I nama je to ljetovanje zadnja linija obrane.
Pa se od 10-dnevnog ljetovanja financijski oporavljam do Božića.
 |
|||
|
|
|||
I nama je to ljetovanje zadnja linija obrane.
Pa se od 10-dnevnog ljetovanja financijski oporavljam do Božića.
lunja x
pokušavam pratiti svakodnevne troškove i ne brinuti previše.
kupili smo fen i frižider na rate (nekako nam se to činilo manje zlo nego da odročimo našu mini štednju)- nismo protivnici obročnog plaćanja. ova zima se ne čini dovoljno hladna da bi hranu držali na balkonu.
ono što me ponukala na razmišljanje i razgovor o financijskoj propasti nije moja rastrošnost (nikad ne kupujem skupe stvari i ne žalim za njima; skupa odjeća, delikatesni dućani, fino vino, otmjeni hoteli - jednostavno nikad mi nije bilo dostupno) nego želja da živim život u kojem se neću opterećivati izborom ovaj mjesec u kino, onaj u lunapark, a treći kazalište li još gore krpanjem cipela kartonom i vrećicom dok ne dođe plaća, ali ne ova nego ona treća.
Sensodyn pasta za zube je na akciji u Plodinama, 16,88 još 4 dana ili do isteka zaliha. Neki dan sam vidjela.Mojca prvotno napisa
Lakalut je u Metrou 17,49
Popustolovac je dobra stranica, ako ne idete često po dućanima ili vam ne nose katalogehttp://www.popustolovac.hr/proizvodi...ji-kozmo-64262
nama se bas desilo to 'dabogda imao pa nemao' u punom sjaju
nekad smo imali solidan standard, md je imao ustedevinu, imali smo za uz kredit i za ici na more, skijanje, rucati vani ponekad, kupovala se i sminka ono ysl, clinique.. sad gledam hocu li uz kredit i rezije uopce moci platiti svima skolu, vrtic. hranu kupujem direktno od proizvodaca, kruh pecem sama, robu na burzi, da skolske knjige treba kupiti morali bi dici kredit. auto star 15 godina, pa dokle odveze, za novi (rabljeni) nema ni u primisli. more je misaona imenica, skijanje takoder
na kozmetiku srecom ne trosim, tj minimalno jer ne koristim vise od osnova (sapun, sampon, pasta za zube).
ne znam, trebalo mi je par godina da prebolim odlaske na more ili bilo kakva putovanja osim do bg gdje je drugi dio familije, skijanje jos sanjam
Baš čitam cijelu temu, super je, potakla me na razmišljanje. I sjetila sam se dana dok sam bila klinka, čekanja u redovima za crni kruh (mama je čekala, ja sam bila dijete i sve mi je bilo super, ali sad kužim kako joj je bilo), kupovanja na nekakve bonove, pa ono još prije vožnja par-nepar registracija određene dane, pa malo kasnije, kad sam studirala, znala sam otići u Zagreb i natrag par dana s 10 kuna u novčaniku (stopirala, ništa nisam jela), završila faks i pohvaljena među najboljim studentima, sad radim, imam ok plaću, mm je privatnik (tu nekad ima i previše, a nekad mjesecima ništa, još ja moram dodati). Ali, kad to sve sada gledam, nije nam baš tako loše, i mnogima oko mene, svi kukaju kako je prije bilo bolje, ali ja se pitam jesu li zaboravili te dane, ili smo mi drugačije živjeli (moji roditelji, mislim).
Moram priznati da ni mm ni ja nismo ljudi od tablica, od praćenja akcija, kupovanja unaprijed i planiranja, jako smo impulzivni. Imali smo u proteklih 13 godina dana s hrpom novaca, dana bez kune, s hrpom dugova, s minusima i kreditima, bez minusa, s hrpom kartica, bez kartica, ono baš svega i svakakvih financijskih turbulencija, ali u cijeloj priči mi je najbitnije da niti u jednom trenu ni ja ni on nismo krivili onog drugog i da naša ljubav nije imala veze s lovom. To me nekako drži da ćemo uvijek naći izlaz.
