tu gdje smo sad nije zajednicki krov, ja sam u njegovoj kuci. tako da jedino ja mogu otici, nemogu očekivati od njega da ode. to kod njega nije povezano sa alkoholom, kod njega to dodje iz nicega. dovoljna je jedna kriva rijec, ponekad samo krivi pogled da on popizdi i iz normalnog covjeka se pretvori u neznam ni sama sta. vec sam ja bjezala od njega, ali me nije dosad stigao udariti. jednom sam pobjegla pred njim i zatvorila se u sobu, a već nakon sat ili dva je došao za nama na neku proslavu dječjeg rodjendana ko da ništa nije bilo