to je bilo retoricko pitanje, moram objasniti sto je to?
ko ej shvatio, shvatio je
 |
|||
|
|
|||
to je bilo retoricko pitanje, moram objasniti sto je to?
ko ej shvatio, shvatio je
to s pisanjem...to je dio kreativnog procesa, u kojem se neke potrebe nekad trebaju staviti na drugo mjesto...nije se niko nikad upleo u glupu rasppravu na internetu i odgadao ici pisati? :D e, to je vjezba za to
Uopće nisam odgovarala na pitanje već sam komentirala tvoj komentar.
Koje je vježba?
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 12.04.2016. at 17:55
Žuta, postoje hobiji ili životni pozivi u kojima uspjeh postižeš samo uz velike žrtve, koje tebi dok se baviš njima ne izgledaju ni strašno ni zakidajuće zato što si u krugu ljudi koji to isto rade i međusobno se motivirate. Nagrada ili uspjeh koji dolazi izaziva toliko zadovoljstvo da bi sve to opet ispočetka ponovila bez da trepneš.
Činjenica da to iz tuđih cipela izgleda grozno ništa te ne smeta.
Problem je samo kad uspjeha uopće nema ili kad nije u okviru očekivanog. Ako si dovoljno mudra i postaviš letvicu dovoljno nisko da ne krepaš, a dovoljno visoko da i dalje želiš skakati, onda ne vidim problem.
Khm, moje dijete ljeti vježba po 2 h dnevno i to baš usred žege i još k tome dok smo na moru (jer mu je u to doba bolje svirati u zatvorenom prostoru nego biti vani na prejakom suncu; kupa se i igra nogomet ujutro ili predvečer). Istina, ne u komadu, nego s pauzom. I ne moram ga uopće puno podsjećati na to, jer je sve to u sklopu ljetnog seminara na kojem je oduševljen profesorom, okolinom i drugim učenicima i u tih 10ak dana napravi u glazbi više nego npr. sad u proljeće pred kraj školske godine, kad je već pomalo umoran od svih školskih i izvanškolskih obaveza.zutaminuta prvotno napisa
Ali mislim da se tu radi o ovome što je čokolada lijepo sumirala u svom prošlom postu.
Priznajem i to da je do 2 h vježbanja dnevno došao postepeno - sa 6 godina nije ni znao što znači vježbati sviranje nekog instrumenta, sve ima svoj redoslijed.
To što puno vježba ne znači nužno da će biti profesionalni glazbenik jer ima i druge interese u životu i školi, ali kako su već napisali u ranijim postovima, ovo mu je izvrsna vježba samokontrole, ustrajnosti i koncentracije, a još na kraju i uživa u rezultatu i veseli ga kad nešto dobro odsvira pa dobije nakon toga novu skladbu, i tako dalje. Jedno povlači za sobom drugo.
Ako se dobro sjećam, u knjizi spomenute Kineskinje, mlađa kći je na kraju odustala od glazbe, ali pristup vježbanju i radu koji je stekla baveći se glazbom mogla je bez problema prenijeti na bilo koju drugu aktivnost (kasnije je tenis došao na red, ili nešto slično).
Ovo se odnosilo na žegu koju osjetiš, a ne žegu koju gledaš kroz prozor, dok te unutra hlade debeli zidovi ili klima.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 12.04.2016. at 19:32
koja pomutnja zbog obicnog krumpira
Zuta, bez obzira sto sam rado svirala, nikako se ne bih slozila da je lakse svirat nego raditi na poljoprivredi. Ne govorim napamet radila sam i jedno i drugo.
Jos ti je lakse onda sjesti i uciti intenzivno i ucinkovito dva sata. Ne moras se ni micat, a ono kad sviras revolucionarnu etidu, oznojis se i kad je klimatiziran prostor. Meni se cini najtezim natjerat mozak da nesto brzo zapamti ili krenes rjesavat neki problem i ne ide ustanes, vratis se, opet probas, ne ide, pa opet i uspijes i osjecas se kao da si osvojio neki planinski vrhunac. Nekom sa strane izgleda da sjedis i seces, al to moras probati. To je onda kad si postavis letvicu malo vise nego mozes. Toga za mene nema s krumpirom. Te muke i slasti.
