bobicablue prvotno napisa
Slažem se, da on nema ništa što bi meni mogao pružiti. Ali, ako se on imalo zbroji, neću djetetu oduzimati oca. Neka se ona nalazi s njim i budu skupa. I to jedino, ako on ode na nekakvu terapiju liječenja od nasilja i agresivnosti. Ali ga na tu terapiju ne mogu natjerati. Baš smo ja i on bili par, kao što vidite. ja sam bila puna strahova i slabosti, a on nasilnik. Zato smo se i našli. Osjećala sam neku umjetnu zaštitu uz njega, kao da će me zaštititi od tih mojih strahova od konflikata. Uvijek je neki razlog u pozadini, što drži dvoje skupa. Oboje smo oštećene osobe. Koje bi vjerojatno cijeli život provele skupa u krajnjim svađama, da nije sad tog malog djeteta KOJE TO NE ZASLUŽUJE. Samo radi nje, više nikad neću živjeti s njim. Znam da mu nema pomoći i da nikad neće krenuti na terapiju protiv agresivnosti ili se zaposliti. Znam da je to znanstvena fantastika. Onda nam je najbolje, da dijete viđa povremeno negdje vani, pošto je vani uvijek užasno miran i nikad ne pokazuje bijes.
A ja ću se također morati zbrojiti na svoj način i prestati biti užasno slaba i užasno hipersenzibilna osoba koja se svakog boji i koja traži zaštitu u muškarcu. Jer očito je da i ja razmišljam abnormalno, ali s te strane sam zapravo ista kao 90 posto drugih žena, koje traže u muškarcu zaštitu. Pogotovo jer je ovaj svijet poprilično maskulinističko i agresivno mjesto, a ja to po svojoj prirodi NISAM.
Vjerojatno, da su me drugi ljudi više voljeli i da sam bila imalo više omiljena u društvu, ne bi nikad ni tražila ovakav društveni talog muškaraca, da s njim nešto imam, već bih uz sebe imala nekog puno normalnijeg i kvalitetnijeg.
Ali ja i on, oboje u nekim psihičkim problemima smo se zato i uparili i NIKAD nisam bila ni blizu neke lijepe veze s normalnim muškarcem.
