inače, moje veliko dijete je u fazi kad propituje sve te stvari i svako malo postavi pitanja tipa "mama je li mene stvorio bog? postoji li raj i pakao?" itd
i pričamo o svemu tome, tko šta vjeruje i zašto i tako.. mislim da se tek sad suočio s time da njegova obitelj i njegovi prijatelji vjeruju dosta različite stvari o nekim važnim pitanjima, i nije siguran di se tu on nalazi, čak mi se čini da u ovoj fazi u određenoj mjeri vjeruje i u boga i u Isusa i u pakao i u raj, ali neće baš to tako preda mnom da kaže. meni je to ok, sjećam se u njegovim godinama da sam i ja prošla kroz sličnu fazu.
veli mi jučer "znaš mama, M.u iz mog razreda je jako neobično da netko ne vjeruje u boga, ali ja sam mu rekao da to nije ništa neobično, da tisuće ljudi ne vjeruje"
sirotan se osjećao malo čudno kao jedino dijete u razredu i u njegovom društvu koje ne ide na vjeronauk, srećom sam mu znala nabrojat druge djece koju poznaje koja ne idu, i odraslih koji ne vjeruju, da ne misli da smo mi jedini to izmislili, pa je bio pripremljen za začuđenog kolegu
Ustvari baš uživam u ovoj njegovoj fazi propitivanja nekih egzistencijalnih pitanja
Čak smo počeli čitat Humanizam za djecu, po meni je on još premal za tu knjigu i mislila sam da ništa neće razumjet niti će mu bit zanimljivo, ali nam dobro dođe kao conversation starter, krenem objašnjavat šta znači neka rečenica i onda se nastavi priča. Na kraju je takozvana "mala plava knjiga" istisnula sirotog Harry Pottera iz večernjeg čitanja