S klavirom dok sviras "leptiricu sarencicu" toga nema, al kad krenes studirat kompoziciju i vjezbat i pripremat za koncert, a to brzo dodje, e onda je to tezak zanat. Vecina zanata se vjezba u kasnijoj dobi, a ovaj se zaista rano pocne kad su djeca jos mala. Zato je jos teze, ja mislim.
Pa se nisam ni ja prestala igratiNisam ja tako kao ti, ni blizu
Samo sam napisala da sam imala ispucale ruke zbog igranja s blatom, pa sam morala prestati to sa zemljom-blatom, da bih nastavila svirati. Ali nikad se nisam prestala igrati.
Jednom su me (kao dijete) intervjuirali za radio - koliko vjezbam klavir, koliko ucim, koliko se igram, koliko bla bla, al nisam se pripremila pa sam onako po osjecaju ispaljivala koliko, moj dan je imao 30 sati
Joj, te setnje i planinarenja - to mi radimo djeci. Rijetko kad su odusevljeni, ali se barem vise ne bune kao kad su bili manji.
A meni je to falilo kad sam bila klinka, no moji nisu bas bili za izlete.
Ne stignem sad napisati nista detaljnije na temu, ali razmisljam slicno kao cokolada.
Samo da podsjetim od čega smo krenuli i kako je dalje išlo.
"Meni ne smeta ako roditelj vježba dva sata s djetetom klavir. Nije da ga tjera dva sata kopat krumpir na suncu."
- "A sta fali kopanju krumpira?"
- "zasto je kopanje krumpira uzaludan posao, a sviranje nije?"
Sada možemo nastaviti uspoređivati:
a) fizički napor kopanja krumpira vs. intelektualni napor piljuganja po klaviru,
te
b) opći značaj i doprinos "vještine" kopanja krumpira vs. vještine piljuganja po sviralu.
Kada spojimo oboje i pokušamo odvagati: intelektualni napor u užasnim uvjetima (žega, a klime nema) koji donosi muzičko znanje i fizički napor u užasnim uvjetima (žega, a kukci žedni krvi) koji donosi krumpir na stol. Što je bolje posjedovati? Možemo relativizirati i reći "Što ti je muzičko znanje ako si gladan." ili "Što ti je pun podrum krumpira ako ništa drugo u životu ne znaš."
No, što je? Koju sudbinu bi namijenili djetetu? Pijanist ili ratar?
Vidim, ovo je već druga tema.
Profi-piljuganje ti je itekakav fizički napor, ne zavaravaj se. Kao dizanje utega.
Već smo imali temu iz budućnosti. Zaključili smo da nam dijete može bit i smetlar, ali - vrhunski.
Nema majci da mete prosječno ili da vozi stari kamion.
Pa ja ne zelim da mi dijete bude glazbenik ni ratar. Ima vremena da bude sta oce. Al tim svakodnevnim vjezbanjem trenira volju i disciplinu. Skola mu je prelagana. Da moze svaki dan kopat krumpir tjerala bi ga da to radi. Nisam intelektualni snob. Sviranje je vise prakticna vjestina ionako. A takvih nam fali u zivotu svima zbog toga sto je takav nacin zivota.
Interesanto je čitati ove interpretacije, svatko iz svojih cipela, točno se primjeti.
Mislim da su me Seni, Peterlin i Meda potpuno razumjele.