Ja se malo više trudim oko štednje i planiranja za stare dane, on malo manje. Nekako imam osjećaj da se vozimo u brzom vlaku bez kočnica i nadamo se da nećemo naletiti na veliku nizbrdicu
I onak, kad imamo para trošimo k'o pijani milijunaši, a kad nemamo stisnemo se i čekamo da prođe
Bojim se da stiže vrijeme stiskanja koje će duuuugo trajati.
Ima izreka "stedi se kad se ima" - stediti kad se nema je jako tesko, jer nemas. Trenutno smo u koliko ono, sest godina recesije? I sve vlade su uspjele u samo jednom - da zacementiraju status quo koji nas je tu i doveo i sad nas vodi jos dublje. Ne vjerujem u skori oporavak. Nema razloga za njega.
Drago mi je da je mamitzi kupila fen i frizider, ipak zivimo u 21 stoljecu, u EU, valjda se to ipak (jos uvijek) podrazumijeva.
Ja sam osobno zbog svega ovog izgubila onaj prethodni optimizam i polet, nekad sam troskove planirala do maksimuma financijskih mogucnosti, danas planiramo stednju i bjezimo od bilo kakvih dugorocnoh obveza. Imamo premali stan, stare aute itd ali snasli smo se, dobro nas sluze. Ne znam samo sto za dvije-tri godine, ici u 40-ima u avanturu jos jednog stambenog kredita ili ne. Vidjeti cemo kako je situacija s radnim mjestima, i opcenito ekonomija. Jer prije sam uvijek mislila - ako necemo imati iznajmiti cemo ili prodati, sad vec vidim da bi to vise nije brzi izlaz, jer se na prodaju ili najam ceka mjesecima pa i godinama...
Super tema, s puno dobrih savjeta. Prošla sam sve faze osobnog razvoja po pitanju financija. Dotakla dno prezaduženosti koje mi je uništilo zdravlje i onda rekla dosta. Sada bježim od minusa kao od vraga, karticu koristim samo debitnu. Znači trošim ono što imam ušteđeno i pokušavam štedjeti koliko mogu. Ima jedna dobra knjiga koju bi preporučila pročitati "Miljunašev um". Meni je bila jako poučna...
Kod mene je obrnuto. Počela sam štedjeti tek kad je počela kriza i kad je firma MM otišla u stečaj. Jako pomalo, ali ipak. Sreća da jesam jer su nam određene životne okolnosti izbijale novce iz novčanika mimo naše volje, ovako me trajni nalog spasio od dodatnih davanja.
Čitala i ja, odlična je. Uglavnom milioneri ne troše, niti se razbacuju, koliko ljudi obično misle. Mnogi od njih kupuju robu na rasprodajama i nose majce po 10 godina dok se ne raspadnu i slično. I imaju samo jednu karticu i u detalje razrađen godišnji troškovnik.
Posljednje uređivanje od šafran : 07.12.2014. at 13:10
Super, znači prava sam kandidatkinja za milijunašicu. Fali mi samo prvi milijun.
ja kad radim na višenacionalnim projektima onda fino gledam budžet sa svojom plaćom i plaćom manje rangirane osobe u starim članicama EU i divim se sama sebi kako ne pošizim :DZa usporedbu standarda evo vrlo jednostavnog primjera: radim u velikoj financijskoj grupaciji i kontaktiram sa kolegama koji rade posao identičan mom u austriji i njemačkoj npr. (i u drugim zemljama, ali s ovima se oduvijek volimo uspoređivati)
Dakle imamo istu razinu obrazovanja, otprilike jednako iskustvo, isti naziv radnog mjesta i opis posla. I radimo u istoj firmi globalno. Oni zarađuju dva i pol puta više od mene neto. Ako u tu računicu ukalkuliramo i činjenicu da su hrana, odjeća i higijenske potrepštine tamo jeftinije - vrlo je jasna razlika u standardu.
