Vrijeme leti odkad je naša maza doma! Znam koliko mi je značilo pročitati tuđa iskustva dok smo mi posvajali i obećala sam samoj sebi da ću i ja pisati. Nekog možda ohrabriti kao što sam ja crpila snagu iz deset puta iznova pročitane priče.
Bilo je turbulentno i nakon prvih par dana idile u kojima nam se činilo kako je malena samo nastavila živjeti dotadašnjim ritmom, medeni mjesec je završio. Ona odlučila da iz ruku ne ide. Ljubili smo ju, nosali, mazili a ona sva treperila, uživala cijelim bićem. Nevjerojatno nešto. Ali spustiti ju na puzzle, krevet, kauč...nema šanse. U klokanici je bila dok sam kuhala, spremala, uspavljivala se u klokanici, jela. Aaaah jela... šalim se da je ona u fazi žalovanja svoju ljutnju usmjerila na bočicu. Dakle gladna je a odjednom više nije htjela bočicu. Pa vrišti. Kupuj drugo adaptirano, sisače svih oblika, tvrdoće i veličina rupica...Tek je krenula sa dohranom i onda smo i mlijeko davali na žličicu. U klokanici naravno. Uz mamino i tatino kokodakanje, lajanje i pjevanje. Nije ona nikad voljela jesti, brlja od kad se rodila. Sad su nam svi obroci na žlicu a bočica služi za određivanje temperature vode potrebne za kašice. Raste, napreduje, tako da se manje nerviramo i ne prebrojavamo više svaki zalogaj.
Dobila je prva dva zubića, vuče se po stanu ko mali tuljan. Viče iz sveg glasa, baš je glasna, puno brblja, veseli se kad tata dođe s posla a ljuti ako ide bez nje negdje. Najsretnija je i dalje ako plešemo, ali možemo se i na podu igrati. Sva cvate od pusica i zagrljaja a kad se onako vriskavo smije, nama je srce veliko ko kuća. Da, razmazit ćemo ju. Dresira nas već sad.

Ne mogu zamisliti da smo ikad bili bez nje. Muž je rekao da ju nismo mogli roditi jer ju nismo mogli tako lijepu napraviti.
Ona je naša svim srcem i dušom, došla je okolnim putem ali sada je tu gdje pripada. Srećica naša mazasta i vriskava.