Danka, da li sam igdje napisala da MORA? Mala materijal koji dobije svaki tjedan svlada većinom u jednom danu, u cirka 40-50 min, a obično dobije 2 - 4 nova komada. Pošto zna već čitati sve note, kao i bas bar, svira sa obje ruke već par mjeseci, to ide jako brzo. Ostatatak tjedna vježbamo pjevanje teksta uz komade i naravno finese kojima nikad kraja, jer točno je, klavir je tehnički izuzetno zahtjevan instrument, i njoj je to sada vrlo zaniljiva igra, uči i usvaja bez puno razmišljanja, otvoreno i neopterečeno, uglavnom kako to samo djeca mogu. Ja to sa takvom lakoćom ne mogu manje više u ničemu više. Međutim dijete voli eksprimentirati, pa ispbrobati ovo, i ono, uzme sama neke materijale od gitare, pa to svira na klaviru i slično.. Ta 2 sata ne podrazumjevaju bič u ruci i ajde da nisi stala sljedećih 120 min. Puno je tu pauza, zezancije, njenog samoinicijativnog eksperimentiranja, pa uzme gitaru pa vježba na njoj, pa se opet vrati klaviru. 2 sata u biti prođe jako brzo. Kažem stvar je jednostavno percepcije što je za nekoga puno, a što malo.
I to je danas tako nakon godinu dana sviranja. Međutim kada smo je pitali sa 5 godina, da li želiš svirati klavir, rekla je ne. Da li želiš svirati gitaru, ne. Da li želiš ići na engleski, i Hrvatsku školu, ne i ne. Isto bi vjerojatno bilo i sa plivanjem da smo je pitali, samo je tada imala 3 godine pa nije puno niti razmišljala niti izvoljevala, jednostavno je eksperimentirala i isporbavala sve i svašta i tako i proplivala, pošto pomgala nikada nismo koristili, niti kad je imala 10 mjeseci. Bilo je zabavno za sve nas, plus još korisno za nju. Danas skače u vodu već sa onih najviših skakaonica.
Št se mene i nas tiče, na sve to uopće ne gledamo kao nešto vrlo posebno, rano, napredno. Mišljenja sam da to gotovo sva djeca mogu. Meda je već rekla poantu.
Ona je inače provozila bicikl sa 4 godine, sin prošle godine sa 2 g. i 8 mjeseci, prošle godine je i proplivao na moru. Kod nijednog nismo koristili pomoćne kotače, već Laufrad, onaj bicikl bez pedala. Razlika je jedino bila u tome, što curka nije imala starijeg brata ili sestru koji već vozi bicikl pa nije imala prilike sa 2 i pol navaljivati i kopirati starijeg koji to već može. Kako se popeo nije htio više sići,u roku 4 tjedna je provozi njen bicikl, prilično suvereno moram reći, kakav strah, kakve kočnice u glavi, to se javlja tek kasnije kod klinaca, a njoj smo kupili veći. Danas mali vozi bicikl po 2 sata u komadu, vjerojatno nekome i to puno za trogodišnjaka
Na engleski je krenula sa 3 g. i 8 mjeseci. To je organizirano u sklopu vrtića, roditelji naravno posebno plačaju, ali nude tu mogućnost. Jedna učiteljica amerikanka dolazi i radi s grupama od po 8 klinaca, mislim da ima 4 grupe sada, jedan puta po 45. min tjedno. 2 x godišnje imamo mali show za roditelje, da dobijemo uvid kako djeca napreduju. Sve je to u biti bila igra i kroz igru, nismo to shvaćali pretjerano ozbiljno, ali ipak korisno, ono, zašto da ne kad već ima. Da bi mala ovo ljeto na plaži prišla grupici do nas mladih iz Engleske i počela s njima brbljati na engleskom. Pa opala nam je vilica svakako, još više sa kojim ponosom je to radila. Sad u veljači smo imali opet show, i pitali smo učiteljicu jer to tako sa svima, pa je rekla da je sa svima koji su krenuli odmah na početku, da su ti upravo prošlo proljeće napravili proboj.
Evo nesto sasvim drugacije. Bio je i clanak na hrvatskom, o ranoj stimulaciji , ali ne stignem sad traziti.
http://www.today.com/parents/why-i-d...walk-1C7398514
Pa da, kad će majka sama dignut kredit i kupit mu kamion.