Čokolada, tješi se.
Od tih su se knjiga i savjeta u njima obogatili uglavnom samo oni koji su ih pisali.
... onda ja nikada ne bum milijunaš, osim ak ne osvojim na lotu, a i to bi već nekako 'strajbala'
žali bože tih milijuna onda
A je, istina, samo takvi bar ne brinu da li će imati djetetu za kruh na kraju mjeseca, niti očekuju od države da im osigura bolji život. Nisu ovisni o krizama u toj mjeri da im one neposredno utječu na neke osnovne životne potrebe.
Ja bi recimo voljela da su me tome malo podučili i u školi, kako zaraditi lovu, a ne samo kako je potrošiti.
Ili da mi je netko tamo već kao tinejđerki poklono taku neku knjigu i pojasnio mi već tada neke stvari o novcu, ovak mi je trebalo skoro dva desetljeća da sama dođem do toga kako stvari funkcioniraju. S obzirom na projećni životni vijek, malo kasno za prvi milijun
Posljednje uređivanje od šafran : 09.12.2014. at 06:22
Nisam skupila prvi milijun, ali jesam za novu suđericu.
Stoga svečano objavljujem da smo moja mala obitelj i ja danas kupili novu suđericu.
Za keš!
Nek posluži barem onoliko dugo koliko je i stara i ja zadovoljna.
Mi se trudimo da uvijek ostavimo nesto nastranu, nekad je to solidno, nekad trosimo to sto smo ustedili (povremeni projekti nas vode u plus, višemjesečna kašnjenja plata u minus i tako)... Nismo rastrošni, ne pusimo, ne pijemo, ne plaćamo čuvanje djece, odjeću gotovo komplet dobijemo sezonski... I da, kucu smo kupili za kes. Štediti smo poceli i prije nego smo se upoznali... Recimo da nam je trebalo nekih 10-12 godina da uštedimo taj novac.
Hm, ja ne znam u kojem bih svijetu uštedila za kuću za tako malo vremena :/
Nek je samo 100000€, trebala bih uštedjeti mjesečno nešto manje od 700€ iliti gotovo cijelu svoju plaću. Mm je daleko od tog iznosa.
Sad sam.se ucrnjačila, neću nikad skupiti za kuću
U kojem svijetu? Pa u npr. Ličko senskoj županiji imaš kuća s okućnicom od 25 000 EUR na više....
Da, al tamo vjerojatno ne bi imala posao. Al bi imala kuću. A bogami i okućnicu, da ne kažem kečigu.U kojem svijetu? Pa u npr. Ličko senskoj županiji imaš kuća s okućnicom od 25 000 EUR na više....
i eto ti posla...u poljoprivredu/OPG-ovanje....
Trampolina, ma sto se imas bacati u bed... To je tako individualno! Svi imamo razlicite zivotne okolnosti, poslove, place, prethodnu imovinu, potrebe i sl.
Ja volim procitati savjete na ivakvim temama jer nesto ipak usvojim. Nesto ne jer mi je ili neprimjenjivo, neprihvatljivo... sto god. Ali ne zelim uzimati zdravo za gotovo sve sto procitam ovdje.
Na temu kuce: slazem se u potpunosti. Nedavno sam muzu poslala link na neku jeftinu kucu u nasem rodnom kraju :D i tako je lijepo izgledalo, mirno, opusteno. Al da, tko ce nam tamo dati placu :/
Drzim se ja zagrebackog prireza :D
Je, šalje i meni mm linkove svako malo, moram priznati da sam neko vrijeme bila oduševljena likom i zagorjem al me strefio realitet o kojem marta priča.
