Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Peterlin]

Meda, ja bih rado malo osobnog iskustva, da vidim kak to ide roditeljima cija djeca size oko ovakvih stvari. Sigurno nije jedina ovdje koja je perfekcionist. Ovo s jezicima je samo primjer. Da ne ispada sad da imam razmazeno i samozivo deriste s kojime ne znam izaci na kraj- skroz sam zadovoljna s njom. Nego vidim koliko samu sebe muci s tim perfekcionizmom (pa onda, posljedicno, i mene).
Ona jako dobro zna gdje su moje granice (kazem joj da ako joj ne pase, nek slobodno ode i napravi sama), a ja bih bas rado izbjegla pokazati koliko me nanervirala jer se na to hvata ko krvopija i krene se svadjati. I to je ono sto hocu izbjeci.

Eh, draga... Ja nemam perfekcionista (moje dijete je prilično šlampavo, misli za sebe da je bolji nego stvarno je, ali ima stvari koje su mu bitne i oko kojih ne želi popustiti) ali znam kako izgleda kad ih uhvati šiza... Moj E. je u ovoj dobi išao Suvagovoj psihologici na terapije i to je dosta pomoglo.

Nemam ti nikakav pametan savjet osim onog što i sama znaš - frustracije bi u teoriji trebalo zaustaviti prije nego eskaliraju. Moj pristup je bio da o tome popričamo u nekom trenutku kad smo si dobri i kad je sve ok, dogovorimo se što i kako treba raditi, a kad ga kasnije uhvati šiza, samo sam ga podsjećala na taj dogovor "Jesmo li se lijepo dogovorili da nećeš šiziti oko pisanja zadaća?" Ponekad je upalilo, ponekad i danas izleti iz tračnica, ali ja se odavno više ne ustručavam reći "prestani odmah, smiri se i reci u čemu je problem". Istina, sad se to kod nas puuuno rjeđe dogodi, ali nije sasvim prestalo. Pamtim puno teža vremena.

Zadnji primjer - neki dan je prof. iz hj za kaznu zadala preko noći pisanje lektire (inače to tako ne rade, obrađuju to u školi). On je pročitao tu lektiru, ali trebalo je to u relativno kratkom vremenu uobličiti i napisati u bilježnicu, da stigne na dramsku. Iskakao je iz kože. Ja sam samo rekla da se sredi ako želi pomoć, jer mu je alternativa ići u školu bez zadaće ili žrtvovati dramsku. Uopće ne znam kako mi je to palo na pamet, ali gle čuda, upalilo je. Sredio se, ja sam mu našla bilješku o piscu u bratovoj knjizi, a sadržaj i analizu likova je ionako znao sam. Brzo je išlo. Njemu je zapravo (kao i uvijek) trebalo samo sidro, netko da ga prizemlji. Očito mu treba još uvježbavanja i sazrijevanja da stvar uspije formulirati kao stariji mu brat "Čuj, mama, možeš mi pomoći oko analize Pjesme nad pjesmama?" I kraj priče.

Eto, laumi, suosjećam.... Nema druge nego kako čokolada kaže - ne dozvoliti im da nas zezaju svojim problemima i prizemljivati po potrebi. Nije to uvijek lijepo, ne uspijem to uvijek izvesti taktično, ali zna se - ako želiš ili trebaš moju pomoć, zaobiđi šizu.