne bi palo na pamet pokazivati svoju moc i frustraciju zbog nekupovine paljenjem i gasenjem svijetla.
takva vrsta planske manipulacije nije tipicna za djecu sa ADhd -om tako da se ne morazbog toga brinuti.
taj poremecaj nisam spomenula niti jednom rijeci, nego samo djecjeg psihologa koji bi mogao dati savjete i prepoznati tocno problem.
To sto je jedna forumasica napisala da njoj pomazu savjeti kako razgovarati i odgajati djecu sa adhd-om, pa oni su primjenjivi za svu djecu ( a ne samo onu sa poremecajem paznje).

[Carmina406]

.
To sto je jedna forumasica napisala da njoj pomazu savjeti kako razgovarati i odgajati djecu sa adhd-om, pa oni su primjenjivi za svu djecu ( a ne samo onu sa poremecajem paznje).

Slažem se.

[pulinka]

To sto je jedna forumasica napisala da njoj pomazu savjeti kako razgovarati i odgajati djecu sa adhd-om, pa oni su primjenjivi za svu djecu ( a ne samo onu sa poremecajem paznje).

Naravno da je tako!
Ja uopšte nemam nikakvu potvrdu da moje dete ima ADHD, samo moje laičke sumnje, ali činjenica je da meni upravo ti saveti jako dobro funkcionišu sa ćerkom.
Sa druge strane, sa sinom mi ti saveti uopšte nisu potrebni, jer nemam nikakvih problema te vrste (on ima neke svoje razloge za tantrume , ) ali nemam problema sa njegovom poslušnošću.
Zato sam se i složila da je dobar psiholog odlično rešenje ako je lako dostupan, jer može pružiti bolji uvid u celu situaciju.