A i ne bih se baš selila s mora
Skulirana, sad sam se dobro nasmijala-ja i opg, pa crkli bi valjda od gladi, ne snalazim se najbolje ni s ovik 25 m2 koje obrađujem
ja se samo smijem na smuđ, šaran, a bogami i kečigu
Svako od njih je štedio. To bi onda bilo oko ca. 200-300 eu mjesečno svaki. Sada se trenutno kuče u Zg kreću od 1000 eu/m2 (recimo negdje u Gajnicama starija gradnja) pa jasno naviše, samo nebo je granica, uključujući naravno i zemljište određene kvadrature ili neka mala okućnica, negdje veće negdje manje površine.Hm, ja ne znam u kojem bih svijetu uštedila za kuću za tako malo vremena :/
Nek je samo 100000€, trebala bih uštedjeti mjesečno nešto manje od 700€ iliti gotovo cijelu svoju plaću. Mm je daleko od tog iznosa.
Sad sam.se ucrnjačila, neću nikad skupiti za kuću
A imaš neko zemljište, sam gradiš, duplo jeftnije. Recimo naš slučaj. Osim toga kuća ne mora biti od 200m2, i jedna slatka od 80-100m2 je za 4 članu obitelj sasvim dovoljna + neko dvorište. Tako da alef nije ispalila ništa iracionalno, baš naprotiv.
Osim toga možda su oboje živjeli još kod roditelja, pa je štedjeti bilo još lakše, recimo primjer naših prijatelja, jbg. lako bilo njima kupiti 15 godina kasnije stančugu u Zagrebu, kad su oboje nakon svadbe toliko godina živjeli kod njegove stare u stanu bez da lipe daju za stanarinu.
Pa onta 3 slučaj, nekretnine su početkom 2000 g. bile bagatela. E tko je tada kužio neke osnovne zakonitosti tržišnih kretanja dobro je mogao ubrati. Prijatelj nam je tada kupio u Zg stan od 30 m2 za neku siću, 6 godina kasnije ga je prodao za duplo toliko. Oženio se, žena mu isto imala nešto ušteđevine, kupili stan od 80m2 novogradnja. Cijene opet malo poskočile, prodali taj i kupili drugi 120m2 isto novogradnja. Nisu se zaduživali u švicarcima. Gdje je nama bila pamet tada, nije za diskusiju
A ima ih još...
Nije da se ne može, može se, samo čovjeku trebaju neke osnove o novcu i tržištu i kako stvar funkcionira dovoljno rano, i dovoljno se rano treba početi baviti time.
I jbg, da, priznati si i pomirit se sa time ako kasniš, da kasniš, ali bar onda svojim klincima ostaviti to znanje u nasljeđe, i dovoljno ih rano početi tesati.
eto, potpisujem.
nije bilo prethodne imovine, nije bilo znanja o tržištu, novcu, kreditima, čemugod
ili samo nisam imala dobru kristalnu kuglu kao neki koji mi danas kažu -ko ti kriv.
ali zato sad imam stan i kredit u švicarcima koji mi je ohoho veći nego prije 5 godina.
sve i da hoću ne mogu ga prodat jer se ne isplati, jer bih bila i dalje dužna banci ko grčka,
ko mi je ravan
Ima ih, da. I fora je to, ako imas toliko love viska i jos bar toliko za uloziti za uredjenje kuce da imas vikendicu i jos za benzin svaki ili svaki drugi vikend za 300km do tamo i nazad.U kojem svijetu? Pa u npr. Ličko senskoj županiji imaš kuća s okućnicom od 25 000 EUR na više....
Za zivjeti tamo u smislu imanja pristojnih prihoda i mogucnosti za djecu nekome tko je naucio na ZG i sve sto se tu pruza - mozda neki vrlo vrlo veliki avanturisti i zeljni radikalnih promjena. Ja osobno ne bih nikad s dvoje male djece odselila tamo iz zg osim u nuzdi. Pa po puno vecoj cijeni i na kredit imam puno manje kvadrata.