A zaboravila si dodat da će uz to biti zgodan, pametan, mudar, načitan i odmjeren, samouvjeren i uvjeren, omiljen u susjedstvu i najbolji prijatelj svima.
Ne znam sto dodati na temu. Ja se nekako suzdrzavam "ganjanja" ičega, pogotovo da u predškolskoj dobi ide na nekoliko aktivnosti... A opet nekako se provuklo svašta, i još nema ni 6, a ide godinu i pol na engl., jednom tjedno 45 min., super to pokupi, i prije mjesec-dva smo skužili da čita cijele rečenice, već neko vrijeme zna slova, a onda je samo odjednom "pročitao". I zbraja sam neke brojeve... Vidim u odnosu na neku djecu iz njegove vrticke grupe da više zna/razumije. Ali, kažem, ne znam što još sa svim tim. Nemam neki plan i viziju razvoja i napredovanja bilo kojih vještina. Zvučat će kao kliše, ali zbilja više razmišljam o emocionalnom razvoju, nego o bilo kojem drugom.
Konkurencija na tržištu rada će im biti ovakva ili onakva, i tko zna kakvo će biti tržište rada, i na kojem će oni uopće konkurirati... Bitnije mi je da nauče biti i živjeti sami sa sobom i komunicirati s drugim ljudima, vještine (bilo koje) su mi u drugom planu. Ne kažem skroz nevažne.
I da, mislim da oni uz igru i neopterećeno mogu puno toga, i ja bih svoju djecu od najmanje dobi izložila učenju glazbe/jezika/treniranju sporta. Ali, samo kad bismo imali 24 sata dnevno da ih mozemo trošiti kako hocemo i da ne brinemo za novac
Uvijek kad razmisljam o ovakvim temama, pitam se jesmo li mi ispunili ocekivanja nasih roditelja, i jesmo li "uspješni" koliko i kako su oni zamišljali.
joj meni su to najljepsa sjecanja iz djetinjstva planjnarenja sa starcima i sekom. Predivno nam je bilo.jos je tata lovio pastrve u brzacima pritoka nase Neretve gore u planinama gdje smo planinarili pa bismo je odmah pekli na vatri i krumpir u kori te jeli.Joj, te setnje i planinarenja - to mi radimo djeci
A meni je to falilo kad sam bila klinka, no moji nisu bas bili za izlete.
a.
nastojim svoju djecu isto tako sto cesce vodit. Moj muz nazalost nije isao sa svojima na izlete pa se nekad bas kuzi da nema onaj osjecaj sjedinjenja s prirodom kao ja, mi. Kuzit ce me planinarke
Sad kad razmisljam, vezem dosta losih uspomena uz predskolske aktivnosti. Ja sam sama pjesice isla na svoje aktivnosti (10-15 minuta). Taj osjecaj nesigurnosti hocu li pogoditi zgradu muzicke skole ili zgradu u kojoj je zivjela profa engleskog sjecam ga se i danas. Pa na solfeggio u drugu zgradu. Pa ne znam tako brzo napisati si sto imamo za zadacu, pa mi profesorica uzme tekicu i ona mi zapise sto moramo, a ja zahvalna do neba. Pa onda to pisanje zadace iz solfeggia s mamom mi je bilo dosadno. Vjezbanje prepoznavanja intervala i ritmova s mamom mi je bilo zabavno. To mi je odlicno islo. Na engleskom sam bila najmladja. U muzickoj su me svi znali. Ne znam, ne bih ja to sad ponovo. Sa 7 mislim da sam bila puno zrelija i da bi bilo bolje da sam tada sve to pocela. Nisam to tada znala ni formulirati. To mi je bilo normalno kao svakodnevica.
Ukoliko je netko sposoban i talentiran za neko određeno područje, onda rani početak učenja ili vježbanja nečega i nije tako presudan. Ono što će Šafranina djevojčica u klaviru savladati od 5. do 7. godine, isto toliko sposobno će dijete (naravno, ukoliko redovito radi) jednako dobro savladati od svoje 8. do 9. godine. Tu je sad samo pitanje konkurentnosti na natjecanjima - kad se oboje nađu u istoj kategoriji, Šafranica će imati 3 godine više utakmica u nogama i to će se čuti.
Ovo mogu samo potvrditi, i to iz aktualne roditeljske prakse (i gledajući drugu djecu u sličnom okruženju).
Potpis na svaku riječ.
Moji su sinovi završili osnovnu glazbenu školu i nisu htjeli dalje. Nisam ih tjerala. Osnovna glazbena im je dovoljna, a korist od toga bila je znatna - radne navike, organizirano vrijeme i svijest da se za neke stvari moraš potruditi. To je važno baš kod ovakve djece kojima škola ide lagano.
Zbog dresure iz glazbene škole moj stariji je bez ikakvih problema i trauma krenuo u zahtjevnu srednju školu i ide mu to kako treba. Osim toga, prošla tri ljeta uredno su proveli po nekoliko dana u glazbenom kampu, što ih je veselilo, tako da se trud isplatio. Dogovor je od početka bio "završite osnovnu glazbenu, a dalje - ako želite". Uvijek se može odustati. Ali obrnuto ne važi - teško će netko početi svirati violinu ili trenirati plivanje u 14. godini.... Lako je zakasniti i tu nema povratka. Kad već mogućnosti postoje, treba ih iskoristiti. Ne znači to da dijete treba ići na sve što se nudi, ali mislim da je u redu odabrati zajedno neku aktivnost i tražiti da se u tome ustraje.
Mom starijem je puno vrijedilo to što je imao izborni engleski u osnovnoj školi (njemački je bio prvi jezik). Kad je upisivao srednju školu, ispalo je da ne može u željenoj školi imati njemački kao prvi jezik. Eeee, da nije dijete savjesno guralo izborni engleski sve ove godine, izbor srednje škole bio bi mu prilično ograničen.
moram priznat da ste me s ovim dijelom natjerali da ozbiljno razmislim o glazbenoj školi kao opciji
iako sam za to inače totalni tudum
ali upravo to što mi je škola uvijek išla prilično lagano predstavljalo mi je problem u jednoj fazi u životu, točnije kad sam došla na fax i napokon je gradivo postalo takvo da stvarno moram za njega dobro sjest i zagrijat stolicu. A ja dotad navikla na učenje: trlj trlj trlj naučila sam! Pa sam zaključila da očito nisam dovoljno pametna za taj fax kad tako više ne ide. Srećom iskobeljala sam se iz toga i naučila učit i zahtjevnije materijale, ali u međuvremenu izgubila godinu, a ni prosjek mi nije bio za pohvalit se
Da, i meni je iskustvo guranja dvije paralelne srednje škole jako puno koristilo na faksu, gdje smo imali po cijele dane predavanja ili praktikume (koji su bili obavezni). Nikakvih problema s organizacijom vremena, nije mi bilo naporno, stizala sam učiti na vrijeme, uglavnom, prošetala sam se kroz faks bez po muke.
Što se organizacije vremena tiče, već sad vidim pozitivne učinke dodatnih aktivnosti na vlastitom djetetu - u dane kad ima više obaveza, organiziran je i efikasan kao sat (i još mu ostane vremena za luftanje i igru), ali kad ima cijelo popodne slobodno, u stanju je izležavati se satima na kauču i krenuti raditi zadaću u zadnji čas (naravno, pritom je živčan i ljut što je toliko vremena izgubio na ništa). Zadnjih dana si je sam ograničio igranje igrica na tabletu jer je shvatio da mu to oduzima vrijeme.
Svaka mu cast!!! I tebi!
Ja nisam pobornik tog ustrajnog dugogodisnjeg guranja neke vanskolske aktivnosti. Jedino ako je zbilja takav talent da ce se sigurno time baviti. Niti ne vidim da je lose pocet svirati violoncelo s 12. Ako zelis. Kao sto sam rekla ja sam pocela vjezbat ljestvice na novom instrumentu s cca 40. Ok, vjerojatno ne bih da nisam imala prethodno iskustvo. Ne mora se sve natjecateljski raditi (niti se radi, al je teorija da se mora rano poceti). Na mom sveucilistu si mogao sa studentskom iskaznicom i s 30 pocet trenirati vaterpolo ili skokove u vodu. (Ja sam imala skoro 30 kad sam isla odgledat trening vaterpola, za mene previse tjelesnog kontakta) To mi se ne svidja u nasoj domacoj kulturi. Al nemamo ni mogucnosti. Ja nemam gdje sad ici trenirati pocetnicki kriket s 40+.
Kad smo kod kineskih majki i njihove djece, nekidan kod mene za malim stolom u dnevnoj sobi igraju Ubongo moja M. i troje malih Kineza. Nije da baš ima veze s temom, ali eto, lol. Prije 10 godina, kad mi je najstariji bio njenih godina, nije bilo prilike u Splitu da zateknem Kineze doma za stolom, pa mi je to zanimljivo :D
Posljednje uređivanje od vertex : 13.04.2016. at 13:04
Jednog su tu klinca u Splitu poslali doma kad je pokusao trenirati vaterpolo, jer da oni ne primaju djecu od 10 godina. Da je prestar :O
Meni je to vrhunska sramota. OK, nema bazena. Ali cijeli taj sustav koji se bazira na tome da moras poceti od najranijih nogu da bi bio profesionalni sportas mi je bezvezan. Zasto ne bi poceo kad hoces i bavio se sportom rekreativno.
zato što nema rekreativnih liga, to ti je to.
a djeci nije interesantno samo trenirati, moraju imati neka takmičenja. ne možeš im reć - treniraj radi zdravlja.
i tu fali. neke školske lige ili sl.
Mene to uvijek sjeti na onu scenu iz Velog Mista u kojoj Pomocnik objasnjava Mestru da u radnickom klubu Split moze svako igrat, bez znanja, samo treba doc, i igrat se, da nije Split ko Hajduk :D
Pa da, samo ne znam je l prvo bila kokoš il jaje.
U Zg se tesko nadje slobodna dvorana za nogomet, koševa fali, po nasipu trce mase ljudi (svih dobi), Sljeme je isto popularno, ljudi masovno rolaju oko Jaruna, sve je vise biciklista. Nekako mislim da bi bilo dovoljno ljudi i za rekreativne lige kad bi bilo prostora za trening i pristupnice za male pare. Pa jos da grad i Hzzo sufinanciraju kakvog zgodnog trenera i da vidis. Ne mogu vjerovati da je samo meni zabavnije bavit se timskim sportom od nekakvih aerobika i pilatesa.
ja znam da postoje rekreativne lige u odbojci npr, ali za odrasle, i to su uglavnom cure koje su kao djevojčice trenirale odbojku, pa se žele time baviti rekreativno
ne znam baš da ja mogu negdi doć i da me nauče prste i čekić
Mogu to razumjeti, kod nas je situacija da ne bi išla tamo gdje bi morala sama, sigurno ne još sada. Do muzičke ne bi još ni mogla sama. Iako me pod zadnje stalno počela pitati kada će moći negdje ići konačno bez mene, velik je ovo grad i ima svega, pri tome ne mislim na izbjeglice. Problem mi nekad vremenski stvara uskladiti nju i bratove jaslice, pa je on sada još i u vrlo živoj fazi, ali ide nekako, a i to će se promjeniti kroz koju godinu pa će biti lakše.
Pa da, tako nekako bih i ja rekla, plus ovo što Peterlin piše. S time da ovdje dijete niti ne može krenuti u muzičku na sviranje instrumenta ukoliko ne odradi najprije MFE (Musikalische Früherziehung) u trajanju od 2 godine. A to mora odraditi najkasnije do 7 godine.
ovo je sve točno
inače, moja sjajno svira violinu
ali ju ne bi ni dotaknula da ju ja svakodnevno ne podsjetim
kad smo joj nudili ispis iz glazbene, rekla je da želi ići i da joj se sviđa (ima prekrasne profesore tamo)
ne treba biti glazbenica, ali mislim da je glazbena višestruko korisna za nju
i da, prije trideset i više godina klavir se vježbao u stanovima bez klime
i sjećam se da je moja profa (fenomenalna žena) mojoj mami rekla da je sviranje klavira usporedivo s kopanjem na polju
samo zahtijeva i intelektualni angažman
potpuno se slažem s Jelenom.
I sama sam počela rekreativno s trčanjem u svojoj 39.godini, sad s 40. istrčala sam 2 polumaratona i to rekla bih u dobrom vremenu, a dogodine nadam se i maratonu u svojoj 41.godinici
Idem na rekreativne lige i općenito na utrke, masovno ljudi na nasipu/Jarunu trče, bicikliraju, rolaju..članarine za klubove trčanja su "male pare" kako reče Jelena. Iman nas dosta takvih na topicu Vježbačice. Prije 2 god sam završila tečaj penjanja po stijenama, volim izazove i planiram otkrivat stalno nešto novo, ima još vremena
Ne vidim al stvarno razloga osim ako nekome to nije životni poziv da se dijete mora baš profesionalno bavit sportom/glazbom.
Mislim da je najviše u karakteru, ja sam imala neke vanškolske aktivnosti al ne previše toga odjednom (engleski, plesna,..) i svejedno sve one vještine koje ste gore nabrojali da se djeca njima uče (putem učestalog vježbanja) posjedujem bez obzira što nisam išla na 3 aktivnosti istodobno. Šta ja znam al mi smo ko djeca stalno nešto radili vani, isto tako te sportske aktivnosti, ne znači ako dijete ne ide na treninge da se ne bavi sportom, pa kud ćeš više sporta od bikea, rola i trčkaranja svaki dan popodne po kvartu s prijateljima, planinarenja, klizanaj na ledu.
Evo meni sad kćerka ide na sportsku gimnastiku 2x tjedno a prije je išla na likovne radionice jer je za to izrazito nadarena i zainteresirana(a prije toga na plesnu). Čim su mi ponudili neki bolji termin za likovnu da ponovno krene tamo, ja sam razmišljala u svojoj glavi ili gimnastika ili likovna, nije mi uopće palo na pamet da ide na oboje. Čemu? Ona je jako kreativna i nadarena u tom polju (na tatu) al neće joj talent nigdje pobjeć, ima vremena sad je još samo dijete. A i tata joj pokazuje doma neke fore u tom njihovom trodimenzionalnom svijetu.
hoću reći super je meni rana intervencija al "s mjerom" i može bit na razne načine ne nužno "institucionalizirano".
Jedan meni lijep citat jučer pročitan u Murakamijevoj knjizi i sjetila se ove teme:
Uspjeh na bilo kom životnom polju uvelike ovise o tri čimbenika:
(a) koliko dobro znate što ustvari želite postići,
(b) koliko jako to uistinu želite postići,
(c) koliko snažno vjerujete u vlastitu sposobnost dostizanja nekog cilja.
Ja sam kci neambiciozne majke - nisam se bavila konzistentno niti jednim sportom, nisam isla u paralelne skole niti ista vjezbala ili ucila satima. Ikada. Ne mislim da mi ista fali oko radnih navika, multitaskinga, organizacijskh sposobnosti, koncentracije i sl.
