Ja se sjećam svog djetinjstva i mladosti - bistro dijete bez poteškoća.... Shvatila sam da treba učiti tek na početku studija i pala drugu godinu. Ne kažem da je to loše, nego samo da netko uvidi potrebu za učenjem još u nižim razredima osnovne škole, a netko puno kasnije. Iz vlastitog iskustva - što kasnije to osvijestiš, teže ćeš sam sebe pritjerati. Vidim na svojoj djeci da imaju debelo bolje radne navike nego sam ja ikada imala tijekom cijelog svog školovanja. I teško mi je palo kad sam shvatila da ne ide preko koljena...
Moja djeca do sada nikad nisu išla na instrukcije, ali bome, da nismo muž i ja bili u mogućnosti pomagati kad je trebalo - išli bi.
Eh, učila sam ja i prije, ali nisam kužila važnost organizacije. S 20 sam to shvatila i učinkovitost učenja je bila automatski višestruko veća. Mene nisu natjeravali u osnovnoj, u srednjoj sam se znala zaletjeti i preračunati, ali to je normalan proces učenja vještine učenja, hehehe... Popušila sam oslobađanje mature zbog toga i pala 2.godinu studija, ali isplatilo se. Te spoznaje su više pomogle mojoj djeci nego meni, ali trebalo im je, naročito mlađem.
Moj sin nije izrazito rekao da želi instrukcije nego da mu je to najslabije područje i da ne zna kako bi to procijenio. Pa smo se dosjetili jadu. Da je imao lošiji rezultat na provjeri, išao bi na instrukcije.
Ali da se vratimo na više razrede OŠ - uloga roditelja nije da plaćaju instrukcije, nego da potpomažu djecu na način koji je baš njihovoj djeci primjeren. To smo već zaključili. Moj E. je veliki dio viših razreda osnovne škole samoinicijativno išao na dopunsku nastavu iz matematike, jer mu je tako odgovaralo. On sporo ili nikako prepisuje s ploče, a treba mu često i dodatna vježba, pa mu je bilo lakše ići na dopunsku (jer je pametna i odgovorna profesorica to imala ne samo za jediničare, nego za sve koji su htjeli naučiti više ili osigurati malo više profesorovog vremena za objašnjavanje). Nisam mu ja rekla da treba, sam je to odlučio negdje u šestom razredu. Ja sam doma vodila brigu samo da napiše sve zadaće (nakon petog razreda to je išlo bolje, ali mu se znalo dogoditi da zaboravi, pa je naš zadatak bio razvijati strategije pamćenja i podsjećanja... Nije to problem svakog djeteta, ali mom mlađem sinu je trebalo "bockanje" u toj dobi).
Hrvatski jezik - lektiru su čitali često u audio formatu, ali da budemo pošteni i iskreni, ima taj način manu - čovjek se bolje opismeni kad i vidi kako su pojedine riječi napisane (je/ije - č/ć...) Moj stariji sin je tu doskočio jadu i paralelno sluša audio format + gleda pdf na računalu.
Pa sad, prosječno dijete ne mora imati poteškoće, ali često ima slabije strane... Nekome je to organizacija (zapravo mnogima, pogotovo ako ima kombinaciju izvannastavnih aktivnosti), netko ne voli povijest, a netko likovnu kulturu...
Zadatak roditelja je da to prepozna i malo poradi na tome, ako umije. Ako ne umije, dovoljno je redovno ići na informacije (razredne, a po potrebi predmetne iz mat, hj, stranih jezika ili drugih predmeta koji djetetu idu slabije ili mi mislimo da ne dobiva dovoljan input u školi). Pa sustav je zato i organiziran tako - imaš razredne informacije i predmetne informacije, jer ako je razrednik profesor hj ili tjelesnog, otkud on zna kako tvoje dijete reagira na nastavi matematike ili fizike???
Na informacijama čovjek dobije drugo viđenje svog djeteta i onda je lakše procijeniti da li i gdje treba pomoć, a gdje je pomoć suvišna.