Nastavak drugog dijela života - trebam ideje, trebam pomoć

[Evelina]

A čuj, ja da sam svom tati došla s nekom idejom o preseljenju, koliko bih god pri tom bila motivirana isključivo mogućnošću bolje brige za njih, on ne da bi to odbio nego bi me vjerojatno još napao da što ja njega pokušavam iseliti iz 'njegovoga' još dok je on živ, neka prvo ja pričekam da on umre pa onda da raspolažem 'njegovim'. Dakle, suradnja: 0 bodova.

Da, razumijem to što mi govoriš. Da je tako, bilo bi mi čak i lakše, jer bih tražila rješenje na drugoj strani, odnosno, tražila bih pomoć u vidu čišćenja, kuhanja, nekog da brine o njima kad ja ne mogu. Ali oni to ne žele, bar ne još.

Pišeš da se ni tvoji ni njegovi bar načelno ne protive preseljenju. Razmisli o ideji da ne zadržiš niti jedan od ta tri stana: starci se ne moraju se seliti u tvoj stan, neka traže zamjenu svog većeg za manji u tvom kvartu, neće to možda ići brzo, ali znam ljude kojima je to uspjelo; razlika novaca koja će njima ostati nakon zamjene bit će dobrodošla zaliha za troškove u slučaju bolesti, ili jednog dana tebi kad budeš željela kupiti veći stan, a onda ćeš si birati kakav i gdje hoćeš.

Moji ne samo da "nek ne sele u naš stan", oni nisu sposobni popeti se u posjetu, a kamoli živjeti tamo (stara se još drži i rinta, a ima reumatski artritis, pa ne znam dokada će to moći). Nitko nemre u taj naš stan, mužev tata ima sjebano stopalo. Mislim, da je u prizemlju ili prvom katu, ne znaš tko bi prije tamo htio živjeti, svima odgovara osim tog vražjeg kata. :mad:

Ja znam da moramo potegnuti pitanje i sa njegovima, jasno mi je to. Ali mrsko mi je to što svi kao ne očekuju ništa od "mladih", ali svejedno se nekako i očekuje nešto od nas "mladih". Ono, svi su otvoreni za razgovor, dapače, i familija smo, čak i više manje normalni ali mrsko mi je samoj započinjat razgovor s njegovima, mrsko mi je i pustiti njih da razgovaraju (nitko se nikome ne želi petljati u imovinu), a mrsko mi je i napraviti kružok. A morat ću.

Pa sam mislila prvo skupiti ideje, raznovrsne, ak ih opće ima, prije nego što se krene razgovarati.

Naravno, u slučaju da iz razgovora njegove izbacim (kao opciju) to neće dobro proći, jer i njegovi nekako "očekuju" da kad se rješava situacija, i oni budu uzeti u obzir.

[Bubilo Bubich]

Ja znam da moramo potegnuti pitanje i sa njegovima, jasno mi je to. Ali mrsko mi je to što svi kao ne očekuju ništa od "mladih", ali svejedno se nekako i očekuje nešto od nas "mladih". Ono, svi su otvoreni za razgovor, dapače, i familija smo, čak i više manje normalni ali mrsko mi je samoj započinjat razgovor s njegovima, mrsko mi je i pustiti njih da razgovaraju (nitko se nikome ne želi petljati u imovinu), a mrsko mi je i napraviti kružok. A morat ću.Pa sam mislila prvo skupiti ideje, raznovrsne, ak ih opće ima, prije nego što se krene razgovarati. Naravno, u slučaju da iz razgovora njegove izbacim (kao opciju) to neće dobro proći, jer i njegovi nekako "očekuju" da kad se rješava situacija, i oni budu uzeti u obzir.

Nemoj mi zamjeriti, ali nakon svih postova, ja bih se opet vratila na onaj prvi prvcati od Sirus, da "praviš ražanj dok je zec u šumi".
Zvučiš kao brižna osoba koja misli na potrebe svih njih četvero starih i bolesnih, no meni u tvojoj priči nešto ostaje u zraku - jesu li zbilja svi oni spremni na promjene, ili je to "neka mladi riješe" ono, neka priča, usputna rečenica. Da ti se ne dogodi da im sutra dođeš s zbilja dobrim financijsko-nekretninskim planom za 3 nove stambene opcije, svi bi se prvo međusobno pogledavali i na kraju se ne bi htjeli ni pomaknuti. Ja bih prvo prije nego "ja mlada počnem nešto riješavati" sjela ispred njih i bacila im par konkretnih prijedloga, može i lažnih što ne (dokle se možeš izvući iz sitne laži). Npr. "vidjela sam u oglasu stan u odličnom kvartu, oni bi mijenjali stan u prizemlju baš za takav kakav vi imate, hoćemo ga ići pogledati". Pa vidi žele li ga pogledati sutra, ili "bit će još takvih oglasa".

Prvo ih sve suoči s pitanjem - da sutra pronađemo idealne stambene opcije, selite li vi ili ne?

Pišem to jer oko sebe isto imam starih i bolesnih ljudi, no koliko god kome bilo u toj situaciji teško (njima samima ili onima koji brinu o njima) svi su u stanju svijesti "samo me ne miči odavde gdje sam oduvijek". Možda tvoji nisu, ali provjeri.

Na stranu bolesti i teškoće kretanja (kao jedan od problema),zašto očekuješ da kroz par godina neće to moći financijski više hendlati? Već su sad svi u penziji? Misliš da će penzije padati? Režije, troškovi liječenja rasti?

Moja svekrva je stara, bolesna i sama, i živi u 120 kvadrata. Nas četvero živimo u 45. Prije 5-6 godina smo imali sto ideja što i kako, i vrlo brzo (u mjesec-dva) sam shvatila da je to "njezina kuća" i da nijedna od sto ideja nije važna. Isto nam nije bila ideja dokopati se njezine kuće i kvadrata nego njoj olakšati. I onda se pomiriš s tim, to je njezina kuća u kojoj živi 40 godina, njezino gospodarenje potrošnjom vode i plina, njezina kuhinja, njezine stepenice za gore-dolje i sl.

Mislim da, kad su starci u situaciji da još uvijek mogu koliko toliko sami hendlati svakodnevni život da im treba pristupiti na način: "reci mi koliko i oko čega pomoći trebaš, a ja ti u ovim uvjetima mogu dati toliko i toliko" (npr. ako stanujete tu gdje stanujete, ja vas mogu posjećivati najviše 2x tjedno). Ovo će zvučati užasno ružno - ali u najgorim scenarijima, kad se dođe do situacije da su zbilja potrebiti, ono da im treba konstantna fizička pomoć, a odbijaju svakaka riješenja (dom, plaćenu pomoć u kući), onda se čovjek ne treba osjećati isključivo odgovornim.

Ukratko, nemoj si nametati toliko osjećaj odgovornosti i obaveze da ti mlada riješiš situaciju, nego na sekundu pusti, i gledaj njih.
Prouči ih još jednom žele li riješiti "situaciju ili ne". Ako ne, možeš samo sebe (svoju obitelj) seliti.