Čitam novog Pavličića - Bakrene sove.

Odmah ću iskreno: jedan od razloga što čitam je taj što sam pročitala sve njegove knjige i želim da i dalje to mogu reći

Drugi razlog je što su mi njegove knjige sigurna luka, nešto očekivano i poznato i iako ih ima jako sličnih, nisu mi dosadne. On si ne može pomoći da ne bude shematičan i da mu radnja prati obrasce, ali svejedno volim njegov jezik i atmosferu koja je uvijek slična i meni draga.

Bio je jedan trenutak kad sam skoro odustala od njega - to je bila knjiga Glasnik, vlasnik, hodočasnik koja je bila neopisivo čangrizava i mizantropska. No, onda sam se sjetila njegovih knjiga koje meni spadaju među najbolje stranice hrvatske književnosti, a to su autobiografske proze o odrastanju u Vukovaru i nekoliko romana ondje smještenih. Iako nisam nikad bila u Vukovaru, ja iz njegovih knjiga poznajem miris Dunava, bašte s voćkama marelica koje se spuštaju do rijeke, uličice usječene u ilovaču i tamnozelene sjene divljih kestenova.

Zabavno je kako se, otkad se ponovo zaljubio, i svi njegovi likovi zaljubljuju preko glave i kako im odabranica izgleda uvijek isto (a tu se ne moram mučiti zamišljati ). I svi stanuju na Trešnjevci



To me sjetilo Nade Gašić, zna li se kad će njena nova knjiga?