IP bi se morao provoditi i u gimnaziji ukoliko se dijete tamo upisalo, a sad provodi li se i kako, to je drugi par rukava.
IP bi se morao provoditi i u gimnaziji ukoliko se dijete tamo upisalo, a sad provodi li se i kako, to je drugi par rukava.
Cuj , do padanja razreda ( jos ) nisam dosla, ali manje pitanja u testu jos nisam dozvjela.
Neki profesori me blijedo gledaju kad trazim da ne prepisuje zadatke iz petominutne provjere sa grafoskopa nego da mu to nastampaju na papir. U nekim predmetima nema uopce usmenog odgovaranja ( za nikoga pa niti za njega) ... I tako , iz mog iskustva , sa papirom ili bez njega isto , ako volje nema.
Individualizirani pristup znači samo da se pripasuju METODE RADA, a ne količina gradiva. To znači da će (teoretski) dijete s disleksijom odgovarati usmeno, a ne pismeno. Isti je broj pitanja, drugačija je metoda rada, ali procjena je stručnog tima kako to treba učiniti (podloge za to daju logopedi, fizijatri, defektolozi - oni koji su odgovorni za dijagnozu, jer tu ima bezbroj mogućnosti i kombinacija). Može eventualno biti manje pitanja na testu ako je isto vrijeme, ili će mu za isti broj pitanja produljiti vrijeme. Dok je moj sin bio mlađi i imao većih problema s tim, mogli smo mahati s njegovim papirom do besvijesti - nula bodova. Odrazilo mu se na prosjek jer ni učiteljicama (ni redovna ni boravkašice) nije padalo na pamet da bilo što individualno rade s njim. Ja sam svome djetetu u nižim razredima izborila pravo da se javi i odgovara usmeno ako je dobio ocjenu iz testa kojom nije bio zadovoljan. NIKADA mu nisu smanjili broj pitanja niti bilo što slično. S druge strane, moje dijete se dobro snašlo i prilagodilo (i to je slučaj s većinom djece) situaciji koju mi ne smatramo idealnom. Uostalom, to je život.
Još malo teorije:
Individualizirani pristup je za djecu koja su u stanju sve shvatiti, ali nisu u stanju čitati (ne vide kako treba), ili imaju lošu motoriku pa ne mogu zapisati sve što treba... Teško je individualizaciju opisati jer se i to i PP kroje po mjeri točno određenog djeteta. Dijete s poteškoćama pažnje morat će recimo isto gradivo odgovarati u 2-3 puta (manje cjeline). ALi tako bih ja to napravila.
Ako dijete ima prilagođeni program u smislu da ima poteškoća sa razumijevanjem gradiva - mijenja se opseg gradiva. Štajaznam, ako ostali uče zbrajanje do 20, dijete s teškoćama zbrajat će do 10.
Što se tiče ove priče iz cipela osoblja škole - to je ono o čemu casa govori: ljudi nisu ni educirani ni stimulirani za takve krivine. To ovisi isključivo o mašti pojedinca, čini mi se. Učitelj / profesor dobije upute za pojedinog učenika od stručne službe ili logopeda ili defektologa ili psihologa, ali ta osoba ne poznaje razrednu dinamiku i ne zna kakve probleme / mogućnosti ima učitelj da u razredu to sve sprovede.
Postoji ograničenje koliko djece "s papirima" može biti u jednom razredu, jer i IP i PP (kad se provode kako je zamišljeno) uzimaju vrijeme i energiju daleko više nego obična djeca bez smetnji.
Sve je to u teoriji divno i krasno. Ali što ako se u razredu zatekne "kritična masa" djece s poteškoćama vlastitim, poteškoćama iz obitelji, pa djeca čiji roditelji ne surađuju i ne žele prihvatiti da dijete ima problema iako se škola trudi - dobijete nerješivu kombinaciju... To se u životu događa. Možemo lajati na mjesec do sudnjeg dana.
I zato mislim da je važno komunicirati sa školom. Na roditeljskom sastanku čut će se općenite informacije, na pojedinačnim informacijama nešto malo više, ali ne sve jer škola je dužna čuvati tajnost podataka, pa nećete čuti imena ni dijagnoze. Ali čut ćete što se poduzima. Ja sam često čula i koji su problemi tj. zašto se nešto ne može provesti. I tako dalje...
Takva djeca utječu na dinamiku razreda. Ako imaju papire - ok, a ako nemaju, i dalje će profesori s njima morati raditi na nekakav način da to bude u najboljem interesu svih umočenih. A to nije uvijek lako.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.05.2015. at 08:15