filozofija anti-hrčaka ili što još izbaciti?

[tangerina]

Ovako i MM i ja. Imamo čak mini kolekciju starih mobitela i laptopa - naprosto ih se ne možemo riješiti niti kad crknu. Naše uspomene su unutra. A da ne govorim o ostalim stvarima - razglednicama, papirićima, posuđem.. i još nekim stvarima koje su i strašnije od ovog šporeta, e tu bi tek dobili dijagnozu.

Drugo obilježje nas hrčaka je razmišljanje "zatrebat će mi nekad". Pa to što će zatrebati stoji u policama i ormarima i čak kada mi nekada i zatreba, ne sjetim se da to imam.

Uglavnom, i ja se spremam na bacanje i dijeljenje, a planiram se riješiti i suvišnih komada namještaja, kao npr. ormara koji se raspada, ali ja ga ne dam pa ne dam.

poruke i fotke s mobitela možeš prebacit sve u komp, nije valjda da puniš sve te stare mobitele da bi pristupila uspomenama?
istinabog, ni ja ih ne bacam, oni baš stari služe djeci za igru, a ovi koji su relativno funkcionalni kao backup ako nekome crkne aktivni mobitel
a punjača koliko imam po kući tek.. posebna mi je boljka ta vrsta otpada za koju se treba dodatno angažirat, saznat di se to baca, pa zvat ili nosit nekamo.. ista stvar je i sa isteklim bojama za namještaj, ljepilima za pločice, glet masama i sličnom.. moj muž je baš gadan hrčak, pogotovo za tehniku, i ponekad ga pitam zašto točno mi po kući imamo 4-5 tastatura, isto toliko pari zvučnika (i nijedni ne valjaju!), našla sam jednom na svoje iznenađenje i jedan skener, a kad treba nešto skenirat idemo kod mog starog jer dok ovog izvadiš, uključiš, vjerojatno treba nešto instalirat... ali nikad ništa korisno nije izašlo iz te rasprave, uvijek mi vrati sa zašto ja imam toliko robe

[*mamica*]

poruke i fotke s mobitela možeš prebacit sve u komp, nije valjda da puniš sve te stare mobitele da bi pristupila uspomenama?

Što je najžalosnije od svega, većinu toga imam prebačeno na laptop. I sa starog laptopa na novi laptop. Mislim, to je neviđena količina podataka. Ali opet ja to brižno čuvam i uopće ih ne punim i ne palim nego eto tu su mi, pri srcu.

Ali moram se pohvaliti da sam se danas riješila ogromnog broja uspomena.

Prvo sam odmah poslije Nove godine očistila frižider i kuhinjske ormariće i ostavila samo najnužnije namirnice. I nevjerojatno je, iako gotovo nikada ne kupujem unaprijed nego samo za dan dva, koliko se toga opet nakupi. Riješila sam se i bezbroj starih kataloga, albuma, časopisa, bilježnica i sličnih gluposti.

A danas je iz kuće letjelo:

- šest 120-litarskihvreća za smeće dječje odjeće, moram se riješiti još dvije (moram napomenuti da je moja kćer doživjela dvije i pol godine, a toliko sada ima i sin, znači, sva ta robetina za dvoje djece do dvije i pol godine),

- dvije te iste vreće plišanih igračaka,

- dvije te iste vreće stare obuće i ostataka stare odjeće koju nismo već pobacali,

- 3 vreće za smeće koja sadrži kramu poput milijun metli, čistača, napola potrošene kozmetike koju NIKADA nećemo potrošiti do kraja, kojekakvih gluposti koje ne koristimo i koje nam ne služe.

Slijedeće je na tapeti posuđe - tave i lonci koje nikada ne koristim niti ću jer su nekvalitetni, bezbroj otučenih i nikada upotrijebljenih šalica, nespareni tanjuri (od svake vrste po dva komada). I posteljina - sav onaj kič koji sam dobila prilikom udaje, sve leti van. Čekam samo da kupim novi servis tanjura i da dođe bura i otjera ovu kišu da mogu lijepo oprati posteljinu i spremiti je onome kome je potrebna.

Sav taj višak je stajao natrpan u naših 100 kvadrata, nije niti čudo da stalno imam osjećaj da me sve guši.

Uživam.