bluebella, daleko ste vi od susjeda iz pakla, jako jako daleko.

ranije smo živjeli ispod jedne obitelji - majka i dvoje već velike, punoljetne djece. svi troje su bili jako pristojni, dragi, popričali bi rado s njma na stubištu... ali, kad su oni imali problema, a imali su ih vrlo često, i to u pravilu kasno navečer i noću - e to su bili "doživljaji". dolazila bi prva pomoć i policija, nismo ih mi zvali, vjerojatno netko od njih ili neki drugi susjedi...odvodili nekog od članova obitelji...jednom je bila frka jer je dečko te susjede, neki stranac, mislim Grk, nije sad ni bitno, stao na prozor i prijetio da će se baciti...osim strašnih urlika u svakoj su svađi, barem se meni tako činilo, premještali sav namještaj po kući, to se treslo da sam mislila, evo, sad će se lijepo srušiti na naš krevet. nikad, ali nikad, nije mi palo na pamet da im nešto kažem, bilo mi ih je jako žao, stvarno nisam mogla povezati te drage ljude na stubištu i one za koje sam u tim situacijama bila jako zabrinuta.

mama koja je glasna i sin koji nabija loptu, sigurno nisu idealni susjedi. ali, danas, kad su ljudi u takvim teškim situacijama, ozbiljno ugroženi, očajni, ubijaju sebe i druge, pucaju...ne znam, pune su crne kronike...što bi tek njihovi susjedi rekli, koji bi to bio krug pakla?
ako se nakon što kažeš malo primire i onda opet počnu, a ti uporno lijepo zamoli da se smire, pa tko bude uporniji. i što su ti već rekli - kad tvoje dijete poraste vidjet ćeš stvari drugim očima.