Tako i mi. Za cijenu naših sitnih kvadrata nekih 200 km od nas, neko selo, manje mjesto, mogli smo komotno kupit kuću, ali povezanost, osim autom koma, nema vrtića, a baš ni škola, čak i do osnovne moraš vozit djecu bar 20km, nema baš ni dućana, a ni posla, pa putovanje po 2-3 sata dnevno nije isključeno. Što je ok par godina, ali ne baš i 20+godina.
Bavili smo se i mi tom mišlju, idila stvarno, ali u penziji možda. Ili za ljude koji su dobre ruke na zemlji. Ali meni ni kućne biljke ne ostaju na životu
Mi smo podstanari i kupovina stana ili kuće još nije ni na vidiku. Tolike sam godine bila u kreditima zbog kojih nisam mogla izdurat s plaćom do kraja mjeseca da i od njih bježim. U kredit bi ušla za investiciju koja će mi se vratiti u relativno kratkom roku i koja će nositi prihode. Ovu priču s štedljivošću onih koji imaju novaca mogu potvrditi u svojoj bližoj okolini. Nisu škrti, ali dva puta okrenu novac prije nego ga potroše. Oni imaju točno zacrtano koliko će na što potrošiti i uvijek planiraju unaprijed. Nisam još došla do tog stupnja, nadam se da hoću
kupnja kuće je nešto što planiramo u skoro vrijeme. trenutno smo u fazi praćenja oglasa. nema teorije da bismo za kuću kakvu želimo uštedjeli, bez obzira na relativno dobre prihode. u obzir dolazi jedino prodaja stana (koji je na kredit, pa isti ostaje kao opterećenje) i kemijanje kako premostiti razliku (u obzir dakle, dolazi još neki manji kredit).
ono što mene ljuti je da bez obzira što već godinama uplaćujemo stambenu štednju, istu, zapravo, ne možemo bez komplikacija i gubitaka podići u slučaju da uleti neka dobra prilika (a zapela nam je jedna kuća u blizini jako za oko). nudi nam se međufinanciranje, pod istim uvjetima kao i nekome tko danas dođe i kaže ja bih kredit s međufinanciranjem. ljuti me i to što u svakoj toj avanturi zvanoj kupnja kuće toliko drugih mora uzeti svoj dio kolača (porez, troškovi, provizije, ovjere....), da izgubim svaku volju. moja banka ima neki dil s jednom agencijom za promet nekretninama, pa nude kredite još povoljnije od ovih iz stambene štedionice (barem po visini kamatne stope, iako je promjenjiva te je to zapravo kvaka), ako kuću kupim posredstvom te agencije. e tu sam stvarno ljuta, jer ja sam kuću sama našla, a da bih dobila nižu kamatnu stopu agenciji bih zapravo morala darovati proviziju , 3% ili koliko već vrijednosti kuće, što mi se nikako ne isplati jer je to više od razlike u kamati...i tako da ne pilim dalje, kad o svemu tome počnem razmišljati zaboli me glava, ne znam zašto mi osobni bankar ne daje savjet zaista u moju korist, nego nudi proizvode na kojima od svake moje kune mora barem 20 lipa dobiti njegova banka, bilježnik, agencija...
zabrijala sam, sorry
htjela sam reći da i kad imaš neke teorijske mogućnosti za kupnju kuće, toliko toga se još prikelji da brzo izgubiš volju, a s obzirom na ovu opću situaciju, kupnja se čini kao suludi čin (posebno ako manjak još jedne dječje sobe možeš riješiti krevetom na kat ili onim prekrasnim namještajem koji štedi prostor).
Meni je sve bliža ideja o montažnoj kući. Za 100.000 EUR kupiš kuću kakvu želiš, garancija 100 godina. I onda je još iznajmljuješ preko turističke sezone i u cca 10 godina vratiš ono što si uložio. Kako živim u kraju gdje mnogi žive od turizma, to mi se čini kao najbolja opcija. Preduvjet je naravno imati teren. Mi ga još nemamo, nadam se da će se zvijezde narednih godina posložiti da to ostvarimo.