Isto namjeravam pruziti i djeci - lagodno neambiciozno djetinjstvo, s puno slobodnog vremena i bez ikakvih forsiranja za sport, glazbu ili stogod... Nedavno nas je trenerica pitala da dijete krene na sport 3x tjedno - zakljucili smo da je previse...
ovisI
sillyme srodne smo duše po ovom pitanju
ovaj smajli je bio za ono 3x tjedno
neću se previše petljat ali klinčev kolega ove godine krenuo u muzičku istovremeno na klavir i klarinet više nego uspješan je, istina je da je mali iz glazbene obitelji.
To je normalno. Dijete bira između onoga što ga okružuje. Predškolska dob je vrijeme kad djetetu treba ponuditi svašta. U glazbenoj obitelji glazbeni instrumenti su nešto s čim dijete živi, uvijek na dohvat ruke, pa nije čudo da to bude i njihov odabir.
Školska dob je vrijeme kad se već polako iskristalizira što im odgovara, a kako rastu djeca, trebali bi rasti i osjećaj odgovornosti i svijest o tome da započeto treba završiti do kraja.
Netko će od glazbene odustati u roku 2 godine, netko će završiti samo osnovnu (kao moja djeca) ali neki će gurati dalje i to će im biti mogući temelj budućeg zvanja. Upravo tako i treba biti.
Moji su u predškolskoj dobi išli na gimnastiku, na dječji zbor (to je bio totalni promašaj i brzo smo odustali), školu plivanja, školu klizanja i rolanja (pokazalo se dobro - obojica znaju i vole), školu tenisa (promašaj), engleski (pogodak), informatiku (pogodak), glumu (pogodak) i tako dalje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.04.2016. at 11:39
kak ste sve to utrpali u 2 godine pred školu, bome ste isprobavali
Sad kad sam vidjela dječji zbor, pomislila sma koliki bi to bio promašaj za mene, kad pjevam bolje ti je kloni me se, da nemaš traume do kraja dana
Posljednje uređivanje od Lili75 : 14.04.2016. at 11:59
očito nisam napisala da klinac ide u 8 razred, ali nikad nije kasno
Nije rijetkost ni da roditelji-muzičari ne potiču odlazak u muzičku ili da je pak djetetu puna kapa kućne muzike pa odbija pomisao na to. Ponekima ipak geni prorade kasnije pa se s 14-15 strastveno bace na višesatno vježbanje.
A neki nisu odrasli u obitelji sportasa pa ih pukne sport s 15-20-35-40 god
Dječji zbor je bio promašaj - kvartovski zbor, ali mom mlađem se nikako nije sviđalo kako dreče.kak ste sve to utrpali u 2 godine pred školu, bome ste isprobavali
Sad kad sam vidjela dječji zbor, pomislila sma koliki bi to bio promašaj za mene, kad pjevam bolje ti je kloni me se, da nemaš traume do kraja dana
Ostalo - to su sve standardni vrtićki programi, čija je prednost u tome da ne traju cijelo polugodište, nego su kraći. Vrtić je imao ugovor sa klubom Medveščak i štajaznam, škola rolanja je trajala 4 tjedna, škola klizanja isto toliko, moji su išli u vrtićki program Zagi (dopuna standardnom programu), išli su u Sokol na gimnastiku nekoliko godina. Škola plivanja na Utrinama traje tri tjedna. Nije to nešto dugoročno.
Dugoročni programi su strani jezik ili recimo ona priprema za upis u glazbenu školu (kako li se to zove? predškolski ili početnički solfeggio? To se upisuje dok klinci još ne znaju pisati, kao priprema za upis u glazbenu školu) Ostalo sve traje po par tjedana, taman dovoljno da djeca vide da li im se to sviđa.
Cjelogodišnji programi koje su isprobali prije polaska u školu:
- engleski jezik (engleska grupa u vrtiću) - samo mlađi sin, 2 godine
- Sokol - gimnastika, obojica više godina (3 ili 4 sezone, 2x tjedno)
- Zagijev sportski vrtić - obojica, 2 sezone, u sklopu vrtića
Ostalo su sve bili kraći programi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom