Ponašanje učitelja i djece na školskom izletu

[vertex]

Mislim da danas dosta djece nema priliku naučiti poštivati granice drugih. Često su najbliži odrasli, ti koji zadovoljavaju njihove želje (umjesto potrebe) preko vlastitih granica i onda takve odnose pokušavaju ostvariti i s drugima.

Skrenusmo s teme totalno

Ok, možda.
A što se tiče ovih formi i bontona, ne znam, ja ne otkidam nešto na to pozdravljanje svakog odraslog i slično. Ni na muške koji se prema meni ponašaju kao prema dami. To je možda stvar ukusa. U svakom slučaju, to je meni neka najpovršnija forma pristojosti. Više vidim pristojnost kao primjećivanje drugih, nego kao poznavanje pravila bontona. Što ne znači da nije korisno poznavati bonton, najviše radi sebe samog, da se znaš nositi s raznim društvenim situacijama.

[no@]

Ok, možda.
A što se tiče ovih formi i bontona, ne znam, ja ne otkidam nešto na to pozdravljanje svakog odraslog i slično. Ni na muške koji se prema meni ponašaju kao prema dami. To je možda stvar ukusa. U svakom slučaju, to je meni neka najpovršnija forma pristojosti. Više vidim pristojnost kao primjećivanje drugih, nego kao poznavanje pravila bontona. Što ne znači da nije korisno poznavati bonton, najviše radi sebe samog, da se znaš nositi s raznim društvenim situacijama.

Ne otkidam ni ja na pozdravljanje nepoznatih. Htjela sam izbjeći negativan primjer, ali evo ga:
Smeta mi nepozdravljanje poznatih odraslih osoba u malom zatvorenom mikroprostoru kao što je škola.
Ono znaš tko je ta odrasla osoba, viđaš ju svaki dan i prođeš pokraj nje kao pokraj komada školskog inventara, osim ako nešto trebaš ili te tvoja učiteljica 3867 put ove školske godine ne zaustavi i upozori na pozdravljanje. Odrasli modeli se pozdravljaju i odzdravljaju.
Pojava jako izražena u razrednoj nastavi (veliki pozdravljaju znatno više valjda smo izdrilali ), 95% ih išlo u vrtić, teško mi je povjerovati da ih nisu već tamo učili pozdravljati. U školi se to radi od prvog dana...

Je li moguće da živimo već tako otuđeno, da ne kažem autistično, da ne pozdravljamo susjede na ulici, u stubištu ili liftu!?

[pulinka]

Je li moguće da živimo već tako otuđeno, da ne kažem autistično, da ne pozdravljamo susjede na ulici, u stubištu ili liftu!?

Nisam htela dalje da dosađujem drugima, ali si me ovim podsetila:

Kada je moja ćerka imala oko tri godine, počela je da se javlja nepoznatim prolaznicima koje sretnemo na ulici. Živimo u selu od desetak hiljada ljudi, nismo baš u pustoši ali nije baš ni jako živahno mesto, mahom su stariji ljudi ostali tu.
I tako idemo mi ulicom i ide nam nepoznata žena u susret, razvuče moje dete osmeh i jasno i glasno kaže: "Dobar dan!" - i žena je pogleda u stilu: "Vidi budalu!" - i ne odgovori ništa, naravno...I tako, prođemo mi, ja kažem mirno detetu da teta valjda nije bila raspoložena da se javi, idemo dalje, scena se ponavlja, dete "Dobar dan", a ona druga osoba je bledo gleda....I tako do kraja šetnje. Šetali smo nekih pola sata, sreli petnaestak ljudi raznih uzrasta, od dečice do staraca - apsolutno ni jedna jedina osoba joj nije uzvratila ni osmeh, a kamoli pozdrav!
I tako jednom, tako idući dan, tako svaki put. Retki su bili izuzeci koji su uzvratili osmeh i pozdrav. Mahom su to bili zbunjeni, prazni, čak neprijateljski pogledi, kao da misle da im se dete valjda ruga, šta li...

Ali, dobro, valjda nisu ljudi svuda tako podivljali kao ovde...