Brak u krizi

[Margot]

Potpis! Uostalom, djeca su uglavnom uvije dodijeljena majci. Iznimka je jedino ako je majka narkomanka ili tako nesto. Sa sigurnoscu ti mogu reci da ce djeca pripasti tebi.

Ne sumnjam u pozitivan ishod dodjele djece kresceniji u ovom konkretnom slučaju, ako dođe do brakorazvodne parnice, razvoda braka i skrbništva nad zajedničkom djecom.
Ali ovakve stereotipe postavljati kao neupitne u pravnom postupku skrbništva u RH danas... prilično nategnuto.
Pravni aksiom, a i pravna praksa dodjele djece na skrb nakon brakorazvodne parnice isključivo ženama (osim "prostitukama i narkomankama") zasigurno ne postoji već dobrih desetak godina, barem.
Pogotovo ne od 1.rujna 2014, nakon stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona.

[rossa]

Ne sumnjam u pozitivan ishod dodjele djece kresceniji u ovom konkretnom slučaju, ako dođe do brakorazvodne parnice, razvoda braka i skrbništva nad zajedničkom djecom.
Ali ovakve stereotipe postavljati kao neupitne u pravnom postupku skrbništva u RH danas... prilično nategnuto.
Pravni aksiom, a i pravna praksa dodjele djece na skrb nakon brakorazvodne parnice isključivo ženama (osim "prostitukama i narkomankama") zasigurno ne postoji već dobrih desetak godina, barem.
Pogotovo ne od 1.rujna 2014, nakon stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona.

ovo sam i ja htjela napisati. ja sam se nedavno razvela tj razvrgla vanbračnu zajednicu pa do nikakvog suda još nismo ni stigli.
zasad je sve ok i lijepo se dogovaramo oko djeteta pa se nadam da će tako i ostati. ali u slučaju da ne nešto promijeni i krenem sama tražiti skrbništvo na sudu ne bih se zaklela da ću ga dobiti, a nisam ni prostitutka ni narkomannka.

ono što je ranije netko napisao, svakako odi kod psihologa/psihijatra. mi smo imali problema u braku i on nije htio ići, pa sam ja išla sama i posložila sebi neke stvari u glavi.
Malo me bilo strah može li mi taj moj odlazak potencijalno štetiti u dodjeljivanju skrbništva, pa mi je prijatlejica odvjetnica rekla da ne može i da se iz toga može iščitati moja namjera da popravim stvari.
U tvom slučaju, mislim da bi ti puno pomoglo (ja sam morala na kiretažu u 8. tjednu i to mi je bilo jako teško palo, a ne mogu ni zamisliti kako je kad se to dogodi kasnije)

netko je napisao skupiti sve dokumente i iskopirati ih, kao i spremiti dio stvari kod roditelja/prijatelja - to mi isto djeluje ok. Ja nisam imala porebe za tim nečim, ali mi djeluje kao razuman savjet u situaciji koju možemo iščitati kod tebe.
Svakako sve dobro razmisli i pretresi. Financije, smještaj, budućnost...

Da se vratim na početak tvog pitanja - brak radi djece. Ja mislim da nema smisla. Duboko vjerujem da je bolje imati dvije funkcionalne obitelji nego jednu nefunkcionalnu.
Kod nas nije bilo deranja, tučnjave i svega, ali je ona itekako osjećala napetost i to sigurno ne može biti dobro.

E sad, ona je mene nekidan pitala da zašto mi više ne živimo zajedno. Ja sam rekla da se mi više ne volimo i da ne bismo bili sretni da zajendo živimo. A kaže ona, ali ja bih bila sretna. Skoro mi srce nije puklo, oči su mi se napunile suzama (evo i sad opet dok to pišem - eto za temu Plačete li pred djecom). Pa sam joj pričala da ćemo nas dvoje oboje učiniti sve da ona u tom našem odvojenom životu bude što sretnija. Tu je ona pitala hoćemo li se mi dogovarati, pa se malo umirila kad sam rekla da ćemo se dogovarati za sve što se nje tiče.
Ovo je prvi put nakon 5 mjeseci da je ona pokazala neku tugu, prije joj je sve bilo super, dvije kuće....

Ja znam da neće sve ići lako s njom, da će biti takvih pitanja još i vjerojano problema kad bude starija, kad je pukne pubertet i slično. Znam da neće biti lako ni meni jer mi roditelji žive u drugom gradu, ali su se prijatelji pokazali divni. I žene na ovom forumu koje nikad prije nisam vijdela, ili smo se tipkale koji put.
Nije mi ni sad lako u nekom stvarima, ali nije mi krivo. Više nije imalo smisla, nakon tri godine nekog navlačenja hoćemo/nećemo.

I nema sad tu nekog raspadanja. Ti imaš dvoje djece koji te trebaju i moraš posložiti svoj i njihov život.
Ne srami se tražiti pomoć i ne srami se prihvatiti pomoć

p.s. ovo ljeto sam ja bila kući na moru 2 mjeseca i došla sam u zagreb na jedan dan po nju nakon što je bila s tatom dva tjedna, i hodam po ulici u kojoj sad živim i po prvi puta nakon 19 godina života u zagrebu se osjetim kod kuće. I počnem se smijati jer sam u najgoroj situaciji ikad, nemam stalni posao, živim u podstanarskom stanu koji se uz sve to i prodaje, a ja se osjećam kao kod kuće. Možda to nema veze s ničim, a opet...

Čuvaj se.

[rossa]

a šta sam se raspisala