Mi smo našu kuću (prizemnica cca 170 bruto kvadrata, bez podruma) platili cca 70.000,00€ na to još dodajte plac koji nije svugdje isti. E sad mi smo si stvarno puno truda dali u traženje najpovoljnijih ponuda od izvođača do materijala.
Recimo ponude samo za izgradnju od od temelja do krova su se razlikovale za 100.000,00kn.
A unutarnje uređenje, e tu se stvarno može zaglibiti...
U Zaprešiću se kuće prodaju po 800-900 ojra kvadrat, a Zaprešić je nadomak Zagreba.
Svi mi putujemo u Zagreb na posao i živi smo.
Što se tiče cijena nekretnina; tko je to mogao znati?
Lako je sad pametan biti, ali prije deset-dvadeset godina, tko je mogao predvidjeti da će doći do sloma tržišta, krize, pada cijena, divljanja švicarca....
Zato se ne treba gristi.
To je jednostavno tako.
Isto kao što ima mnogih kojima roditelji pomažu i naravno da im je lako štedjeti kad sve imaju gotovo.
Meni nitko, nikad nije ništa dao.
Sve što imamo smo sami muž i ja stekli i nama je veliki uspjeh što uopće živimo bez dugova i kredita jer on je u mirovini, radim samo ja, a tu je i dijete.
Dobro bi nam došao veći stan ili bar da ovaj preuredimo, ali za sada je to nemoguće i ja se uopće s tim ne zamaram.
I ne zamaram se kao i ne žalim one koje su uletavali u kojekakve kombinacije, kredite, živjeli preko svojih mogućnosti samo da bi "imali", a sad kukaju i grcaju u ovrhama.
tanči mi smo gledali kuće baš u zaprešiću,
svidjelo nam se, tamo imamo prijatelje.
problem u tim kućama koje smo gledali je što je svaka bila za adaptaciju,
a kad kupiš kuću na kredit,
adaptacija je nešto što se jednostavno ne uklapa u ništa.
nije li plaćanje podstanarstva investicija u prazno?
ja bih radije riješila stambeno pitanje dajući lovu za kredit svog stana, a ne nečijeg tuđeg
pa mi se i investicija u prostor koji bih iznajmljivala, dok sama i dalje živim u podstanarstvu, čini suluda, sori
načelno i ja sam "ziheraš", ne upuštam se lako u kredite i isto tako sve što imamo sami smo zaradili, ali ne mogu reći da ne žalim ljude koji su sad u problemima. i sama si Tanči rekla da su to bile nepredvidive stvari, nisu se baš svi zaljetali da bi "imali" i živjeli preko svojih mogućnosti (jedan dio je, naravno). tada je matematika bila sasvim drugačija, tko je mogao predvidjeti baš ovakvu kombinaciju? mene je MM jedva obradio da se prijavim za kupnju stana pod izuzetno povoljnim uvjetima, ja sam sva bila u strahu i eto, opet se ponavlja sve to moje što ako? što ako?...
Naš prijatelj. Sjećam se da smo mu govorili tada, ma daj gluposti, ti i tvoje teorije ovakeve onakve, ali bio je upravu. Danas kad pogledam, matematika je ustvari bila jako jednostavna, samo što je on pratio, a mi ne. Jest, može se reći uvijek lako je biti general nakon bitke, ali nije baš tako, gospodarski obrasci se ciklički ponavljaju, problem je nekad što ih prosječan čovjek ne želi prepoznati, vrlo često iz čistog straha. Ovo što se dogodilo već je viđeno sto puta u drugim zemljama. Ali sječam se ko jučer, da nismo željeli vjerovati, kao nekim čudom će država smoć novce, je da, a na osnovu samo čega če se gospodarstvo pokrenuti i živnuti. Jednostavna matematika.
...kao i što svijet ponovno kreće u utrku u naoružanju. Ma, ono, sve već viđeno.
Plaćam stanarinu 800 kn mjesečno, što je s obzirom na rate kredita za stan višestruko manje. Izgradnja kuće je dugoročni plan i dok ne budem imala barem pola ušteđevine za njezino financiranje ne mislim ulaziti u nikakve kredite. Slažem se da je podstanarstvo bačeni novac, ali s obzirom da ne plaćam puno nije mi žao jer nisam u dužničkom ropstvu narednih 30 godina. Prije sam i ja razmišljala kao i ti, no sada mi je kredit opcija samo za neko ulaganje. No, ne osuđujem one koji dižu kredit za stan ili kuću ako im je to nužnost. Svatko ima svoje prioritete i zna što mu je važno u životu.
I još samo da dodam, uzevši u obzir kamate koje zaračunava banka na kredite, štednja i podstanarstvo (u mojem slučaju) mi ispadaju povoljniji od bilo kojeg kredita.
duznicko robstvo koje se spominje je po vama sto?
moja percepcija duznickog robstva mi je jasna. npr. ako imam kredit i od place ne mogu pokriti i njega i osnovne zivotne potrebe. pa zato dizem jos jedan. i tako krene.
ja osobno ne poznajem nikoga ko zivi tako. poznajem dosta ljudi s kreditima, ali ne i ovakav slucaj. naravno sem drage nam drzave.
ni ja ne poznajem nikoga u dužničkom ropstvu. ljudi se snalaze, prištede, odriču se nekih stvari i razvuku od plaće do plaće, ali baš da su u dužničkom ropstvu, nisu. mi smo stan kupili, imamo kredit i daleko smo od toga da nam je to neko preveliko opterećenje. sve je stvar matematike, naravno.
mislim da smo generalno previše opterećeni imanjem vlastitog krova nad glavom. ako nemaš svoju nekretninu, kao da nisi uspio u životu. da je više reda i sigurnosti u položaju najmoprimaca, ne bi tome bilo tako.
Da, mi smo pokušavali prodati kuću u nizu u kojoj imamo suvlasništvo jer nemamo novca za isplatiti drugog vlasnika, a ni on nas.
I što se desilo?
Puno je ljudi dolazilo gledat, ali su svi našli neku "zamjerku". Te zašto je ovaj zid tu, te zašto je ona voćka tamo i tak, a svi odreda su htjeli još spustiti cijenu koja je bila 80 000 € za kuću, katnicu od 100 m2, odmah useljivu sa svim priključcima i velikom garažom s dodatnom prostorijim u odvojenom objektu i okućnica i sprijeda i odozada, kao i ulaz u kuću. Autobusna stanica je deset metara od kuće. Škola, vrtić, nova zdravstvena stanica i da ne nabrajam dalje.
I mi smo odustali od prodaje jer nije imalo smisla.
Što se tiče adaptacije, u ovoj kući nije bila nužna jer je sve bilo u funkciji, a kreveljenje tipa: zašto je ovaj prozor smeđ, a ne bijel je čisto kreveljenje jer i smeđi prozor isto kao i bijeli podjednako služe svrsi.
Ne znam, možda mi jednostavno nismo imali sreće s kupcima, ali moje iskustvo je takvo.
Ispričavam se ako sam se možda pregrubo izrazila. Dužničko ropstvo je za mene osjećaj da sam nekome nešto dužna plaćati narednih 20-30 godina. No, kako sam rekla i prije. Razumijem sve one koji dižu kredite iz potrebe, ne osuđujem nikoga. No isto tako mislim da je moje pravo razmišljati drugačije i činiti vlastite izbore. Svatko zna sam za sebe što mu je najbolje i najprihvatljivije. I nitko od nas nije u pravu i svi smo u pravu jer svatko od nas živi u drugačijim životnim okolnostima. I zatko tko sam
ja da nekome sudim ili od kuda nekome pravo da sudi mene. Peace
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom