Kužim, kužim ja sam skroz zaboravila na te vrtićke aktivnosti tipa škole klizanja, rolanja, malih sportaša i sl.
To mi je neusporedivo s odlascima svaki radni dan na neku od vanvrtićkih aktivnosti ....
 |
|||
|
|
|||
Kužim, kužim ja sam skroz zaboravila na te vrtićke aktivnosti tipa škole klizanja, rolanja, malih sportaša i sl.
To mi je neusporedivo s odlascima svaki radni dan na neku od vanvrtićkih aktivnosti ....
Pa i klincima predškolske dobi je previše. Osim toga, svima nam treba neki (malo veći) komad nestrukturiranog vremena.Lili75 prvotno napisa
Ove kraće aktivnosti baš služe tome da se vidi što se klincima sviđa... Kad nađu takvu aktivnost, onda dereš po tome, ali to bude obično 2x tjedno popodne.
Ja sam dijete koje je od 3. do 8. OŠ polazilo i muzičku školu i to u drugom gradu. Kao 8-godišnjakinja krenula sam sama putovati vlakom 3-4 tjedno.
Jedino je problem bio što ja baš i nemam sluha, ali kako sam iz muzičke obitelji, tati je to bilo važno. Inače je super tata, ali to mu je bilo baš važno
I tako sam, jadna, morala u tu glupu muzičku na kojoj sam iz melodijskih diktata dobivala jedinice i dvojke (ako bih prepisala), spašavali su me ritmički diktati koje sam uvijek dobro napisala.
Sviranje klavira sam hendlala kako tako, neš ti, sviraš po notama. Ali iz glave, po sluhu, nikad ništa u životu nisam odsvirala, jednostavno ne znam, ne čujem.
Tako da sam ja, eto, primjerak djeteta koje je završilo osnovnu muzičku bez sluha. A svi oko mene koji super sviraju neki instrument, naravno, po sluhu, nisu muzičkoj niti primirisali ili su se neslavno ispisali nakon prve godine.
Morala sam ići jedno 3-4 godine, a kad su mi dali da konačno sama odlučim, rekla sam, pa ko šiša sve, kad sam toliko, budem do kraja. Iskreno, mislim da bih isto odlučila i da su mi to rekli nakon prve godine. Kužila sam i tad da to nije potpuno besmisleno.
Ipak, taj klavir mi je bio tlaka, iako sam bila u barem još 3-4 slobodne aktivnosti, htjela sam još (htjela sam sve), a klavir me sprječavao u tome, tj. starci nisu dali. Gore čitam o lagodnom i neambicioznom djetinjstvu, razumijem da se nekome to sviđa, ali meni to zvuči grozno, kao klinka živjela sam za te aktivnosti i kad bi me roditelji ispisali s neke iskreno sam ih mrzila.
Klinka mi kreće tim putem, predlani je s nepune 3 krenula na sportsku radionicu, nikad nije rekla da joj se ne ide, obožava i danas, od lani je na plesu po svojoj želji, tu malo uzdiše, ali nakon svakog treninga je neopisivo sretna. Htjela je i na jezike u vrtiću, ali sam joj rekla da bi joj to bilo previše i da za jezike ima vremena, ali ona stalno gnjavi i uči s klincima koji idu na jezike. U biti isto hoće na sve.
Tako da mislim da tempo i količinu aktivnosti treba prilagoditi djetetovoj motivaciji i karakteru, nekome paše što više nesputane igre, netko voli i dio strukturiranih aktivnosti.
E da, je li mi žao što sam morala na klavir iako od toga nikakve koristi? Pa u biti nije. Stekla sam glazbeno obrazovanje, znam note, znam svirati (po notama, hahaha), smišljala sam kreativne načine kako vježbati, a da ne poludim od dosade, spomenuti multitasking, djeca koju sam upoznala u muzičkoj i tako...izgubila sigurno nisam, a neki talent za npr. dramsku u koju mi nisu dali zbog muzičke, isto bila nisam. Ako sam izgubila nešto sati nesputane igre, nije mi žao, ionako smo dosta vremena provodili vani, mislim da sam dobila puno više. E sad, da se vratim u ono vrijeme kad sam npr. imala 10 godina sama bi sebi ovako odrasloj pokazala jezik i rekla da nisam normalna što sad pričam
Ja sam slicnog misljenja kao Lilly i Sillyme. Htjela bih da ima opusteno djetinjstvo bez puno obaveza. OK, drago bi mi bilo da se bavi nekim sportom, ili cime god, za sto ima interesa i sto mu se svidja. Al sumnjam da bi ga forsirala (no jos je mal, nikad se ne zna sta ce me primit).
Meni opcenito u zivotu, nagovaranje (ili forsiranje) drugih da rade nesto djeluje kao gubitak vremena i energije. Jednostavno ne mislim da znam sto je najbolje za druge... pa mi je onda mozda najblizi ovaj stav od Lili, da primjerom pokazem da ja zivim svoj zivot onako kako ga zelim zivjeti... i da onda iz toga i djeca nesto nauce.
Dodatak: ali isto tako, ako bi se kao Zuska, htio baviti svime i svacim, ne bi mu branila... nego bi ga i razvazala svuda (bas se ne volim uplitat u necije pa ni djetetove odluke).
ajoj, meni osobno, iz perspektive majke djeteta od 9 i 15 godina, ovo od jadranke i lili izgleda, ne zamjerite, totalno van svega
ono, tinejđer vidi mamu koja trči maraton i makne se od igrica s kompa, sa skajpa i/ili iz zadimljenog kafića. samoinicijativno.
uglavnom, zuska je lijepo napisala, no treba imati još nešto na umu:
ova nesputana igra, ako živiš u centru grada npr, teško ju je osigurati.nekome paše što više nesputane igre
plus, s nekih drugih tema se sjećam kako te nesputane igre u parkovima izgledaju. sve samo ne nesputano
upravo to Jadranka.
Imam prijateljicu čije su obje curice rano krenule na balet, svaki dan su imale po nekoliko sati (raspored glava boli + nastupi), znam kad mi je ona s oduševljenjem pričala kako ima da idu, to je dobro za njih, što više aktivnosti iako fali im igre pa kad dođu doma iza 21h napokon onda se seke krenu igrati jer im to fali a nju ljute jer je vrijeme za spavanje. Ja sam je slušala i gledala , nisma previše komentirala samo sam je pitala: Kad uče, kad se igraju? nisam dijelila oduševljenje al sam i prešutila, ono svaki roditelj najbolje zna za svoje dijete, neću se miješati.
i šljakalo je to tako nekoliko godina dok jednom starija kćer nije rekla da više ne želi, mama automatski izignorirala i sve se nastavilo starim ritmom, a nakon par mjeseci je starijajasno i glasno rekla da ona više NEĆE! i na kraju uz puno otpora mama je ipak popustila i obje ispisala s baleta (5. i 3. razred OS), počele su se bavit posve drugim sportovima koje su same odabrale (ali 2x tjedno) i kojima su se u potpunosti pronašle.
Kad smo se srele par mjeseci nakon "ostavljanja" baleta, mama mi je sve odmah rekla kako više ne idu (nije mi ni spomenula nove interese), moja reakcija je bila takva da mi je samo rekla: Pa ne mogu vjerovat kako ti se oči sjaje i kako si presretna što više ne idu na balet! Rijetko tko mi je na takav način reagirao. A ja sam cupkala od sreće jer sam osjećala da je donijela pravu odluku (prema onome što mi je pričala).
A ja sam tako bila sretna zbog njenih cura (inače odgovornih i savjesnih mladih dama) što više nisu morale ići na balet i što su dobile pravo izbora na aktivnost koja njih zanima.
Jel trebam reći tko mi je rekao za tu knjigu i posudio mi je da je pročitam (kao dobru knjigu) ?
Off topic, Lili75..ali..mladih dama?!
ajoj, meni osobno, iz perspektive majke djeteta od 9 i 15 godina, ovo od jadranke i lili izgleda, ne zamjerite, totalno van svega
ono, tinejđer vidi mamu koja trči maraton i makne se od igrica s kompa, sa skajpa i/ili iz zadimljenog kafića. samoinicijativno.
uglavnom, zuska je lijepo napisala, no treba imati još nešto na umu:
ova nesputana igra, ako živiš u centru grada npr, teško ju je osigurati.
plus, s nekih drugih tema se sjećam kako te nesputane igre u parkovima izgledaju. sve samo ne nesputano
ne kužim te cvijeto uopće.
koji tinejdžer i maraton? Djecu učimo ponašanju po svom primjeru od malena ne od puberteta, dakle kod nas su oduvijek jako zastupljene sve vrste sportkih aktivnosti što nas roditelja tako i djece, igrica i kompa nema (priznajem ja sam ekstrem po tom pitanju), ne grade se neki stavovi preko noći.
nisi li ti pisala kako ti se sin hvalio svojim iskustvom planinarenja s roditeljima i bial si ponosna, to je TO o čemu mi pričamo.
moja djeca žive u gradu (ne u na Trgu bana Jelačića) i imaju nesputane igre kolko hoćeš, ja se uvijek iznova čudim kako su kreativni i što sve uspiju smislit s 2 grančice i komada kartona naravno sve nađeno usput na zemlji...ja sma očito u nekom drugom svemiru.
Pa nije valjda da ako djeca ne idu non stop na neke aktivnosti da samo sjede u kući i igraju igrice. Da možda neka, al ne sva, čak ne mislim da se ne radi o većini.
Djeca iz našeg kvarta su više vani nego doma. Jelena _O molim potvrdu
Posljednje uređivanje od Lili75 : 14.04.2016. at 13:24
to zbog tih lijepih pundžica na glavi i svega što ide uz balet...balerine su mi onako baš "damske"...
ja nisma, ja sam bila ona harambaša što visi na drvetu
Posljednje uređivanje od Lili75 : 14.04.2016. at 13:24
ne znam na šta si ti pomislila, ja na "ako vas zanima kakvog su okusa čepići, tu sam"
ova nesputana igra, ako živiš u centru grada npr, teško ju je osigurati.
plus, s nekih drugih tema se sjećam kako te nesputane igre u parkovima izgledaju. sve samo ne nesputano
moj sin bi stalno svoju nesputanu igru sa dječacima iz ulice, ali oni toliko puta ne znaju šta bi sa sobom, nemaju često ni di jer ovdje ne mogu radi ovoga, ondje radi onoga, pa završe na cesti doslovno.. da mi je spas kad ga vodim na trening. ionako pola treninga radi stvari kojih bi se igrao i s društvom doma, tipa graničara, ledene babe, ali u puno prilagođenijim uvjetima
dijete čija mama trči maraton bome ne bulji u igrice 24 h. nego rola po jarunu zajedno s majkom, evo pitaj anči!ajoj, meni osobno, iz perspektive majke djeteta od 9 i 15 godina, ovo od jadranke i lili izgleda, ne zamjerite, totalno van svega
ono, tinejđer vidi mamu koja trči maraton i makne se od igrica s kompa, sa skajpa i/ili iz zadimljenog kafića. samoinicijativno.
a pitaj i zhabicu, i njeni planinare zajedno s njom. pa i tvoji planinare! to što j. zađe u birc na cugu, sad, najbolje da ne, pa zađeš i ti
ko da je on kriv što je birc zadimljen
Bravo AdioMare što potkrijepi s primjerima mama s tinejdžerima i to naših forumskihdijete čija mama trči maraton bome ne bulji u igrice 24 h. nego rola po jarunu zajedno s majkom, evo pitaj anči!
a pitaj i zhabicu, i njeni planinare zajedno s njom. pa i tvoji planinare! to što j. zađe u birc na cugu, sad, najbolje da ne, pa zađeš i ti
ko da je on kriv što je birc zadimljen
Da, cvijeta, meni iz perspektive mame djece od 16, 11 i 6 godina (primijeti da su i stariji i brojniji) to uopće ne izgleda van svega
. Sigurna sam da ni tebi nije van svega, pa i ti tako živiš i na to računaš!
Ima stvarno situacija i trenutaka i za guranje i za puštanje. Umjetnost je u tajmingu i mjeri, naravno.
vid šta su se odmah sjatile :D ne, krivo ste me shvatile sve redom, odnosno ja sam se krivo izrazila.
to svakako.Ima stvarno situacija i trenutaka i za guranje i za puštanje.
dakle, kad sam pisala o nesputanoj igri, nisam imala na umu zusku i legendarne čepiće D: nego činjenicu da i za tu nesputanu igru treba osigurati neke uvjete. moji su stalno po kvartu, da, ali da živim negdje drugdje, ne znam koliko bih recimo m, s nekih 7-8-9 godina puštala samu po vani. i, kao sad, s prozora se derala dođi doma na večeru :D
pitanje je koliko bi imali prostora za nesputanu igru. plus ovo što kaže tang. njima je trening isto igra.
drugo :D
imala sam na umu svog j, da, ali ne u smislu da mi nije drago da je u kafiću. nego je činjenica da i uz školske obaveze i uz svakodnevne treninge (ok, to se ne odnosi na ovu godinu kad sam napisala da i sama imam dvojbe :D) opet je imao brdo slobodnog vremena.
do nedavno, kad je bila zima, zabava mu je bila komp.
od nedavno, bez obzira na godišnje doba, zabava su mu kafići.
da nema tog treninga, ne znam kako bi profitirao u odnosu na tu vašu slobodnu igru :D
a ipak ne bi imao neke sasvim posebne sportske trenutke koje ovako ima.
isto i m.
tri puta tjedno ima trening od 6-8, u školi je do 4, ali uopće ne primjećujem da joj manjka slobodno vrijeme. u dane kad ima trening, pojede nakon škole, u 4i pol je vani i vani je do 6.
u dane kad nema trening, pojede nakon škole i vani je do osam :D
i, iz te perspektive, kad silly piše da je uskratila svojoj treninge tri puta tjedno, čini mi se da ju je na taj način ipak ograničila, a s nejasnom dobrobiti, ako me razumijete. jer m je sva sretna nakon recimo revije, kad cijeli bazen plješće i viče hura i bravo. to su trenuci koji su - lijepi, posebni, koje će sigurno pamtiti.
a za koje se treba malo pomučiti
treće.
ovo s maratonom je bilo u smislu j, i muke s njim da ga se svakodnevno tjera da se makne s kauča i ode na trening. naravno da je to za mene jako važno, ti zajednički trenuci, naravno da mislim da je primjer koji im mi dajemo a u principu, možda i najvažnije od svega u odgoju.
no, čini mi se nedovoljan poticaj za onaj tren kad se radi nečega moraju žrtvovati i pomučiti, kad im se neda i kad bi odustali.
pišem iz perspektive sporta jer o muzičkoj nemam pojma, ali kako čitam to je tu negdje.
ne vjerujem da se ancinoj djeci baš uvijek vježba instrument, bez obzira što vide upornu i posvećenu majku im :D
uf, hebem ti forum i pisanje, da smo na kavi odmah bi to razjasnili, ovako moram radit i ako sam opet nešto krivo napisala, tako će i ostati
Pa kao prvo jedna je priča ako dijete ima trening tri puta tjedno i to mu je sve od slobodnih aktivnosti, a druga ako dijete ide u muzičku, trenira sport i ima možda joše neku aktivnost, jer se tu ne radi o tri sata aktivnosti tjedno, nego možda i dnevno. Ja iskreno kažem da u takvoj situaciji ja ne razumijem kako dijete to stigne, kad stigne još i učiti i raditi za školu, a kamoli kad stigne imati slobodnog vremena. Opet, djeca su vrlo različita, ja znam da za moje dijete tako nešto zaista ne bi bilo, jer kao prvo ima dosta posla oko škole, a kao drugo vapi za tim svojim slobodnim i nestrukturiranim vremenom.
ja rikavam na tebe cvijetonadam se da ti je barem jedno dijete naslijedilo tvoj humor.
Meni se postavlja još jedno pitanje uz te česte slobodne aktivnosti/obveze (pričam o više od 3x tjedno): kad je naše zajedničko obiteljsko vrijeme, vrijeme koje provodimo s djecom?
Vikend- ne, meni to nije dovoljno. Naravno govorim iz perspektive majke čija su djeca u godinama u kojima jesu (još malo pa 5 i 7 god).
Ne želim da smo samo neki suputnici koji se viđaju onako usput između vođenja na raznorazne aktivnosti :/
Evo bas sam se pitala ovo sto je Lili napisala! Pa poludila bi da ne vidim dijete od jutra do sutra...al znam da me to ceka.
(Ah kad ne uspijevamo sklepati jos jedno)
zasto bi te to cekalo? Vidis da ima nekih koji tome uspjesno odolijevaju
Ja svoje dijete koje ima skolu u smjenama u popodnvnom tjednu uopce ne vidim. Radim ujutro , odem dok spava, svaki dan on dolazi iz skole u 19 30. Nema to veze sa treningom, nego sa skolom.
Pa vidiš ga nakon 19:30, kako ne. Meni je baš popodnevni turnus draži (doduše moja je gotova najkasnije u sedam ove godine) jer imamo cijelu večer slobodnu, nema zadaća niti učenja, niti presinga da mor arano spavati jer je drugi dan ujutro škola.
meni je bas nekako slatko,
a svi zapravo govore iz svojih cipele, ako naravno izuzmemo roditelje tipa: bicem te tjeram, ili svejedno mi je gdje si, sto si i sto radis; gdje se manje vise svi slazemo da bismo ta dva pristupa mogli relativno objektivno okarakterizirati kao lose po dijete.
evo jelene kaze, ona je imala tempo u djetinstvu, nije joj drago, sa svojom djecom bi drugacije...
druga pak veli, da joj je zao sto nije dobila vise strukture od roditelja i isprobala ovo ili ono....
meni su sve te varijante i podsvarijante ok, tko voli nek izvoli, kako god zeli. strukturirano, nestrukturirano, 0 aktivnosti, 10 aktivnosti, krumpiri, klavir...sve mi je to ok, dok osoba a ne pocne objasnjavati osobi b, da ce njeno dijete zavrsiti na psihijatriji, ako ima 0 ili 10 aktivnosti. ma ni to me vise ne nervira, navikne se covjek.
samo me eto te "norme" nekako bas zivciraju.
pa da li smije vise od dvije aktivnosti, pa sta je puno, a sto je premalo.
meni je ono od cokolade bas super sroceno. kad si "unutra" gledas to drugim ocima. i nisu sva djeca isti, niti su okolnosti, niti kontekst u kojem se nalaze, isti.
no ono sto mi je zapravo posebno interesantno, je ta recenica "neka dijete izabere"... te ocekivanje da ce to 5-godisnje dijete razmisljati na nivou:
da, da naravno da zelim svirati klavir i biti buduci pogorelic, ili:
naravno da necu svirati klavir nego cu sjediti na zidicu, jer ce inace taj prerani klavir biti prepreka mom zdravom psihofizickom razvoju.
ja sam prilicno uvjerena da je to "sto dijete zeli" u tim godinama, naprosto mit. cisti mit.
u toj dobi djeca "uce" i rade mnostvo stvari prvenstveno iz ljubavi prema roditeljim ili drugim odraslim osobama. bez obzira radi li se o pristojnom jedenju zlicom, vezivanju spigeta, ili bojanju listica u vrticu.
ili prvim slovima u prvim razredima skole. sigurno ne uce citati i pisati, zato jer realiziraju i dubinski razumiju vaznost pismenosti. prilicno sam sigurna da je velikoj vecini njih to ponekad zabavno, a ponekad i naporno i dosadno. ali i dalje to rade.
zbog ljubavi prema roditeljima, zbog zelje da im ugode i na podsvjesni nacin ispune njihova ocekivanja. isto vrijedi i za uciteljicu (sve je to u normalnim okvirima suvislo, normalno i sastavni dio socijalizacije u zajednici i drustvu u kojem zivis).
uz to dolaze naravno i ostali faktori socijalizacije kao sto su druga djeca, koja su recimo kod moje curke uvijek bila vazan faktor.
eto moja cura je u prvim razredima isla na engleski (nastvak iz vrtica, potaknuto u vrticu od nas, nastavljeno, jer joj se svidalo)
muzicka radionica koja je poslije spontano prerasla u klavir (od nas ponudeno, od djeteta prihvaceno i nastavljeno)
na neku vrstiu gimnastike (rekrativno i veselo) jer je obozavala tu uciteljicu.
na nekakv jazz dance, zato jer je najbolja prijateljica isla pa je htjela i ona (to se vrtilo i po semestru mijenjalo od baleta, raznih vrsta plesova - ovisno o tome sto su najbolje prijateljice radile...)
na flautu (samo jednu godinu) - opet zbog prijateljica, ali joj se svidalo puno manje od klavira, pa je u odvagivanju izabrala ipak sebe. doduse godinama smo morali posjecivati zavrsne konceret flauta grupe i nije bas bilo milozvucno. ali stas. sve u rok roditeljske sluzbe.
itd... sve je to bilo u sklopu popdnevnog boravka, pa nije bilo razvozenja
(ne znam da li smijem jos nadodati i odlaske u djecja kazalista i na djecje konzerte?)
uz to ide mala anegdota uciteljice iz popodnevnog boravka (simpa i ok zena) koja mi je nakon par mjeseci prisapnula: ah znate ja sam u pocetku bila tako skepticna, u toj dobi ne preporucuje se (hvala na informaciji) ne vise od jedne aktivnosti. (ja nikako da dokucim razloge tih preporuka), ali vidjela sam da vase dijete to odlicno vrti. (ma stvarno?)
zena je stvarno bila ok i sve je to bilo u najboljoj namjeri, ali uklapa se dobro u to "normiranje" djece.
zasto ovo nabrajam ?
pa eto zato, jer mislim da nacin i strukturiranje dana i aktivnosti nesto sto u optimalnom slucaju proizlazi iz kombinacije roditeljske kuce, djetetovih afiniteta i mogucnosti, okolnosti razne vrste, te drustvenog common sensa.
i u varijanti 0 i u varijanti x aktivnosti. i ideja takozvanog "naembicioniranog" (sto god to trebalo znaciti) djetinstva, jest takoder roditeljski konzept, koji bi trebao izgledati kao odluka djeteta.
ja kada razmisljam o tome, u kojim su postotcima su izbori moga djeteta globalno gledano, proizvod svih ovih pojedinacnih faktora, posebice ozracja vrijednosnog sustava koji mm i ja imamo, te kroz njega i na nesvjesnoj razini utjecemo na formiranje osobnosti i zivotnih preferencija djeteta, zaista ne znam odgovor.
ali mi on uopce nije ni bitan.
potpuno sam sigurna da je nemoguce da dijete odrasta u obitelji i u jednoj zajednici imuno, na utjecaje te iste, te da ta pomalo kicasta iluzija: (koja je vrlo primamljiva i dobro zvuci)
moje ce dijete sve izabrati samo, te ce samoincijalno se razvijati i zivjeti svoj zivot, je naprosto sarena laza.
misljenja sam da pametni roditelj ne bjezi ni od svoje osobenosti, ni od svog zivota u odnosu na suzivot sa djetetom, sljedeci (po meni neprovedljivu) ideju, da ce dijete sve samo znati i sve samo birati u autonomnosti svoje licnosti (kao da se radas sa licnoscu koja takva ostaje do smrti),
a ne bjezi niti od afiniteta i karakteristika djeteta.
nego u komunikaciji i interakciji svih tih "svjetova" osluskujes i gledas svoje dijete i naravno sebe i obitelj, pokusavajuci mu dati i korjenje i krila.
meni je bas nekako slatko,
a meni sad jedino pada na pamet da je najbolje da se manemo foruma i primimo stručne literature dok čekamo da se u međuvremenu javiš ti
ne zamjeri
tako da se ne bojim ni za one koji ce sjediti na zidicu, ni za one koji ce trcati tamo amo, sve dok je to u okvirima ljubavi, postovanja i briznosti.
ovaj svijet je na srecu tako kompleksno sastavljen, da ce svi naci mjesto pod suncem.
i upravo ga ta kombinacija ljudi sa razlicitim konceptima, cini tako dobrim.
Posljednje uređivanje od seni : 14.04.2016. at 18:22
ne zamjeram uopce,
a meni sad jedino pada na pamet da je najbolje da se manemo foruma i primimo stručne literature dok čekamo da se u međuvremenu javiš ti
ne zamjerisamo bas ne kuzim poantu?
nema ovo moje napisano bas puno veze sa strucnom literaturom.
seni, ti si 100% u pravu, ali i lili je u pravu, i silly &co, kako ti ono slatko kažeš
svi mi govorimo na osnovu svojih znanja i iskustava. i moraš znati da nema lažnih iskustava, ona su naprosto takva kakva su.
nekad mi se iz tvojih riječi čini, zapravo jako često, da svi mogu sve i ništa ne treba nitko i svako neka gleda svoje i nitko neka ne gleda tuđe...
a to, jednostavno, nije u duhu forumske komunikacije.
istina je da ja ne mogu znati što je najbolje za tvoje dijete, ali mogu reći što mislim o tome. o svemu o čemu želim. bez da mi itko ufino omalovaži mišljenje.
pa eto ja rekoh sto mislim o svemu tome. (bez ideje da budem u pravu ili krivu)
a na vama je da to razumijete kako god zelite.
sve u duhu forumske komunikacije.
izmedu norme i "svi mogu sve i nitko ne mora nista" je jedan meduprostor zivota koji je meni najinteresantniji.
sve je u redu, seni, ali nakon ovog tvog komentara
je posve razvidno da i ti na osnovu jednog skroz površnog dojma i jedne slike za koju je upitno koliko ima veze sa stvarnim stanjem - donosiš svoj neki sud.
iz svojih cipela, dakako. nego iz čijih? kao i ostali sudionici ove rasprave.
pa upravo i kazem da svi i govore iz svojih cipela, ne kao prigovor, nego kao cinjenicu, koja otvara prostor prema tom meduprostoru zivota, koji ja sa kusur godina svojih, nekako i vidim kao glavni poligon na kom se zivot i odvija.
moj komentar o slavnim glazbenicima ide u smjeru, ne da donosim sud o ljudima koje ne poznam, (nije mi jasno zasto moj komentar tako tumacis)
nego u smjeru toga da izvanjski gledano oni djeluju uravnotezeno kao ti, ja, susjedi, moji kolege na poslu...itd...itd
uravnotezeno u smislu: ne valjaju se pijani ulicama, nisu svakodnevno na stranicama crne kronike, ne ubijaju sebe i druge, rade, zive, vole, mrze, placu i smiju se. imaju djecu, zivot, rad, itd..itd
najpoznatiji austrijski pijanist ima familiju, djecu... posao, brige i veselja kao i ostali ljudi. potpuno je jasno da je to vanjska slika. kao uostalom i slika koju drugi ljudi imaju npr. o meni.
pa ce me u nekom standardnom smislu okarakterizirati kao uravnotezenu.
dubinski gledano svatko od nas je svemir za sebe, svatko ima ponora i problema i krizeva i svasta nesto. i oni sto su s pet godina vjezbali i oni sto nisu. to je trebala biti moja poanta.
Svatko bira put svoje obitelji, a neke voda odnese pa opet uspješno plivaju.
Ja sam sigurna da je trening 6 dana u tjednu po par sati definitivno previse za drugasice, trecase...
A opet, plivamo.
Vidimo se, navecer i rano ujutro doduse, cujemo milijun puta dnevno, ona zbavlja sve svoje obveze (cak se jednom cudila kako ovi koji su cijelo vrijeme doma dodju u skolu bez zadace, a ona sve stigne).
Ona ne zeli odustati, mi je ne zelimo ispisati. Ne dok je vedro, veselo i zadovoljno dijete.
a otkad je više važno kako nešto izgleda izvanka od onoga kako zaista jest?
naravno da nije i budući da nije, preostaje mi taj komentar i nakon objašnjenja tumačiti kao i prvi put.
i kako to kod slavnih klasičnih glazbenika jest?
i kako to kod nas i neslavnih i neglazbenika jest?
a kako ćeš ti moj komentar tumaciti, je zaista tvoja stvar i u to se ja ne bih miješala.
ne znam, seni.
ali zadnje što bi mi palo na pamet je da na osnovu nekog izvanjskog dojma sudim išta "dublje" od vanjštine. to "kako nešto izgleda" je kategorija koja nije za ozbiljne zaključke.
želimo sretnu i ispunjenu djecu koja će izrasti u pametne, obrazovane i dobre ljude.
po meni uvijek vrijedi poslušati što drugi imaju reći čak i ako pričaju isključivo iz svog ograničenog i naširoko neprimjenjivog iskustva.
ja nisam stekla dojam da itko ikome nameće nešto svoje, a sve što je izneseno ovdje je podložno komentiranju, to je na forumu jednostavno tako.
a za tumačenje komentara si me pitala, pa sam ti odgovorila
Pa ni ja ne namećem nešto nekome.
naprosto želim reći, da je moguće biti pametan, dobar i ispunjen i sa 0 i 10 aktivnosti.
Te da mi i svjesno i nesvjesno svojoj djeci dajemo svoju potputbinu i da je to gotovo nemoguce izbjeći.
Stvarno nema smisla, da se nas dvije ovdje navlačimo, čitam svoj post već treći put, pokušavajući razumijeti, gdje ja to ljude omalovažavam, vrijeđam ili slično... no dobro, tako je kako je.
ovo, koliko je zapravo to sto djeca rade, žele i jesu, uvjetovano tim sto mi kao roditelji jesmo, a nama se čini da je to nesto kao karakter ili afinitet djeteta, me u zadnje vrijeme (vezano na neke osobne situacije) baš zaokuplja.....
vrtim filmove svoje obitelji, ljudi koje dobro poznam, prijatelja svoje cure, beletristike, knjiga... i sve mi se vise čini, da je to neverbalno i podsvjesno užasno jako...
inace ako uđemo dublje, bojim se da bi nas jako malo ušlo u kategoriju "uravnoteženih"
u mojoj familiji sve vrvi od disfunkcionalnih ljudi. nekima se vidi i na vanjštini, nekima tek kad ih upoznaš. a nisu ni svirali klavir, niti išli na aktivnosti...
Pa sad...jesu li takvi ekstremi (svjetski no.1) kao Kissin baš normalni, dalo bi se diskutirati. Pitanje je i što je normalno jer oni zapravo ne mogu biti nikako normalni u onom našem poimanju normalnog. Je li normalno da žive zajedno i da ga na doslovno svakom koraku i putovanju sve do njegove 40 i neke godine (kad je umrla) prati mama i (mislim još živuća, nisam ziher) profa klavira od +90 godina koja s njima živi već 25g. i njegova sestra u 6 desetljeću života ?
Je li normalno da od 11. do 22.g. živiš u ruskom internatu (u željezno doba!) bez obitelji ko Pogorelić? Pa moraš ispalit na živce kad imaš 200 koncerata godišnje kroz više desetljeća.
Današnji život vrhunskog umjetnika vrlo je daleko od Rubinsteinovog doba sredine 20 st. kad se lijepo neopterećeno koncertiralo kad si htio i koliko si htio, kad su povremena polupripremljenost i falš note bili dio tvog šarma, kad se živjelo hedonistički i uživalo u životu ko i svi drugi. Danas mladog umjetnika nakon lansiranja među zvijezde progutaju menadžeri, izraubaju maksimalno kroz 5-6 godina, ispljunu i progutaju novu zvijezdu.
Čokolada, to je jasno.
Ja Kissina obožavam. Zadnjih 5,6 godina ne propustam njegove koncerte ovdje. Uz njegov interesantan privatan zivot,
ne mogu ne primjetiti da mu je mimika lica kroz ove godine, postala skoro pa iritantna, ako me razumiješ, sto mislim. Na zadnjem koncertu je u zanosu počeo ispuštati neke čudnovate zvukove iz grla, a kako sjedim jako blizu podija, bilo je malo hm, hm..
No, s druge strane je recimo Buchbinder onako "klasičan" obiteljski čovjek...
No ono sto interesantno, je pitanje, sto je to uopće normalnosti i koja je njena vrijednost?
pa nije bas ni Keith Richards "normalan", a da ne spominjem hrpu umjetnika, pisaca, znanstvenika, Teslu, itd... a i ljudi koji nisu poznati, a na svoju su ruku.
Na kraju krajeva, ne žele svi ljudi tu neku klasičnu "normalnosti". Niti bi je morali željeti.
Čak mislim, da nije ni poanta u nekom zeljenju ili neželjenju, nego zivot krene, nosi te...
Posljednje uređivanje od seni : 14.04.2016. at 21:30
Doista vjeruješ da nikada do 14 godine nije uzeo instrumente u ruke koje su mu doma na dohvatu, a dolazi iz muzičke obitelji?
Ne kažem da nije moguće, ali mislim da se možemo složiti vrlo malo vjerojatno.
Muž i ja sviramo gitare, mala je samoinicijativno uzela tu veliku gitaru u ruke da bi nam održala koncert sa 3 i pol godine. Snimili smo to čak jer je trajalo skoro sat vremena, nije prestajala lupati po žicama i klepati pjesmice iz glave. Prije toga je prčkala po gitari od kada je propuzala. Klavir smo kupili planirano sa njenim rođenjem, sviramo ga i ja i muž, ali površno i samouko. Note sam naučila čitati uz malu. Gitara i klavir su bili sastavni dio njenog života od rođenja.
U 5 godini života moja curka je bila u izrazitoj ne fazi, vjerojatno ništa prema onome što nas čeka u pubertetu. No, upravo kako je Peterlin i primjetila, i ja se jako slažem sa takvim gledanjem na stvari, djetetu ponuditi dok su još mali, kad malo porastu razbistrit će se samo od sebe. Ako se ne ponudi, neće se ni znati, ni mi roditelji, a ni djeca, za što su sve sposobni i gdje bi mogli ostvariti najbolje rezultate, možda i vrhunske.
ALi naravno na to ne treba gledati kao na neko pravilo, ili odmah krenuti na ocjenjivanje koliko je loše ili dobro, stvar je jednostavno gledanja na stvari i slobodnog izbora.
Dijete koje ne dolazi iz muzičke obitelji, malo je vjerojatno da će baš u pubertetu sa 14 godina imati volje početi svirati nešto toliko zahtjevno kao što je klavir i još biti u tome vrlo uspiješno. I Maksim Mrvica je, iako ne dolazi iz glazbene obitelji, počeo znatno ranije.
A takav jedan odabir za svoje dijete nema mnogo veze sa ambicioznošću roditelja, već mnogostrukom koristi. Klavir je vrlo specifičan instrument, a sviranje bilo kojeg instrumenta apsolutno je pogrešno uvijek i isključivo vezati za talent. Sviranje bilo kojeg instrumenta ima jako veliki učinak na izvedbu mozga, njegovu strukturu, kako on radi, percipira, zaključuje, čak se i emocionalna percepcija mjenja, kapacitet usvajanja novih stvari se širi, jača samoupozdanje, discipliniranost, utjeće na snalaženje u okruženju, osjetila su izoštrenija, jača koncetraciju, utjeće na ustrajnost itd.. A što je najbolje od svega, u toj najranijoj dobi sve to kroz igru i bez velikog opterećenja, i kada je dječji mozak u najeksplozivnijoj razvojnoj fazi. Osim toga naš mozak je vrlo plastičan, a inteligencija itekako savitljiva, nešto na što se treningom može utjecati.
Iako sam sam vrlo budan roditelj svoje djece, ja ne mogu znati kakav točno potencijal čuči sve u mojoj djeci, a krenuti u njegovo otrkivanje sa 10 ili 12 godina je ipak moždaa malo kasno.
Živimo u svijetu kakvom živimo, materijalističkom, granica između bogatih i siromašnih se jako izoštrava. I dan danas kao i uvijek prije, gleda se tko što vozi, gdje tko živi u kojem kvartu iz kakave kuće dolazi, tko što ima, koje roditelji imaju obrazovanje, a i djedovi, da gleda se pedigre, kao i uvijek. Možemo se mi praviti ludi i uvjeriti se da nije tako, ali jest,i što je igra globalnija, to je i selekcija surovija. A materijali obrazovnih ustanova sve opširniji i zahtjevniji. Velika razlika u odnosu na školovanja prije 30 ili 50 godina, a upitno je koliko su se kapaciteti mlađih naraštaja pomakli i proširili sami od sebe.
Ne znam, vremena se mjenjaju, gdje idemo, ne znam ni to. Ali znam da za još koje desetljeće obični smrtnik neće više moži doći do managerske pozicije, osim pukom i velikom srećom, pošto se mladi naraštaji top managera, doktora itd.. iz odabranih obitelji već sada treniraju u posebnim privatnim školama, gdje ne možeš ući iz naprosto samo jednog razloga, ne možeš si pruštiti. Oni u svojim školama uče kako novac sačuvati, umnožiti, kako prodati, kako biti prodavač i to od 1. osnovne. Dok naša djeca u našima uče još uvijek samo kako ga potrošiti, kako biti konzument, tj. ovca za šišanje. Nama kao roditeljima je više na pameti kako djeci pružiti što dulje i bezbrižnije djetinjstvo, njima da do 10 godine zna već mešetariti na burzi. Međutim pogrešno je misliti da ti roditelji imaju biž u rukama, fora je u tome što ga nemaju, sve je to igra, samo na ponešto drugačijim poljima.
A ja, odnosno mi, svojoj djeci samo želimo otvoriti svaku šansu koliko nam naše mogućnosti dozvoljavaju. A dovoljno će biti da tokom života dobro iskoristi samo jednu.
Osim toga od viška znanja i sposobnosti glava sigurno ne boli.
Znam da se neki neće složiti sa ovakvim razmišljanjem, na koncu ne možemo svi razmišljati isto, i dobro je da je tako. Samo ovdje ima vrlo malo mjesta za postavku, moje je razmišljanje i ono što radim bolje od tvoga.
nisam to tvrdila uzimal je razne isntrumente, ali je počeo sad ići u glazbenu, a klavir se ne može naučiti prek noći kaj ne, mali zericu slabije ga svira nego sused profesionalac koji ide u glazbenu od vrtića, isto 8 . razred
Ne, ali se svaki instrument može sasvim dobro svirati i bez da poznaješ note i solfeggio. Hoću reći vrlo je vjerojatno da je dečko već dosta toga znao i mogao odsvirati i prije nego je krenuo u muzičku.
Makar možda i ne, tvrditi ne mogu ništa u ovom slučaju. Nemam dovoljno informacij.
slažem se potpunoPa sad...jesu li takvi ekstremi (svjetski no.1) kao Kissin baš normalni, dalo bi se diskutirati. Pitanje je i što je normalno jer oni zapravo ne mogu biti nikako normalni u onom našem poimanju normalnog. Je li normalno da žive zajedno i da ga na doslovno svakom koraku i putovanju sve do njegove 40 i neke godine (kad je umrla) prati mama i (mislim još živuća, nisam ziher) profa klavira od +90 godina koja s njima živi već 25g. i njegova sestra u 6 desetljeću života ?
Je li normalno da od 11. do 22.g. živiš u ruskom internatu (u željezno doba!) bez obitelji ko Pogorelić? Pa moraš ispalit na živce kad imaš 200 koncerata godišnje kroz više desetljeća.
