Da, veliki dečko, ali još uvijek mamina mrvica i maza! Trebao je ići već ove godine u školu, ali smo odgodili jer uz sve što je prošao, nije bio spreman. Naravno da smo se zaljubili u njega i bake i dede ga obožavaju (jedini im je unuk), ali i da nije prošlo bez poteškoća i da se vidi razlika u ponašanju (teže se prilagođava, teže sklapa prijateljstva, nesigurnost, ljubomora) ako usporedim sa vršnjacima. Ali stvarno se trudim ne pokušavati uspoređivati i pristupitu mu individualno, tj nastojati ga razumjeti i ne imati nerealne ciljeve. Da, mučimo muku s povremenim noćnim i dnevnim nekontroliranim mokrenjem i sve smo probali, jednostavno je psihološki i naravno, nismo mu stavili pelene i sl. Jednostavno ga tjeramo na wc, po noći ga nosimo da ide piškit, brinemo dosta s obzirom na njegove godine. Zna se sam obući, sam spakirati, jesti s vilicom i nožem, pisati, sve zna sam, ali se zaželi da ga mama okupa, odjene, da gleda s njim crtić, uglavnom puno pažnje. Sjećam se da sam i ja kao dijete bila jako željna pažnje i to mi je pomoglo da izgradim prisan odnos s roditeljima. Ima tu i ljubomore, "skače" kad se mama i tata zagrle, nedajbože poljube.Ide u vrtić već god dana, sad je predškolac, u vrtiću ima super tetu, jako se potrudila oko njega, ima neke nove prijatelje, pleše folklor, veliki je zabavljač, plesač, ...Već sam zaboravila kak je to biti "ne mama".