Možda je kontradiktorno, ali moja su djeca zapravo dobila oca kad smo se rastali i kad je počeo s njima provoditi dane i noći nasamo, bez mene. Moja odluka o razvodu je sazrijevala polako u spoznaji da sam ionako sama u braku na sve načine na koje možeš biti sam, od partnerstva do brige o djeci.
Svaki je odnos dvoje ljudi drugačiji i nema tu točnog i pogrešnog odgovora, bitno je da si načisto sa svojom odlukom o ostajanju u braku ili izlasku iz njega.

Ja ne mislim da je brak institucija koju treba zadržati pod svaku cijenu i za koju treba podnositi žrtve. Meni brak kao takav uopće nije važan i zaista ga smatram samo papirom, suština je ona koja je važna. Suštinu čini osjećaj da ti je s njekim ljepše nego kad si sam i da ideš doma s veseljem a ne s grčem u želucu.
Nisam vjernik pa mi je kontekst žrtvovanja za neki viši cilj (u smislu ostajanja u lošem braku zbog djece, vjere, nečeg) teško shvatljiv.
Razumijem egistencijalne razloge.