Današnji život vrhunskog umjetnika vrlo je daleko od Rubinsteinovog doba sredine 20 st. kad se lijepo neopterećeno koncertiralo kad si htio i koliko si htio, kad su povremena polupripremljenost i falš note bili dio tvog šarma, kad se živjelo hedonistički i uživalo u životu ko i svi drugi. Danas mladog umjetnika nakon lansiranja među zvijezde progutaju menadžeri, izraubaju maksimalno kroz 5-6 godina, ispljunu i progutaju novu zvijezdu.
a na pitanje što je uopće normalno, rekla bih da je to život bez takvih ekstremnih situacija i navika
koja je vrijednost normalnog - pa valjda mogućnost boljeg psihičkog i fizičkog zdravlja i nekog unutarnjeg mira
naravno da je individualno za svaku osobu
ali mislim da se možemo složiti da Kissin, Pogorelić i njima slični izlaze iz tih okvira uobičajenog (što mi zovemo normalnog), kako je napisala čokolada
i isto tako se slažem s AM u svakom njenom postu
Naravno da neki ljudi izlaze iz okvira uobičajenog iliti normalnog.
no da li je to loše?
da li je bill gates ( koji je u nježnoj pubertetskoj dobi ustajao u pola 3, da bi od 3 do 6 ujutro mogao radi na kompjutoru na obližnjem univerzitetu (tada jednom od par univerziteta koji su uopće imali kompjuter), jer je kompjutor jedino u to doba bilo slobodan) lošijeg psihičkog i fizičkog zdravlja od recimo mene?
ne znam, to moramo pitati njega
svakako je pod većim pritiskom od mene, a šanse za posljedice su veće u takvom načinu života
hoću reći, je li Bill Gates zdrav, zadovoljan i miran zna samo Bill Gates
Sjetila sam se još jedne meni interesantne crtice sa početaka sviranja. Puno je pjevala, izmišljala tekstove, ali nikad to nije zvučalo onako ko oni klinci na talent natjecanjima gdje padneš u trans kad dijete od 5 godina zapjeva, u biti je dosta falšala, čak na momente i kreštala. Kada smo počeli sa sviranjem, i kod gitare i klavira ide uvijek neki tekst uz to. Bez pjevanja odsvira super, uz pjevanje koma, totalno falša. Ja reko dijete ček, ajmo probati ton po ton, opalimo ton i ona ga uopće ne može uhvatiti. Mislili smo da nema baš sluha, makar je sviranje tehnički išlo super. Trajalo je jedno par mjeseci vježbanja, da bi najednom krenulo, glas joj sada u potpunosti usklađen sa tonom. Sada to sve zvuči jako lijepo, milozvučno, iako joj još tu i tamo pobjegdne. Primjetila sam pod zadnje da se počela igrati sa glasom i tonovima, eksperimentira.
tako je.
i to što je on ustao u 3 da bi šarafao do 6 je čisto njegova stvar, osim ako mu mama nije navijala budilicu i poticala ga da ustane jer je u tom trenutku bolje od njega znala da će mu to koristiti u životu.
i ono što je zanimljivo, bar meni, u ovoj raspravi su stvari na koje direktno utječu roditelji.
prvo s time što nešto ponude, pa malo potaknu, pa onda paze da dijete u tome ustraje jer je premaleno da si samo organizira vrijeme i obaveze, pa mu se ponekad ne da - ali roditelj opet malo potakne jer to nije sporno da se potiče, jer ako se ustraje, savladana disciplina i iskustvo s njom mu u budućnosti donosi neke druge benefite... itd, itd.
Ja ne znam u kolikoj mjeri je recimo bill gates pod većim pritiskom od uobičajenog i normalnog evo npr. kolege iz Zagrebu koji je izgubio posao i egzistencija mu visi o niti.
a i Viktor Frankl je bio pod najvećim mogućim pritiskom, a psihičko zdravlja mu nije moglo biti bolje, a sve je to lijepo objasnio u svojim knjigama. Nije stvar samo u okolnostima, stvar je i kako se čovjek sa okolnostima nosi.
naravno, da su pitanja tko kakvog zdravlja spekulativne naravi, pa je i moje pitanje bilo retoričke naravi, (nadam se da je to jasno) mada vjerojatno postoje sigurno raznorazne statistike koje se tim pitanjima bave.
no pitanje je, da li je odstupanje od uobicajnog i "normalnog" loše? ( tu naravno izuzimam nasilje, kriminalitet, itd...)
mislim da su i Jesenjin i Rimbaud bili prilično udaljeni od uobicajnog, a ja sam svemiru duboko zahvalna na tome. Bez njih moja mladost ne bi bila ista.
Meni se ne čini da ljudi tog tipa uopće ne razmišljaju o uobičajenom ili neuobičajenom. To je naprosto mogući nusprodukt života koji vode.
pa naravno da nije, tu nema diskusije.
ako si tesla onda si tesla u svojoj biti. nije se svemir urotio da ti se to ostvari, jer ti to jesi, za drugo ni ne znaš.
loše je ako te netko priprema da budeš ono što ti u svojoj biti nisi, već kad potičeš raspravu o ekstremima.
Cijela ekipa md-a je u njeznoj pubertetskoj dobi po cijelu noc visila na kompjutorima, potpuno samoinicijativno, puno igrice, malo programiranje... mislim da im se roditeljima to ne bi svidilo... da su samo znali da im djeca ne spavaju po nociA navodno nisu pojma imali :D Bar dvojica iz te ekipe su danas na direktorskim pozicijama u jako uspjesnim informatickim firmama.
Ne stignem pisat trenutno.Potpisujem svaki post od Adio Mare.
X
ovo sam ja cijelo vrijeme htjela reci al ti si to tako lijepo srocila.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 15.04.2016. at 08:19
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
