Izrazita sramežljivost!

[mitovski]

Evo mene nakon dugo vremena s jednom takvom temom.

One koje me prepoznaju na forumu znaju priču o mojoj J. U psihološkom centru joj je detektiran izraziti perfekcionizam i od 09/2014 je tamo na radionicama.
Na te radionice smo krenuli na način da sam ja sjedila s njom na radionicama od 09/14-05/15 zbog njenog srama i neugode. U 6/15 je prvi put krenula sama. Ide i sad sama međutim ne lako nego uvijek s dozom neugode.
Na radionicama ne komunicira ni sada s drugom djecom a s psihologicom vrlo malo i odgovara s jednom dvije riječi.

U vrtiću se odlično slaže i druži sa svojim vršnjacima, djeca ju obožavaju. Međutim kad se u priču uključe tete s kojima je već 4g ona se ukoči. S tetama komunicira malo, odgovara glave pognute u pod. Tete kažu da je situacija sad bolja nego prije godinu-dvije.
S ostalim odraslim osobama (osim bake i tete) isto ne komunicira, ne odgovara na pitanja.

Što me zapravo potaknulo na otvaranje ove teme. Jučer su imali predstavu u vrtiću za nas roditelje.
Kad se krenula pripremati predstava prije 3 tjedna došla je kući plačući jer je nju sram predstavljati. Kako smo ova tri tjedna dosta razgovarali o tome zadnjih par dana je čak bila i sretna zbog predstave osim noć pred predstavu kad je počela plakati jer je nju sram i ona to ne može.
Razgovarali smo, ohrabrili smo ju i nekako se smirila.
I jučer dođe predstava, ona nije imala govornu ulogu, bila je bubamara i trebala letiti od cvijeta do cvijeta i ona se jednostavno paralizirala. Ogroman, ogroman grč na licu, na rubu suza, ogromna količina neugode.
Poslije joj je trebalo nekih sat vremena da dođe k sebi. Ja i MM smo ju pohvalili jer je ipak skupila hrabrost i izašla, nije odustala, međutim naravno bila je ljuta i na sebe i na nas i ništa nije valjalo.

Da nebi netko krenuo u krivom smjeru, nije mene briga zbog predstave ali je sada ta količina paralizirajuće nelagode došla baš vidljivo do izražaja i baš mi je bilo teško to gledati.
Navečer sam naravno počela razbijati glavu kako ćemo sa školom, jer u školi ne može gledati u pod i ne odgovarati učiteljici kao što to sad radi s tetama.

Radionice na koje ide su pomogle vezano za perfekcionizam ali u ovom dijelu nema baš nekog pomaka. Jednostavno ne znam više šta mi kao roditelji možemo napraviti da joj pomognemo.
Ima li netko ideju, ili je imao takvo dijete?
Mogu li se nadati da će ovih godinu dana koje još ima do škole donjeti neki pomak samim odrastanjem?

[Boxica]

nemam baš nešto utješno za tebe...
ja sam bila kao tvoje dijete s time da se sa mnom nitko nije bavio...

nastavilo se i kroz školu i hrpu puta sam pojela g***a jer se nisam znala obraniti niti progovoriti kad je trebalo

promjena se desila na faksu, a totalna preobrazba tek kad sam postala mama (s mojih 27)

[Peterlin]

mitovski, suosjećam...

[zutaminuta]

Znaš li postoji li neki okidač tom ponašanju? Neki nemili događaj? Pronaći pa razraditi.

[sirius]

Nema nemilog dogadaja , zuta. To je karakter. Dijete si postavlja previsoka ocekivanja.

[sirius]

Evo mene nakon dugo vremena s jednom takvom temom.

One koje me prepoznaju na forumu znaju priču o mojoj J. U psihološkom centru joj je detektiran izraziti perfekcionizam i od 09/2014 je tamo na radionicama.
Na te radionice smo krenuli na način da sam ja sjedila s njom na radionicama od 09/14-05/15 zbog njenog srama i neugode. U 6/15 je prvi put krenula sama. Ide i sad sama međutim ne lako nego uvijek s dozom neugode.
Na radionicama ne komunicira ni sada s drugom djecom a s psihologicom vrlo malo i odgovara s jednom dvije riječi.

U vrtiću se odlično slaže i druži sa svojim vršnjacima, djeca ju obožavaju. Međutim kad se u priču uključe tete s kojima je već 4g ona se ukoči. S tetama komunicira malo, odgovara glave pognute u pod. Tete kažu da je situacija sad bolja nego prije godinu-dvije.
S ostalim odraslim osobama (osim bake i tete) isto ne komunicira, ne odgovara na pitanja.

Što me zapravo potaknulo na otvaranje ove teme. Jučer su imali predstavu u vrtiću za nas roditelje.
Kad se krenula pripremati predstava prije 3 tjedna došla je kući plačući jer je nju sram predstavljati. Kako smo ova tri tjedna dosta razgovarali o tome zadnjih par dana je čak bila i sretna zbog predstave osim noć pred predstavu kad je počela plakati jer je nju sram i ona to ne može.
Razgovarali smo, ohrabrili smo ju i nekako se smirila.
I jučer dođe predstava, ona nije imala govornu ulogu, bila je bubamara i trebala letiti od cvijeta do cvijeta i ona se jednostavno paralizirala. Ogroman, ogroman grč na licu, na rubu suza, ogromna količina neugode.
Poslije joj je trebalo nekih sat vremena da dođe k sebi. Ja i MM smo ju pohvalili jer je ipak skupila hrabrost i izašla, nije odustala, međutim naravno bila je ljuta i na sebe i na nas i ništa nije valjalo.

Da nebi netko krenuo u krivom smjeru, nije mene briga zbog predstave ali je sada ta količina paralizirajuće nelagode došla baš vidljivo do izražaja i baš mi je bilo teško to gledati.
Navečer sam naravno počela razbijati glavu kako ćemo sa školom, jer u školi ne može gledati u pod i ne odgovarati učiteljici kao što to sad radi s tetama.

Radionice na koje ide su pomogle vezano za perfekcionizam ali u ovom dijelu nema baš nekog pomaka. Jednostavno ne znam više šta mi kao roditelji možemo napraviti da joj pomognemo.
Ima li netko ideju, ili je imao takvo dijete?
Mogu li se nadati da će ovih godinu dana koje još ima do škole donjeti neki pomak samim odrastanjem?

Koliko se sjecam M. je u tim godinama bio jako slican.
Nije gledao u odrasle , niti komunicirao previse.
U skoli je bilo , pa ...zanimljivo. Vrlo cesto je odgovarao na odmoru ili u kabinetu zbog treme.
Nekad se dogadalo da ne zeli odgovarati uopce ako je procjenio da ne zna .
i danas je tako. Skolovanje nekako prolazi.
Ali danas, privatno, u opustenim situacijama komunicira skroz ok.
Ja vidim da sa nepoznatima ima tremu i pazi na dojam, ali ipak uspije prevladati strah.

[zutaminuta]

Nema nemilog dogadaja , zuta. To je karakter. Dijete si postavlja previsoka ocekivanja.

Čitam Juula i vidim piše kako je prvotnu dječju živost i otvorenost moguće zgasnut jednostavno neprimjerenim odgovorima na nj pitanja, znatiželju. Možda se djevojčici zamjerio netko od odraslih, odbrusio na pitanje bez mjere i obzira, kao što odrasli nekad znaju.

[Peterlin]

Napisala sam ovo na drugom topicu (onom o vikanju) ali čini mi se da se uklapa i ovdje, pa kopiram kako se kroz igru može pokušati "preštelati" djetetove stavove. Naravno, nipošto na silu, jer takva djeca redovno reagiraju otporom:

mitovski, ako uspiješ naći knjigu Pollyanna (sad vidim da je prevedena i kod nas: http://gkr.hr/Magazin/Prikazi/Eleano...rter-Pollyanna) možda bi to moglo pomoći tvom djetetu da okrene svoj stav.

Pollyanna je djevojčica koja u svakoj stvari traži DOBRU stranu. (Evo, tu imaš o toj knjizi na engleskom - https://en.wikipedia.org/wiki/Pollyanna)

Ja bih pokušala sa svojom djecom vježbati nalaženje dobrih strana. Tvoja cura je jako dobra u nalaženju loših strana, pa bi joj možda pomoglo, da joj na neizravan način pokažeš kako se može polako svjesno i s voljom promijeniti pogled na stvari.

* * *
Moj mlađi je definitivno prerastao tremu i strah zahvaljujući glazbenoj školi.

[sirius]

Juul je meni bio apsolutno beskoristan sa starijim djetetom. Njegove teorije nisu drzale vodu u tom slucaju. Preslozen slucaj.

[mitovski]

zuta, nema nekog okidača nego baš kao što sirius kaže prevelika očekivanja.
Njen odgovor je takva sam se rodila :D

Sve što je novo kod nje je problem. Voziti bicikl, role, plivati, neka nova igra, sve.
Evo npr role je dobila prošle godine i već godinu dana malo po malo ju nagovaramo. Krene i ide joj odlično, nakon par minuta ona to nauči, ali ne to ne valja i nije dobro i ona to ne zna.
Htjela sam ju upisati u sklopu vrtića na engleski 1x tjedno jer ga doma sama uči. Čim sam spomenula je počela histerija i plač. Njen odgovor je da ne želi jer ne zna sve.

Ona si postavlja sama previsoke kriterije, ja bih čak rekla nemoguće i ništa nije dovoljno dobro. Doduše ipak smo u ove 2 godine uspjeli dosta omekšati taj perfekcionizam.
Da vam dam neki banalan primjer, sad ipak lijepimo sličice u album, prije 2 godine su svi albumi bili poderani jer niti jedna sličica nije bila dobro zaljepljena a lijepila ih je u milimetar.

Baš me muči ovaj dio jer je ta njena sramežljivost paralizirajuća, ometa joj normalan život. Dođe na rođendan na kojem je 5 njenih najboljih prijateljica i jedna nepoznata djevojčica i ona sat i pol vremena sjedi i gleda u jednu točku dok ta nepoznata djevojčica ne ode kući.

[Peterlin]

Čitam Juula i vidim piše kako je prvotnu dječju živost i otvorenost moguće zgasnut jednostavno neprimjerenim odgovorima na nj pitanja, znatiželju. Možda se djevojčici zamjerio netko od odraslih, odbrusio na pitanje bez mjere i obzira, kao što odrasli nekad znaju.

Ja sam na jednom topicu napisala da je Juul precijenjen.

Dok su mi djeca bila kao tvoja (jedno u pelenama, drugo na putu) i ja sam čitala Juula s oduševljenjem i to baš tako treba biti. Redoslijed literature odabran je odlično - prvo Penelope Leach, a onda Juul.

Ali nema knjige koja daje odgovore na sva pitanja i recepte za svako dijete. Da je tvoje starije ovakvo kakvo ima mitovski (preosjetljivo, razdražljivo, loš spavač) ti bi već to znala. Čini mi se da tvoje dijete ipak nije iz te vreće. Ovakvo ponašanje je često kod alergičara, koji se često ne osjećaju dobro u svojoj koži (bez obzira da li pate od prehrambenih i dišnih alergija - vanjski rezultat je sličan), oni jednostavno imaju drugačiji prag tolerancije od ostale dječurlije koje to ne muči. Roditelj se može oteliti, ali uspjeh nije proporcionalan uloženom trudu.

[mitovski]

I ja sam ponovno izvukla Juula i počela čitati i dobar mi je u nekim situacijama ali kao što sirius kaže presložen slučaj je J.

A sad dali joj se neka ili nečija kriva riječ zamjerila, može biti ali takve detalje je teško dokučiti pogotovo kod djece kao što je J. koja ne žele pričati o svojim osjećajima i strahovima pa moraš kojekakvim putevima da išta saznaš.
Znam da mi moramo jako dobro paziti na koji način ćemo joj nešto reći, jedna kriva riječ ili ton i ode sve nizbrdo. Uh koliko puta sam a i sada znam razbijati glavu, šta smo krivo radili ili radimo.

Peterlin ovo što kažeš kroz igru je super i radimo to. Igramo se npr s legićima trgovine i tu vidim dokle ide ta neugoda jer je njoj u igri teško doći npr u trgovinu i reći dobar dan, jedva to procijedi kroz zube.

[pomikaki]

Moje dijete ima neke elemente ovog što si napisala, ali moram reći ni izdaleka u toj mjeri. Recimo, dugo joj je trebalo da se riješi te nelagode kad je u pitanju nešto novo. Druženje s nepoznatom djecom je također bilo problematično i odbijala bi unaprijed sve takve prilike. Malo po malo je to nestajalo, i mislim da je škola jako pozitivno djelovala na nju u tom smislu. Nadam se da će i kod tebe biti slično. Pretpostavljam da će to uvelike ovisiti i o učiteljici i hoće li ona imati razumijevanja - ne znam možete li kako utjecati na izbor učiteljice? Kad kreće u 1. razred?

[tanja_b]

A što kažu u psihološkom centru, tamo kamo ide na radionice, na tu temu? Psihologica je morala već primijetiti njezin način komuniciranja, je li ponudila nekakav odgovor?

[Jadranka]

Baš me muči ovaj dio jer je ta njena sramežljivost paralizirajuća, ometa joj normalan život. Dođe na rođendan na kojem je 5 njenih najboljih prijateljica i jedna nepoznata djevojčica i ona sat i pol vremena sjedi i gleda u jednu točku dok ta nepoznata djevojčica ne ode kući.

Ja bi samo htjela naglasiti nesto lijepo: to da dodje na rodjendan na kojem ima pet najboljih prijateljica Srametljivost ce vjerojatno s vremenom popustati. Ali to da ima dobre prijateljice i da ima ljude kojima se povjerava i s kojima je otvorena (meni je npr. super kako je ona tebi ispricala da ju je sram i da ne zeli biti u predstavi - to zahtijeva i povjerenje i otvorenost prema bliskim ljudima), i da zna uspostaviti bliske odnose, to je po meni ono sto je zaista vazno.

Kao savjet (a mozda nije dobar , mozda je ne biste trebali nagovarat da radi nesto sto kaze da ne zeli. Ako kaze da ne zeli glumiti u predstavi, kazete joj, "ok, ne moras, glumit ces drugi put kad budes spremna", ne zeli vozit role, "ok, kad ti budes htjela, vozi ih". Mozda je ne treba na nista nagovarat. (no to je onako "mozda" savjet... lako moguce da to nije dobro za nju .

Sjecam se kad je nama dosao Branko Kockica u vrtic snimat emisiju da ja od srama nisam htjela sudjelovat u tome i da smo nas par rekli da necemo, i cekali ispred dvorane da se emisija snimi. I nije mi zao sto nisam bila u emisiji sasvim mi je svejedno... a tada bi mi to bio uzasan stres.

[mitovski]

Ja bi samo htjela naglasiti nesto lijepo: to da dodje na rodjendan na kojem ima pet najboljih prijateljica Srametljivost ce vjerojatno s vremenom popustati. Ali to da ima dobre prijateljice i da ima ljude kojima se povjerava i s kojima je otvorena (meni je npr. super kako je ona tebi ispricala da ju je sram i da ne zeli biti u predstavi - to zahtijeva i povjerenje i otvorenost prema bliskim ljudima), i da zna uspostaviti bliske odnose, to je po meni ono sto je zaista vazno.

Kao savjet (a mozda nije dobar , mozda je ne biste trebali nagovarat da radi nesto sto kaze da ne zeli. Ako kaze da ne zeli glumiti u predstavi, kazete joj, "ok, ne moras, glumit ces drugi put kad budes spremna", ne zeli vozit role, "ok, kad ti budes htjela, vozi ih". Mozda je ne treba na nista nagovarat. (no to je onako "mozda" savjet... lako moguce da to nije dobro za nju .

Sjecam se kad je nama dosao Branko Kockica u vrtic snimat emisiju da ja od srama nisam htjela sudjelovat u tome i da smo nas par rekli da necemo, i cekali ispred dvorane da se emisija snimi. I nije mi zao sto nisam bila u emisiji sasvim mi je svejedno... a tada bi mi to bio uzasan stres.

Da u vrtiću među svojim vršnjacima je omiljena i predivno se druži sa prijateljicama i prijateljima.

Ovaj drugi dio smo i mi puno puta razmišljali kojim putem pa smo došli do zaključka da ju ipak trebamo gurati. Radi se o tome da ona želi glumiti u predstavi, silno, ali ne može od srama. Ona želi silno voziti role i plivati i bicikl ali ju strah da to neće dobro napraviti paralizira pa smo ju u dogovoru s psihologom odlučili ipak gurati u situacije koje su joj neugodne jer ju ne možemo dovijeka držati u nekom mjehuriću.
Što se tiče predstave ja sam joj rekla da ne mora biti u predstavi ako joj je to tako jako teško, da se nitko neće ljutiti ni mi ni tete ni prijatelji, ali da razmisli jer je dugo vježbala a i da je predivna bubamara i da joj nebi poslije bilo žao. Onda je odlučila da ipak želi, ali evo ipak je taj strah bio prejaki.

[mitovski]

A što kažu u psihološkom centru, tamo kamo ide na radionice, na tu temu? Psihologica je morala već primijetiti njezin način komuniciranja, je li ponudila nekakav odgovor?

Ma naravno da je psihologica to primjetila, nije ni trebala primjetiti jer je to očito i rade i oni na tome. Evo prije par mjeseci je počela tamo pričati neke kratke rečenice.
Prvo smo zapravo najviše radili na njenim emocijama jer je ona sve držala u sebi i o ničemu nije htjela pričati, dobrom ili lošem. Uspjeli smo tu veliki pomak napraviti da ipak dođe i kaže šta ju muči. To nam je bilo primarno.
Njeni savjeti su da ju potičemo, da ju stavljamo u te situacije, da naravno ne odgovaramo na pitanja umjesto nje, ne uzimamo nešto što joj je ponuđeno umjesto nje, da radimo na podizanju samosvijesti. Radimo mi to sve ali da vidim neke velike pomake na tom dijelu, ne vidim.

[pomikaki]

A sad dali joj se neka ili nečija kriva riječ zamjerila, može biti ali takve detalje je teško dokučiti pogotovo kod djece kao što je J. koja ne žele pričati o svojim osjećajima i strahovima pa moraš kojekakvim putevima da išta saznaš.
Znam da mi moramo jako dobro paziti na koji način ćemo joj nešto reći, jedna kriva riječ ili ton i ode sve nizbrdo. Uh koliko puta sam a i sada znam razbijati glavu, šta smo krivo radili ili radimo.

Ja mislim da je prije stvar u karakteru, s tim da naravno uz takav karakter kriva riječ (koju će ostala djeca brzo propustiti na drugo uho van) na takvo dijete više djeluje. Nema smisla razbijati previše glavu i kriviti sebe - normalno da ćeš misliti radiš li što krivo, i što možeš učiniti bolje i drugačije, samo ne treba pretjeravati, od beskorisne grižnje savjesti samo ćete svi izludjeti.

Ono što pomaže je smiren razgovor nakon takvih epizoda kao što je ta predstava, u više navrata i u nekom drugom kontekstu, kad dijete to pomalo ostavi iza sebe možete ponovo taj slučaj izvući kao primjer kad se bespotrebno brinula, ili kao to s rolanjem, kad je zbog toga što je mislila da nije dovoljno dobra odustala. Ako je u njenoj glavi taj slučaj napola prevladan, možda ga tako može prevladati do kraja i malo po malo se lakše upuštati u koštac s novim preprekama.

[mitovski]

Napisala sam ovo na drugom topicu (onom o vikanju) ali čini mi se da se uklapa i ovdje, pa kopiram kako se kroz igru može pokušati "preštelati" djetetove stavove. Naravno, nipošto na silu, jer takva djeca redovno reagiraju otporom:

mitovski, ako uspiješ naći knjigu Pollyanna (sad vidim da je prevedena i kod nas: http://gkr.hr/Magazin/Prikazi/Eleano...rter-Pollyanna) možda bi to moglo pomoći tvom djetetu da okrene svoj stav.

Pollyanna je djevojčica koja u svakoj stvari traži DOBRU stranu. (Evo, tu imaš o toj knjizi na engleskom - https://en.wikipedia.org/wiki/Pollyanna)

Ja bih pokušala sa svojom djecom vježbati nalaženje dobrih strana. Tvoja cura je jako dobra u nalaženju loših strana, pa bi joj možda pomoglo, da joj na neizravan način pokažeš kako se može polako svjesno i s voljom promijeniti pogled na stvari.

* * *
Moj mlađi je definitivno prerastao tremu i strah zahvaljujući glazbenoj školi.

Izgleda da imaju knjigu u Algoritmu, baš ću potražiti.

[marta]

Čitam Juula i vidim piše kako je prvotnu dječju živost i otvorenost moguće zgasnut jednostavno neprimjerenim odgovorima na nj pitanja, znatiželju. Možda se djevojčici zamjerio netko od odraslih, odbrusio na pitanje bez mjere i obzira, kao što odrasli nekad znaju.

Je, i sirius i mitovski su ugasile svoju djecu. Nema govora o cemu drugom, ipak to pise Juul.

[Peterlin]

Je, i sirius i mitovski su ugasile svoju djecu. Nema govora o cemu drugom, ipak to pise Juul.

[Peterlin]

Izgleda da imaju knjigu u Algoritmu, baš ću potražiti.

Prije nego potrošiš novce, možda je bolje posuditi ju (ima u većini gradskih knjižnica na dj. odjelima) pa vidi, ako joj se dopadne - možeš kupiti.

[In love]

Nasa L je bila na putu da bude takva, s time da ona nije perfekcionist, jedino je dosta povucena, tiha i sramezljiva.
Njoj je puno pomogao sport, zbor i solo nastupi, pa muzicka skola ( to je upisala nakon preporuka psihologice, odustala je u 4r ali nema veze), a najvise joj je pomogla uciteljica razredne nastave koja je s njima radila dramske predstave tako da su puno nastupali. Mi je nikada nismo stitili od tih njoj neugodnih situacija, pustili bi je ali bi uvijek bili negdje iza ugla i cekali kako ce se stvar razvijati.

[cappy]

Mitovski, a ide li J. na kakve individualne radionice ( 1 na 1 )? Mi smo vodili sina na tako nešto godinu pred školu i baš se vidio napredak na njemu, tako da ja vjerujem da je to jako korisno.

[mitovski]

Nasa L je bila na putu da bude takva, s time da ona nije perfekcionist, jedino je dosta povucena, tiha i sramezljiva.
Njoj je puno pomogao sport, zbor i solo nastupi, pa muzicka skola ( to je upisala nakon preporuka psihologice, odustala je u 4r ali nema veze), a najvise joj je pomogla uciteljica razredne nastave koja je s njima radila dramske predstave tako da su puno nastupali. Mi je nikada nismo stitili od tih njoj neugodnih situacija, pustili bi je ali bi uvijek bili negdje iza ugla i cekali kako ce se stvar razvijati.

Ali kako nju 'natjerati' da krene na neku aktivnost kad sam kod psihologa ja skoro godinu dana morala sjediti s njom unutra. Ona počne histerično plakati.

[mitovski]

Mitovski, a ide li J. na kakve individualne radionice ( 1 na 1 )? Mi smo vodili sina na tako nešto godinu pred školu i baš se vidio napredak na njemu, tako da ja vjerujem da je to jako korisno.

Ne ide na individualne, za sada su bile samo skupne. Za slijedeću sezonu mijenja grupu kod psihologa, tako da će to biti novi moment s potpuno novom djecom a otvorena je i mogućnost individualnih, vidjeti ćemo nakon ljeta.

[zutaminuta]

Je, i sirius i mitovski su ugasile svoju djecu. Nema govora o cemu drugom, ipak to pise Juul.

Ajde ne skači.

Nisam uopće ciljala na to da su one, roditelji, zgasile otvorenost. Zapravo sam mislila na neke ljude koje možda povremeno susreću, a koji su se grubo ponijeli prema djeci. Jer dijete ima povjerenje prema mami i prema djeci, ali nema prema odraslima. Tetama evo. Meni je logično pomisliti da je netko, kada mama možda taj čas nije bila prisutna, vrlo ružno nešto rekao djetetu što je ona zapamtila i što joj je poljuljalo samopouzdanje. Opet, ako je dijete takvo oduvijek, onda nisam u pravu.

[Mima]

Mislim da ne trebaš brinuti, dijete ti je 'pod kontrolom' stručnjaka, a sramežljivost će proći odrastanjem.

Jedino ako potraje do škole, a vrlo vjerojatno do neke mjere hoće, onda bi bilo pametno razgovarati sa stručnim timom i učiteljicom, da ne bi bilo nekog forsiranja ili loših ocjena radi sramežljivosti.

¸Imaš zgodnih slikovnica o tome npr. http://www.harfa.hr/jesi-li-sramezljiv/ ili slikovnice o plašljivoj vjeverici

[mitovski]

Ajde ne skači.

Nisam uopće ciljala na to da su one, roditelji, zgasile otvorenost. Zapravo sam mislila na neke ljude koje možda povremeno susreću, a koji su se grubo ponijeli prema djeci. Jer dijete ima povjerenje prema mami i prema djeci, ali nema prema odraslima. Tetama evo. Meni je logično pomisliti da je netko, kada mama možda taj čas nije bila prisutna, vrlo ružno nešto rekao djetetu što je ona zapamtila i što joj je poljuljalo samopouzdanje. Opet, ako je dijete takvo oduvijek, onda nisam u pravu.

Žuta, dijete je takvo oduvijek. Nije se dogodila neka očita promjena preko noći. Ni kao mala nije htjela imati kontakt s odraslima, uvijek je bila povučena i sramežljiva a kako odrasta to je izraženije jer se naravno sada i očekuje razvoj nekih socijalnih vještina.

Ona je doma neprepoznatljivo dijete u usporedbi s onim vani, ali nebo i zemlja. Meni je zapravo žao što nju skoro pa nitko ne upozna onakvu kakva ona je. Izrazito duhovita, elokventna, pametna, živa, rasplesana, kreativna, čak bih se usudila reči umjetnički nadarena. Uz to naravno idu sve ostale poteškoće i frustracije koje naravno istrese na nama :D , a na kome bi drugome. Strahovito je zahtjevno dijete ali s druge strane u njoj je toliko ljepote.

Strahovito je kreativna, doma stvara prava mala likovna remek djela (gosti koji dođu ne mogu se načuditi da to ona radi), radi predivan nakit od fimo mase.
U vrtiću ili ne crta jer kaže da ona to ne zna, ili joj je to nešto bilo dosadno ili nacrta onako jednom rukom da ja ne mogu prepoznati da je to njen crtež, a sve iz straha da neće dobro napraviti ili da će krivo napraviti.

[Beti3]

Znaš li postoji li neki okidač tom ponašanju? Neki nemili događaj? Pronaći pa razraditi.

Mislim da imaš "good point". Neki roditelji jednostavno nisu zadovoljni sa načinom ponašanja svoga djeteta i, umjesto da prihvate dijete takvo kakvo je, čine sve da ga promijene i ukalupe prema svojim očekivanjima.

Nema nemilog dogadaja , zuta. To je karakter. Dijete si postavlja previsoka ocekivanja.

Ili roditelji postavljaju prevelika očekivanja. Češće je "greška" u odraslima. Dijete samo reagira na sebi jedino mogući način.

No, ja sam uvijek na strani djeteta, uvijek tražim grešku u roditeljima, pa možete i moje mišljenje uzeti sa rezervom, naravno.

[mitovski]

Mislim da imaš "good point". Neki roditelji jednostavno nisu zadovoljni sa načinom ponašanja svoga djeteta i, umjesto da prihvate dijete takvo kakvo je, čine sve da ga promijene i ukalupe prema svojim očekivanjima.



Ili roditelji postavljaju prevelika očekivanja. Češće je "greška" u odraslima. Dijete samo reagira na sebi jedino mogući način.

No, ja sam uvijek na strani djeteta, uvijek tražim grešku u roditeljima, pa možete i moje mišljenje uzeti sa rezervom, naravno.

A po cemu si ti zakljucila da ja nisam na strani svog djeteta. Da si ikada s razumijevanjem procitala moje postove vidjela bi da sam iskljucivo na strani svog djeteta.
Jedino sto zelim je da moje dijete bude sretno i da mu pomognem da se lakse nosi sa njoj stresnim situacijama kojih ce u zivotu biti, od toga ju zastititi ne mogu.
No, najlakse je doci na ovakvu temu ubaciti s visoka par recenica i reci uzmite moje misljenje s rezervom jer ne znam sto s time zelis postici osim uzdici sebe.
Vjeruj mi beti ovdje se ne radi o roditeljima zlostavljacima, roditeljima koji ponizavaju, roditeljima koji svoje zivotne zelje zele ispuniti preko djeteta. Uvijek i prvo smo i ja i MM kretali od toga da preispitamo sebe i svoja ponasanja i da zamisli neke greske smo radili i raditi cemo.
Moje je dijete mene strahovito puno naucilo tokom ovih godina, uz nju smo rasli i mi kao roditelji i kao ljudi.

[sirius]

Trazis gresku na krivom mjestu.
U vecini slucajeva dijete se rodi takvo i postavlja si samo visoke standarde.
Na drugom mjestu visokih kriterija je sustav ( u pravilu skolski).
Roditelji su na trecem mjestu.

Svaki malo pametniji psiholog ce to reci.

za Beti.

[Beti3]

Mi uvijek imamo suprotna mišljenja. I to je sasvim u redu. Kud bi došli da smo svi na istoj strani. A o pameti nećemo, bar ja neću. Ni o psihologiji

[linolina]

Moja prijateljica koja je veliki obožavatelj Juula, da ne kažem da joj je on glavna smjernica u odgoju, ima dijete s toliko sramežljivošću da mu je terapeut sumnjao u selektivni mutizam.
To dijete nikad nije bilo ni kritizirano, ni uspoređivano s drugom djecom, niti su oni kao roditelji imali prevelika očekivanja, dapače, nisam susrela obzirniji par ljudi u životu.
Iskreno, mislim da su i preobzirni i da je djetetu i trebalo iskustvo stresa da bi naučio mehanizme nošenja s njim.
Što se tiče školskog sustava (koji ispada važniji od roditelja, u čemu se uopće ne slažem), dijete nije uključeno u njega, štoviše, trebalo bi biti, ali upravo zbog ovog problema su roditelji tražili odgodu.
Slažem se sa Sirius da se često dijete rodi takvo, što se tiče selektivnog mutizma, primerice, koji je krajnost, ispada da je genetski.
Mitovski, jeste li ti i tm u djetinjstvu bili takvi?

[sirius]

Nema to veze sa suprotnim misljenjem nego sa znanstveni utemeljenim cinjenicama. Ne radaju se djeca kao prazna ploca pa da je za sve odgovoran roditelj.
Za beti.

[sirius]

Moja prijateljica koja je veliki obožavatelj Juula, da ne kažem da joj je on glavna smjernica u odgoju, ima dijete s toliko sramežljivošću da mu je terapeut sumnjao u selektivni mutizam.
To dijete nikad nije bilo ni kritizirano, ni uspoređivano s drugom djecom, niti su oni kao roditelji imali prevelika očekivanja, dapače, nisam susrela obzirniji par ljudi u životu.
Iskreno, mislim da su i preobzirni i da je djetetu i trebalo iskustvo stresa da bi naučio mehanizme nošenja s njim.
Što se tiče školskog sustava (koji ispada važniji od roditelja, u čemu se uopće ne slažem), dijete nije uključeno u njega, štoviše, trebalo bi biti, ali upravo zbog ovog problema su roditelji tražili odgodu.
Slažem se sa Sirius da se često dijete rodi takvo, što se tiče selektivnog mutizma, primerice, koji je krajnost, ispada da je genetski.
Mitovski, jeste li ti i tm u djetinjstvu bili takvi?

Pa da li je poremecaj genetski ili nije?
jer ako je , kako bi iskustvo stresa moglo pomoci u tom slucaju?
po logici stvari -nikako.

Ne kazem da je skolski sustav vazniji, ali se u skolskom sustavu ( ovisno o pojedincima) postavljaju vrlo visoki standardi i djeca usporeduju medusobno ( bez previse uvazavanja razlika).

[linolina]

Inače, ponekad se pitam koliko je Juul odmogao u ovom slučaju. Čitala sam ga u trudnoći, ali nakon drugog djeteta i profesionalnog rada s nešto odraslijom djecom, sve mi se više sviđa, danas vjerojatno nepopularna izjava Hanne Arendt da je odgoj uvođenje djece u svijet odraslih, a ne obrnuto. Smučili su mi se malo pusti kancelarijski odgojitelji (stručni suradnici i sl) koji glume frendove učenicima i sl. a ovi manipuliraju njima i sustavom koliko mogu, a mogu puno više od onoga što mi zamišljamo.

[zutaminuta]

Mislim da imaš "good point". Neki roditelji jednostavno nisu zadovoljni sa načinom ponašanja svoga djeteta i, umjesto da prihvate dijete takvo kakvo je, čine sve da ga promijene i ukalupe prema svojim očekivanjima.

Samo, to nije bio moj point.

[sirius]

Inače, ponekad se pitam koliko je Juul odmogao u ovom slučaju. Čitala sam ga u trudnoći, ali nakon drugog djeteta i profesionalnog rada s nešto odraslijom djecom, sve mi se više sviđa, danas vjerojatno nepopularna izjava Hanne Arendt da je odgoj uvođenje djece u svijet odraslih, a ne obrnuto. Smučili su mi se malo pusti kancelarijski odgojitelji (stručni suradnici i sl) koji glume frendove učenicima i sl. a ovi manipuliraju njima i sustavom koliko mogu, a mogu puno više od onoga što mi zamišljamo.

Ja cu ti reci nesto. Juul u slucaju koji navodis nije stetio -nista. Jer u pitanju je i neurologija, neuroznanost, neuroni u mozgu, dopamin i srotonin. I sve to htjeli ili ne dobili smo razvojem u trudnoci, na porodu i nakon poroda. U kombinaciji sa genetikom. Prosjecni roditelj, pa niti onaj nesto losiji od prosjeka ne moze od zdravog djeteta napraviti normalnim ponasanjem -dijete sa poteskocom.

[linolina]

Iskustvo stresa u kontroliranim uvjetima u kojemu odrasla osoba pomaže (minimalno intervenirajući) djetetu nositi se s njim, itekako je dobro jer dijete mora razviti mehanizme suočavanja sa stresom. Zamisli samo suprotnost, pretjerano zaštićivanje i uklanjanje zapreka, pa ti je sve jasno. Evo što je znanstveno dokazano, majmuni koji su se predugo tješili od strane majke, nisu adaptivni i kasnije u traumatskim situacijama doživljavaju veći stres od onih kojima je utjeha u majčinom naručju bila kraća. Dakle, kao što je Aristotel davno zaključio, vrlina je sredina. Oni koji ne bi doživjeli nikakvu utjehu, sigurno se nisu razvili neku normalnu osobnost ni reakciju na stres. Mojoj prijateljici i meni je , eto, i to bilo nešto novo jer smo odgajale s mišlju da je više bolje, ali, zapravo nije tako jednostavno.

[pulinka]

Mitovski, ja sam bila slično dete i moj sin je slično dete. Malo manje drastičan slučaj po intenzitetu, možda, jer moje dete hoće da nastupa na priredbama.
Dobra vest je da postaje bolje i lakše sa godinama.
Čovek razvije mehanizme za prevazilaženje.
Probaj da guglaš pojmove "socijalna anksioznost" i "selektivni mutizam", koliko se sećam ima makar na engleskom dosta primenljivih saveta i objašnjenja kako se ta deca osećaju.
Znam da je roditeljima to teška situacija. Ja se za svaku situaciju sa sinom zapitam: pogurati ili odustati? Obično predložim, neobavezno, pa ako vidim da mu je preteško odustanem. Ali puno puta sam se prijatno iznenadila koliko mu je mali podsticaj trebao.
Ključno kod mog sina je- ne pridavati preveliku pažnju, ni pozitivnu ni negativnu-jer moj mrgud i perfekcionista ne voli ni prevelike pohvale-onda ima još veću tremu, LOL.
Nemoj se nervirati, jednostavno dete se takvo rodilo.
Uz ostale osobine, pretpostavljam da ima i natprosečnu empatiju i da upija tuđa raspoloženja. Kod takve dece u komunikaciji ne pomaže ništa osim autentične opuštenosti i dobronamernosti, jer ona se rukovode neverbalnim znacima tela koje odrasle osobe "emituju" i shvataju tuđa osećanja izuzetno preuveličano. Npr. blaga mrzovolja tete, odglumljeno oduševljenje ili skrivena profesionalna ravnodušnost je za nju znak negativnih osećanja tete. Kad na to njeno tumačenje dodaš izrazitu socijalnu plašljivost, dobiješ dete koje se samo "zatvori".

[sirius]

Iskustvo stresa u kontroliranim uvjetima u kojemu odrasla osoba pomaže (minimalno intervenirajući) djetetu nositi se s njim, itekako je dobro jer dijete mora razviti mehanizme suočavanja sa stresom. Zamisli samo suprotnost, pretjerano zaštićivanje i uklanjanje zapreka, pa ti je sve jasno. Evo što je znanstveno dokazano, majmuni koji su se predugo tješili od strane majke, nisu adaptivni i kasnije u traumatskim situacijama doživljavaju veći stres od onih kojima je utjeha u majčinom naručju bila kraća. Dakle, kao što je Aristotel davno zaključio, vrlina je sredina. Oni koji ne bi doživjeli nikakvu utjehu, sigurno se nisu razvili neku normalnu osobnost ni reakciju na stres. Mojoj prijateljici i meni je , eto, i to bilo nešto novo jer smo odgajale s mišlju da je više bolje, ali, zapravo nije tako jednostavno.

Pa nitko ne zivi pod staklenim zvonom da nema iskustvo stresa.
Ali svako se sa stresom nosi drugacije.

[pulinka]

Iskustvo stresa u kontroliranim uvjetima u kojemu odrasla osoba pomaže (minimalno intervenirajući) djetetu nositi se s njim, itekako je dobro jer dijete mora razviti mehanizme suočavanja sa stresom. Zamisli samo suprotnost, pretjerano zaštićivanje i uklanjanje zapreka, pa ti je sve jasno. Evo što je znanstveno dokazano, majmuni koji su se predugo tješili od strane majke, nisu adaptivni i kasnije u traumatskim situacijama doživljavaju veći stres od onih kojima je utjeha u majčinom naručju bila kraća. Dakle, kao što je Aristotel davno zaključio, vrlina je sredina. Oni koji ne bi doživjeli nikakvu utjehu, sigurno se nisu razvili neku normalnu osobnost ni reakciju na stres. Mojoj prijateljici i meni je , eto, i to bilo nešto novo jer smo odgajale s mišlju da je više bolje, ali, zapravo nije tako jednostavno.

Ovo je sve tačno u nekom idealizovanom slučaju "prosečnog deteta" (nepostojećeg).
Ali postoje deca sa "pomerenim" pragovima za socijalnu anksioznost, kojima je napor ono što je ostaloj deci najnormalnija komunikacija.
Takva su rođena.
Kao što su neki slabovidi, ili nagluvi.
I tu onda roditelj može i ovako i onako, dete je takvo kakvo je i stepen njegove "hrabrosti" se neće povećati čarobnim štapićem.
Štaviše, u novim studijama se pokazalo da npr. autistična deca profitiraju od umereno zaštićene sredine, u kojoj se vodi računa o onome što deca mogu podneti bez stresa koji ih lomi.

[linolina]

Ja cu ti reci nesto. Juul u slucaju koji navodis nije stetio -nista. Jer u pitanju je i neurologija, neuroznanost, neuroni u mozgu, dopamin i srotonin. I sve to htjeli ili ne dobili smo razvojem u trudnoci, na porodu i nakon poroda. U kombinaciji sa genetikom. Prosjecni roditelj, pa niti onaj nesto losiji od prosjeka ne moze od zdravog djeteta napraviti normalnim ponasanjem -dijete sa poteskocom.

Prvo, loši roditelj može napraviti svašta i poništiti svaku dobru genetiku, uzrokovati mentalnu retardacijui štošta. Ove ocjene od prosječnog, ka ispodprosječno dobrog roditelja po meni ne postoje, to je stvarno diskutabilno, većina nas se trudi i tko je tu da ocjenjuje? Nije dijete naš proizvod, ono je i svoje.
Drugo, u ovom slučaju koji ja navodim, ispalo je da dijagnoza ne stoji, ali ipak mislim da geni igraju veliku ulogu...i uz sve sjajne uvjete koje je dijete imalo, pregršt ljubavi i podrške od strane oba roditelja, pogotovo majke, ispalo je da je problem ipak malo i u ovome. Sad kad se osvrnem, vidim dosta ovakvih slučajeva. Odgoj je presložen i ljubav nije dovoljna, kod ovog djeteta ja vjerujem u dosta toga čim se riješi ta jedna slaba karika, ali ta karika sprječava ostale osobine koje su super razvijene u djeteta i jednostavno treba rada i strpljenja. S genetikom ili bez nje.

[linolina]

Ovo je sve tačno u nekom idealizovanom slučaju "prosečnog deteta" (nepostojećeg).
.

Apsolutno se slažem, na takve i mislim.

[sirius]

Pa naravno da je dijete -svoje.
I rađa se sa odredenim kapacitetima.
Ako nesto sa tim kapacitetima nije kao kod drugih uvijek ce se dijete razlikovati od drugih.
To je kao da kazes da su roditelji odgovorno jer dijete ima npr. disleksiju.
Jer ga nisu dovoljno poticali prije polaska u skolu. Ili su ga previse forsirali.
a nista od toga nije tocno. Problem je bio tu od rodenja, samo se nije vidio.

[linolina]

Pa nitko ne zivi pod staklenim zvonom da nema iskustvo stresa.
Ali svako se sa stresom nosi drugacije.

Iznenadila bi se koliko roditelj može zaštiti malo dijete. Evo, ja prva nisam slala djecu u jaslice do treće godine, da, imali su stresove tipa zapela nogica u krevetiću, ne dam im da uzmu škare i nož, ali nikad ih nisam ostavila s nekim u suzama jer nije bilo potrebe, a da su bili u jaslicama, bome bi bili pod stresom. Da sam nastavila tako s odraslim djetetom, ne bi bilo dobro. Drugo dijete ću malo više pogurnuti u nekim stvarima.

[linolina]

Pulinka, drago mi je što si se javila, malo je razumijevanja za ovaj problem, kod našeg malog prijatelja nisu sigurni u dijagnozu, ali baš je takav, mrgud u komunikaciji prema odraslima i to je jako teška situacija za roditelje, upravo zbog loše reakcije okoline. Teško je ako dijete kreće u školu i tu se ne možeš nervirati i pustiti da stvari idu svojim tijekom ako je slučaj takav da dijete ne želi nikakvu komunikaciju s odraslim (učiteljem) jer dođe do domino efekta koji je katastrofalan (pad razreda, ne zbog pada samog). Šteta što ne postoji veća osviješćenost (eto, ni ja nisam čula uopće do sada za tu dijagnozu, a nastavnik sam, niti jedna odgajateljica koju znam nije upućena), možda bi se ranije obratila pažnja i pomoglo djetetu.

[zutaminuta]

Uz ostale osobine, pretpostavljam da ima i natprosečnu empatiju i da upija tuđa raspoloženja. Kod takve dece u komunikaciji ne pomaže ništa osim autentične opuštenosti i dobronamernosti, jer ona se rukovode neverbalnim znacima tela koje odrasle osobe "emituju" i shvataju tuđa osećanja izuzetno preuveličano. Npr. blaga mrzovolja tete, odglumljeno oduševljenje ili skrivena profesionalna ravnodušnost je za nju znak negativnih osećanja tete. Kad na to njeno tumačenje dodaš izrazitu socijalnu plašljivost, dobiješ dete koje se samo "zatvori".

E, to.
Mene zanima, a kako druga djeca onda ne reagiraju na isto? Ne primjećuju? Naučila su da ih to ne dira? Dira ih, ali ne dovoljno intenzivno da se zatvore?

[čokolada]

U ovih 11g.iskustva s djetetom koje ima određene teškoće i 8g.s djetetom koje je bilo blaža verzija mitovskine curice, mogu jedino reći da je dijagnosticiranje na daljinu mlaćenje prazne slame. Nema korisnog savjeta, univerzalne istine, ispravnog odgoja itd. Svaka obitelj i svako dijete skup je za sebe, ne znamo (niti trebamo znati) sve ili točne okolnosti razvoja, genetskog nasljeđa itd.