Evo me.

Dakle, pustili su me ranije s posla pa sam ja još od 12:30h bauljala po Glavnom i čekala svoje ad dođu. Oni su došli oko 14:30-15:00h, pa smo svi zajedno malo prošetali Zrinjevcem, atmosfera je bila divna. Onda smo se pozicionirali u Jurišićevoj u hladu. Kad smo vidjeli da će potrajati onda smo išli malo do kafića i okolnih restorana, pekare sve praznee ijuju, uglavnom najeli se i napojili, pa krenuli prema Savskoj prema Mimari.
Tamo smo vidjeli iz daljine autobus koji se kretao brzinom od nekih 0,01 km/h no on je stao u jednom trenu, pa se proširila dezinformacija da mijenjaju rutu jer se ne mogu probiti kroz Frankopansku i Ilicu.

Onda je cijela ta masa ljudi trčala poprečno na Mihanovićevu da bi tamo saznali da će ipak nastavit planiranom rutom, pa svi natrag trk, ludoo
Oni su samo pišali kod vatrogasaca. Vidjeli smo iz iz prvog reda, djecu smo stavili na ramena, bili su van sebe od sreće i cijele atmosfere.
Otišli smo doma oko 20:30 nakon 5h đipanja (ja nakon 8h), djeca uopće nisu njurgala, al mene su boljeli listovi. Mogu trčat i hodat satima, al ne mogu stajat u mjestu

Doma smo taman došli kad je krenuo prijenos s Trga i onda smo uživali s kauča gledajući, posprejala sam si listove s onim mojim sprejevima protiv upala i zavalila se u krevet

Uglavnom, moj zaključak: bilo je predivno iskustvo, bez obzira što je dugo trajalo vrijedilo je osjetit ovakav povijesni trenutak, a ako se opet ponovi ovakav trenutak, drugi put ode Lili u Novi Zg mahnut im, a nastavak od doma