Mi idemo u petak na razgovor!! Prvi! Trema me pere u jednoj sekundi, a u drugoj pomislim kako nismo mi te sreće. Joj kako se ostane staložen na tom intervjuu? Ja mislim da ću zanijemit od uzbuđenja. Ili straha da ne blebnem nešto i ostavim pogrešan dojam. U jednom trenu nas vidim kako ko dva tutleka gledamo i zamuckujemo, a u drugom trenu si govorim da ako je to naše djetešce onda će se Bog, svemir i karma udružiti da se sve posloži u našem smjeru! Vrtlog emocija uglavnom! Nastavak slijedi