Ja se pitam gdje sam pogriješila dvaput.

Nakon svega, uopće ne mislim da je cosleeping nešto romantičan. Dakle, prva beba počela spavati u krevetiću pored mog. Vrlo brzo završila sa mnom jer je stalno visila na cici. I onda smo tri godine "spavale" zajedno, a ona se budila milijun puta. Pustili smo tatu u drugoj sobi da barem on može biti naspavan. Ovo "spavale" znači da i kad je spavala, nije baš spavala, prevrtala se, čupkala mi vrat, prošli smo i night terrors, ono...koma.
Prvu noć prespavala s 3 kad je braco došao iz rodilišta. Onda sam tri mjeseca spavala s njih dvoje i shvatila da ni to ne ide jer sam stalno bila u strahu kako će jedan drugog buditi. Onda je mala išla s tatom, a ja sam nastavila spavati i dojiti s malim. Koji sad ima 16 mjeseci i budi se 5 do 10 puta na noć. Svake noći. Što je ipak dosta manje od sestre.

Svi se mi budimo noću, djeca naročito. No, ako ne znaju sama ponovo zaspati, onda se to pretvori u stalno pomaganje i onda kreće zatvoreni krug i stalna buđenja.

Mislim da je važno naučiti dijete da samo zaspi. Samo ne znam kako. (Puštanje da plače ne dolazi u obzir.)

Eto, iz mog izmorenog kuta - lijepo je maziti se s djecom, ali još je ljepše protegnuti se u krevetu, sama. Ili zagrliti partnera povremeno.