Evo danas bas razmisljam o tome sto zapravo ja zelim sada i zasto me par komentara prijateljica tako poljuljalo.

Muz mi je rekao vrlo jednostavno u jednoj recenici - zasto si je prebacivala na cicu i zasto je nisi pustila da place nego si je uspavljivala na rukama.

Isto je i s ovim. Definitivno mi nije normalno na silu odvajati bebu, osim ako je nuzno ili ako beba nema problema stim. Moja ima - neutjesan plac. O tome da je pustim da place - "pa ce se naucit" ni ne razmisljam. Naravno da netko tko mora raditi ce ici raditi pa ce svemu drugacije pristupiti, ali mi smo odlucili upravo zbog toga da mogu biti snjom preseliti se kod mog tate i napravili smo velike zivotne promjene, samo da bar te prve tri godine budem uz nju. Imamo srece i zelim to iskoristiti. Jaslice mi iz tog raloga ne dolaze u obzir iako sam cula da su mnogi zadovoljni. Nisam radi jaslica otvorila temu vec radi iskustava, konkretnih primjera kako postupiti pri navikavanju na cuvanje, a iskreno vecim djelom i radi vlastite nesigurnosti jednostavno zbog neiskustva! Pa vjerujem drugim mama vise nego sebi.

Imala sam puno obaveza i hobija prije bebe, toliko da sam se brinula kako cu sve to uklopiti. Ali kad je beba dosla - jednostavno njeno zadovoljstvo daleko mi je vaznije od svega toga. Za mene ispunjen zivot ne znace hobiji, nego koliko ljubavi dajemo. Mozda zvuci kao da sam napusena, ali eto u to vjerujem - sve u svoje vrijeme. I radje bi joj poslala tu poruku nego da zivot treba ispuniti "neodgodivim" obavezama i sitnim uzicima.

Odlucila sam da je necu siliti na cuvanja, pokusat cemo ovo da suprug i ona odu iz kuce umjesto da ja odem pa cemo vidjeti kako ce joj to biti.